Pregled aktualnih kretanja na domaćoj strip sceni i poziv na njenu ozbiljniju analizu
Unazad pet-šest godina, otkako smo u Zarezu počeli redovito objavljivati recenzije strip izdanja, hrvatska scena “crtanih romana” ili “grafičkih novela” (katkad s poštovanjem, a ponekad i pokroviteljski nazivanih devetom umjetnošću) u mnogo čemu se promijenila – u nekim je aspektima napredovala, a u nekima nazadovala. Neosporna je činjenica kako je u tom razdoblju, ponešto neočekivanim razvojem malih izdavačkih kuća (što je gotovo u potpunosti zasnovano na upornom radu entuzijasta, uz povremenu financijsku potporu Ministarstva kulture), itekako porastao broj prijevoda, kako relevantnih suvremenih naslova s gotovo svih značajnih svjetskih nacionalnih tržišta stripa (američkog, francusko-belgijskog, japanskog, ali i drugih), tako i priznatih klasika iz bogate međunarodne tradicije medija, koje smo iz bilo kojeg razloga u prošlosti ili propustili objaviti, ili je kvaliteta starijeg izdanja bila tako slaba da je naprosto zahtijevala reviziju (najočitiji primjeri potonjeg su, recimo, Fibrina luksuzna izdanja remek-djela modernističkog argentinskog stripa, Eternauta Hectora G. Oesterhelda i Francisca Solana Lopeza te Morta Cindera Oesterhelda i Alberta Breccie). Također, ako opseg domaćeg, pa i regionalnog čitateljstva stripova nije radikalno porastao, barem se njegova dobna struktura i pripadnost u slojevima društva više-manje utvrdila – na žalost ili na sreću (kako vam drago), strip danas više nije masovna razonoda dječaka predpubertetske dobi i mlađih adolescenata, već njegovu publiku većinom čine obrazovani ljudi u kasnim dvadesetim i tridesetim godinama (ali i stariji), koji si na kraju krajeva i mogu priuštiti relativno skupa izdanja, mahom tvrdoukoričene “knjige” namijenjene čuvanju na policama, koje tako dobivaju izraženo kolekcionarski, maltene i fetišistički značaj (što nije nevažno). Eklantantni primjer toga su pomalo apsurdna tvrdoukoričena izdanja svima znanih stripova kuće Sergio Bonelli Editore (Zagor, Dylan Dog, Tex Willer, itd.), čija izdašna oprema prekomjerno podiže njihovu cijenu, čime ti stripovi od eskapističke razbibrige paradoksalno postaju tek atraktivno dizajnirani predmeti, namijenjeni prije svega sakupljanju, a ne opuštenom čitanju u hodu, na WC-u ili na plaži (gdje su se, da se ne lažemo, izvorno konzumirali).
Od fetišizma do feminizma
Međutim, to pokazuje kako se javna percepcija stripa poprilično izmijenila – ne samo ti serijali, već i djela kojima od početka nitko nije osporavao artistički senzibilitet (poput Mausa Arta Spiegelmana) bivaju nadugo i naširoko analizirana u mainstream glasilima, kako tiskanima, tako i “umreženima”. Općenito, još od pokretanja www.stripovi.com (najvažnije web-stranice posvećene stripu na regionalnom govornom području) ranih godina prošlog desetljeća, Internet je odigrao sudbonosnu ulogu u digitalnoj emancipaciji subkulture strip crtača, čitatelja, teoretičara i izdavača, u kontekstu povezivanja područja donedavno razjedninjenih politikom, ali neosporno ujedinjenih zajedničkom kulturom. Na krilima elektronskih valova, dio te subkulture s radošću je prihvatio odobravanje institucionalne kulture, čemu su određeni krugovi na lokalnoj strip sceni oduvijek težili (što je posve legitimno), dok su drugi pojmili stečene digitalne alate kao priliku za jačanje umjetničke kontrakulture neusporedive s bilo čime što se ranije dogodilo u regiji, te je uslijedilo ubrzano povezivanje sa zajednicama underground “stripaša” diljem Europe, a kasnije i gotovo cijelog svijeta (riječ je o udruzi strip autora Komikaze i projektima i inicijativama koji su povezani a njom).
