Elīna Garanča doista je operna diva, a ovim je nastupom samo opravdala svoj status zvijezde među opernim pjevačicama i pjevačima
Uz koncerte Elīne Garanče i Thomasa Hampsona, održane u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu 8. i 14. veljače 2016.
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog od tekuće je koncertne sezone odlučila nakon više od desetljeća ukinuti ciklus Metropolitan u Lisinskom i umjesto opernih zvijezda na ekranu, publici predstaviti operne zvijezde uživo, na pozornici Velike dvorane. Naravno, desetak prijenosa opernih izvedbi nije moguće zamijeniti s desetinom koncerata opernih zvijezda. (Možda bi i bilo moguće kada bi se u te svrhe upotrijebio utržak od silnih koncerata ne-klasične glazbe često upitne kvalitete, ali to je zbilja tema za neku drugu priliku.) Stoga je, kao svojevrstan kompromis, uveden ciklus Lisinski Arioso, u kojem će se zagrebačkoj publici predstaviti četvero opernih zvijezda čija imena učestalo krase plakate renomiranih svjetskih opernih pozornica i koncertnih dvorana. Nakon gostovanja Anje Harteros u studenome prošle godine, ove je godine u veljači, u razmaku od niti tjedan dana, gostovalo dvoje opernih umjetnika – mezzosopranistica Elīna Garanča i bariton Thomas Hampson.
Oku neugodna pozadina
Latvijska mezzosopranistica neupitne svjetske karijere, Elīna Garanča, Zagreb je, nakon nekoliko otkazanih koncerata, prvi put posjetila prije tri godine, održavši koncert uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem svojeg supruga Karela Marka Chichona. Naravno, njezin nastup nije ostavio ravnodušnom ni publiku ni kritiku (o tome se pisalo i u Zarezu, br. 350, naslov: Opravdani izostanci). Taj je koncert donio raznolik izbor arija u kojima je Elīna Garanča publici pokazala svu raskoš svojega glasa. Pozvati je ponovno u Zagreb organizacijski se čini kao igranje na sigurno. I zaista, njezin koncert nije podbacio. Ovaj je put gostovala uz britanskog pijanista Malcolma Martineaua s izborom solo pjesama Johannesa Brahmsa u prvom te Henrija Duparca i Sergeja Rahmanjinova u drugome dijelu koncerta.
Nakon što se svijetu predstavila kao (vjerojatno) najbolja Carmen u Metropolitanu posljednjih nekoliko desetljeća, na ovome je koncertu dokazala da to nije jedino što je u stanju izvesti. Scenografija pozornice bila je svedena na minimum, što je bilo iznimno lijepo, no iznad pjevačice se, umjesto lijepo osvijetljenih orguljskih svirala, prostiralo bijelo platno s prikazom prijevoda teksta pjesme koju upravo pjeva. Načelno, dobra ideja, ali u realizaciji koja doista graniči s dobrim ukusom. Možda bi uprava Lisinskog trebala razmisliti o nabavi nekog pristojnijeg displeja za prijevode, s obzirom na to da su svakako dobrodošli na raznim koncertima i produkcijama. No kada se apstrahira oku neugodna pozadina, publici ostaje tek pogled na veliki koncertni klavir i pjevačicu.
Zaslužena titula
Baršunasti mezzosopranski glas Elīne Garanče bio je ionako jedino što je ovome koncertu trebalo. Njezin pristup solo pjesmama Johannesa Brahmsa, uza savršenu dikciju njemačkoga jezika, bio je zapanjujuć. U svakoj od pjesama donijela je prave emocije, kontroliranim glasom i intonacijom. Unatoč tome što su novinarska mjesta u dvorani bila pri samome vrhu dvorane (dobro je da su novinari uopće nešto i vidjeli), glas Elīne Garanče ispunio je svaki kutak velike dvorane.
Muzikalan pristup pjesmama Henrija Duparca i Sergeja Rahmanjinova u drugome dijelu nije zaostajao za prvim dijelom. Elīna Garanča doista je operna diva koja je svoju “titulu” i zaslužila. Ovim je nastupom samo opravdala svoj status zvijezde među opernim pjevačicama i pjevačima. Za klavirom je bio britanski (škotski) pijanist Malcolm Martineau, koji je Garanči pružio sigurnu i nenametljivu pratnju. Njegovo sviranje bilo je precizno, ali se zadržalo u domeni “sporedne” uloge. Ipak, recital Elīne Garanče zbilja je ono što bi trebalo biti uzor pjevačkog recitala. Srdačnome pljesku zagrebačke publike (koja je čak i na vrhunskim koncertima nevjerojatno nestrpljiva da čim prije dohvati svoje kapute na garderobama) odgovorila je dvama dodacima, od kojih je drugi (naravno, Habanera) izmamio zaslužene ovacije.
