Komentar Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske zastupnice Skupštine Grada Zagreba
Novi Prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima RH pokazuje, u prvom redu, veliku nervozu vladajućih. To već izgleda kao panična reakcija na stagnaciju gospodarstva i rastući broj nezaposlenih. Vladajući pokazuju nedostatak povjerenja u same sebe, u važeće propise i procedure, koje bi trebale biti pravedne i identične za sve potencijalne investicije i investitore. Na sve već postojeće birokratske komplikacije temeljem ovog Zakona pridodaju se novi odbori i povjerenstva, nove liste i procjene, dakle nove prepreke, posrednici i pomagači. Umjesto da se smanjuje utjecaj državne administracije, ona, personificirana kroz Ministarstvo gospodarstva, sama sebi dodjeljuje nove nadležnosti.
Budući da su kriteriji (članak 8) za izbor strateških projekata nemjerljivi (da ne kažemo da je već sam termin “strateški“ do krajnosti kompromitiran), oni ne mogu biti egzaktni. Time se otvaraju novi prostori za subjektivnost i proizvoljnost, što je plodno tlo korupcije.
Također, neposredna pogodba (članak 18) za ustupanje nekretnina i ukidanje javnog dobra u općoj upotrebi (šuma, voda, cesta) stvorila bi dodatnu priliku za koruptivnost.
Uostalom, tko im daje pravo da nas lišavaju tih dobara, umjesto da s njima odgovorno gospodare u naše ime?
Već sama ideja da valjanost ugovora između države i investitora kontrolira Državno odvjetništvo (članak 20), koje postoji zbog potpuno drugačijih zadataka, ukazuje na nedostatak povjerenja u vlastite kompetencije. Želi nam se sugerirati da možemo biti mirni, jer će netko drugi, tko je sredio već mnoge lopove, garantirati valjanost ugovora.
Umjesto da se unapređuje državni aparat (propisi, kadrovi i procedure), Zakon predlaže iznimke od pravila i prečace. Jedan je prečac dovoljno simptomatičan da prepoznamo namjere, a to je onaj (članak 31) koji omogućava izdavanje lokacijske dozvole bez prethodno utvrđene provedbene prostorne dokumentacije (urbanističkog plana uređenje ili detaljnog plana uređenja). Kako se može investicija vrijedna najmanje 150 milijuna kuna realizirati bez sagledavanja šire prostorne cjeline i svih stručnih pokazatelja koje provedbena dokumentacija valorizira, a naročito bez sudjelovanja javnosti, koja jedino kroz javne rasprave o prostornim planovima (barem potencijalno) može utjecati na odluku?
Ne čudi sveopće nepovjerenje prema ovom Zakonu. Opasne ideje i opasne namjere su prepoznate. Treba ih onemogućiti!