Djelomično nasuprot ovim kretanjima tijekom proteklih godina stajalo je nekoliko regionalnih strip festivala (u Hrvatskoj su to bili makarski MaFest i zagrebački Crtani romani šou), koji su na svoj način itekako doprinijeli jasnijem profiliranju odnosa i umjetničkih, ali i izdavačkih kretanja na sceni. Premda sceni nisu uspjeli osigurati primjetan ekonomski prosperitet (što nitko razuman od njih nije ni očekivao), u smislu otvaranja poslovnih prilika svim nadobudnim i samouvjerenim autorima (čemu takve manifestacije na razvijenijim međunarodnim scenama principijelno služe), njihova je vrijednost bila i ostala neprocjenjiva ako se govori o slobodnoj razmjeni znanja, vještina i informacija među stvaraocima i ljubiteljima stripa, jer su sva događanja na tim festivalima uvijek bila potpuno besplatna, a nadaleko poznati inozemni gosti (čija bi imena ovdje bilo izlišno nabrajati, ali zaista nas je posjetio niz nezamjenjivih lica) barem su par puta godišnje pružali svim posjetiteljima priliku da svoje okruženje osjete kao uistinu otvoreno, te u svijetu i među strukom cijenjeno, a ne samo kao kulturni geto jedne male i po svemu zaostale balkanske države.
Još jedan sociološki kuriozitet koji bi valjalo podrobnije analizirati jest relativno povećanje broja žena u statistici cjelokupnog čitateljstva stripa, što zasigurno ima veze s pojavom regionalnih izdanja onih stripova koji o ženama i govore, a miljama su udaljeni od zastarjelih mačističkih fantazija većeg djela mainstream žanrovske produkcije (npr. Ljubav i rakete braće Hernandez, Stranci u raju Terrya Moorea, Persepolis Marjane Satrapi, i drugi). U svakom slučaju, čini se da je sazrijelo vrijeme za jednu ozbiljniju demografsku i ekonomsku analizu kronološkog razvoja regionalne strip scene, no pitanje je postoji li na domaćim akademskim ustanovama kadar kojeg bi zanimalo obaviti takvo, vjerojatno posve netipično istraživanje.
Domaćice na stranom tržištu
Daljnji akutni problem kojim bi se valjalo pozabaviti, i koji nadilazi gabarite ovog teksta (premda su i na tom polju nedavno učinjeni neki osnovni pomaci), jest poticanje hrvatskih autora na stvaranje i objavljivanje na domaćoj izdavačkoj sceni, što je zasada mahom rezervirano na kompilacije stripova različitih autora i autorica u formi albuma, ranije objavljenih u raznim časopisima manje poznatima široj publici (npr. Q, Strip revija, Endem i drugi); dok su autohtone pojave izvornih “grafičkih novela” još uvijek iznimno rijetke, praktički i nepostojeće, osim ako je riječ o prijevodima stripova onih autora koji su se ranije već probili na inozemnoj sceni, a bave se lokalno relevantnim temama (tu je nezaobilazno klasično ostvarenje Darka Macana i Edvina Biukovića, Grendel Tales, koje je sredinom 1990-ih objavila američka izdavačka kuća Dark Horse Comics, dok je u novije vrijeme jedinstveni primjer samoniklog crtača koji se u svom radu ponajviše bavi uznemirujućim “domaćim” sadržajem Frano Petruša i njegov sjajan strip Papak, isprva objavljen u Francuskoj). Javile su se ideje kako bi domaću produkciju mogli unaprijediti poticaji države i nevladinih udruga, svojevrsne stipendije za autore stripa analogne onima za književnike i druge umjetnike, no premda takva strategija zvuči posve logično i razumno, hrvatska je scena definitivno još daleko od njenog ostvarenja.
Kako u svemu tome stoji Zarez sa svojim skromnim prilozima suvremenoj hrvatskoj kritici i teoriji stripa? Bez daljnjega, riječ je o nizu tekstova koji će u nekoj budućoj retrospektivi ovdašnjeg pisanja o stripu imati određenu poziciju, možda i ne tako neprimjetnu, jer se čini kako su naši napori (bez prenemaganja) barem u upućenijim kulturnim krugovima i među našim vjernim čitateljima stvorili primjetno zanimanje za strip i potaknuli želju za daljnjim istraživanjem medija, ako ništa drugo, a ono na individualnoj, strašću pogonjenoj razini. Zbog toga smo u tematu posljednjeg broja Zareza prije ljetne pauze odlučili pružiti priliku nekim starim i nekim novim suradnicima, prije svega pasioniranim čitateljima stripa, da napišu pokoju zanimljivu analizu različitih stripova po svome izboru, koji u drugim tiskovinama još nisu dobili veći prostor za utemeljeno promatranje iz neke dominantne kritičke perspektive, bila ona feministička, marksistička, psihoanalitička ili bilo kakva druga. Također, uz tekstove novih, mladih autora, objavljujemo i nekoliko stripova pokojnog strip crtača Nikole Majnarića – Bača (1975.–2004.), za života nažalost manje poznatog među širim čitateljstvom, koji je upornim radom, međutim, uspio originalno izraziti vlastiti ekspresivni senzibilitet za grafičko pripovijedanje i pomaknutu, fragmentarnu naraciju melankolične, sjetne atmosfere, te nam je zadovoljstvo što će se, ovom prilikom, krug njegovih štovatelja barem donekle proširiti. Ugodno čitanje!