Natjecanje u ispraznom virtuozitetu
Nepunih tjedan dana kasnije, na Valentinovo, organiziran je sljedeći koncert u ciklusu Lisinski Arioso, na kojem je prvi put u Zagrebu nastupio američki bariton Thomas Hampson. Za razliku od Elīne Garanče (i Anje Harteros) on je na pozornicu Lisinskog donio znatno drukčiji program. S obzirom na vremensku udaljenost od koncerta Elīne Garanče, usporedbe njihovih nastupa su (gotovo) nezaobilazne. Dok je Elīna Garanča kroz gotovo dva sata (sa stankom) neprekidno pjevala, valentinovski koncert Thomasa Hamspona bio je ispunjen sviranjem i pjevanjem u podjednakoj količini. Koncert je stoga otvorilo sviranje ansambla The Philharmonics koji čine trojica iz Bečke filharmonije (violinist Tibor Kováč, violist Thilo Fechner i klarinetist Daniel Ottensamer), jedan član Berlinske filharmonije (violončelist Stephan Koncz) i dvojica braće – pijanist i violinist, František i Roman Jánoška. Sve obrade, s uglavnom jazzy i tradicijskim karakteristikama, koje su izvodili na koncertu potpisuju sami članovi, Tibor Kováč, Stephan Koncz i František Jánoška.
Tehnika sviranja doista je na visokoj razini, a u natjecanju u (ispraznom) virtuoznom sviranju između violinista Romana Jánoške i njegova brata Františeka, najviše se istaknuo klarinetist Daniel Ottensamer lijepo oblikovanim tonom, koji je jednako dobro zvučao u pianissimu Bizetove Arije o cvijetu i Gershwinovom Summertimeu, kao i u fortissmo dinamici u nekima od obrada.
Nakon jazzy aranžmanâ djela poput Čardaša iz opere Vitez Pázmán Johanna Straussa mlađeg ili Male bečke koračnice Fritza Kreislera u izvedbi ansambla The Philharmonics, na pozornicu Lisinskog izašao je doista svjetski poznati i priznati bariton Thomas Hampson. U opuštenoj atmosferi odlučio je pjevati pjesme prve polovice dvadesetog stoljeća američkih autora poput Harolda Arlena, Irvinga Berlina te songa Smrt Mackieja-Noža iz Opere za tri groša Kurta Weilla u prvome, te pjesama Colea Portera i Georga Gerswhina u drugome dijelu koncerta.
Nije ovo prvi (ni posljednji) put da se operni pjevač (ili eventualno pjevačica) odluči na “izlet” u popularnu glazbu. No ono što se činilo najzačudnijim na ovome koncertu jest pokušaj Thomasa Hampsona da pod svaku cijenu izbjegne “operno” pjevanje. To mu nipošto nije polazilo za rukom, pa je njegov glas zvučao vrlo začudno u višim lagama. Opuštena atmosfera nije nešto što bi trebalo izbjegavati na koncertu, ali u ovome slučaju odavala je dojam da su neki od glazbenika došli odraditi rutinski angažman. Thomas Hampson na pozornici je sjedio na visokom stolcu kao u kakvom baru i pjevao američke hitove prve polovice dvadesetog stoljeća. Atmosfera koju su zajednički postigli doista je bila opuštena, no ipak je ostao najproblematičniji Hampsonov način pjevanja više ili manje poznatih pjesama. Publiku ciklusa Arioso najviše je oduševio brojem Komm, Zigány iz operete Grofica Marica Emmericha Kálmána – sasvim neočekivano, zar ne?
Majstorski izveden kič
Iako bi se ovaj koncert moglo nazvati trivijalnim, ipak je riječ o majstorski izvedenom kiču (koji ne košta malo, jer su ulaznice bile po 260, 290 i 320 kuna), ali koji je mogao uspjeti samo Thomasu Hampsonu i ansamblima poput The Philharmonics.
Izbor koncerata upitnog sadržaja, koji se smještaju u cikluse u kojima ne bi trebalo biti kompromisa (primjerice, Bečki dječaci u ciklusu Lisinski subotom), postao je učestalim za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, jedinu veliku koncertnu dvoranu u Hrvatskoj. Valja se nadati da će (unatoč financijskoj krizi u kulturi koja traje tko zna već koliko dugo) od brojnih komercijalno uspješnijih koncerata znalo se dogoditi da se na zgradi Lisinskog u jednome tjednu ne oglašava ni jedan od klasičnih koncerata, izuzev sezonskog plakata za Lisinski Arioso, nego isključivo koncerti popularne glazbe dvorana Lisinski utržiti pokoju kunu koju će moći usmjeriti za nešto bogatije programe u narednim sezonama