Lujo Parežanin  

Onkraj orijaških obitavališta

Thundercat, The Beyond / Where the Giants Roam; Brainfeeder, 2015.

Kada bi se pokušalo odrediti glazbenika nosivog za aktualne stilske inovacije u džezu, taj bi status vrlo lako mogao pripasti – primjereno  funkciji njegova instrumenta – losanđeleskom basistu Stephenu Bruneru, daleko najpoznatijem kao Thundercat. Na razini uglavnom poznatoj srednjestrujaškoj publici, očito je to već iz popisa glazbenika s kojima je najbliže povezan: osim Brunerova najboljeg prijatelja, pokojnog Austina Peralte, njegovo osobito sviranje odredilo je, među ostalim, zvuk Eryke Badu, Bilala, Flying Lotusa, Kendricka Lamara i Kamasija Washingtona (na fantastičnom The Epic). Na Lamarovu već sada slavnom albumu To Pimp a Butterfly su mu se – uz Washingtona – pridružili i Robert Glasper i Ambrose Akinmusire, a s potonjim ga povezuje i mladi, sjajni Justin Brown, stožerni bubnjar u njihovim sastavima.

No, Thundercatova posebna važnost za aktualni džez seže još u pretpovijest glazbenika koji čine možda i najživlju gradsku scenu u SAD-u – onu losanđelesku. Stephen je bio jedan od predvodnika fluktuirajuće grupe mladih muzičara koja se glazbeno formirala vježbajući u kući oca Kamasija Washingtona, a kojoj su pripadali i njegov strahovito talentirani brat, bubnjar Ronald Bruner Jr. i Austin Peralta. Kamasi i Ronald će se snažno povezati s Peraltom (drugi će postati dio njegova sastava s antologijskog nastupa u Tokiju), no ni izbliza kao Thundercat, koji mu praktički postaje starijim bratom.

Sva će četvorica glazbenika, u većoj ili manjoj mjeri, postati vezanima za Brainfeeder i Flying Lotusa, proizvodeći ili sudjelujući na nekolicini albuma koji su tom izdavaču donijeli poseban status u razvoju novog džeza. No, dok će Peralta, Washington i njegov brat za inovacijama posegnuti uz jasno usidrenje u prepoznatljivim džez oblicima, Thundercat je svojom glazbom u potpunosti zauzeo poziciju slobodnog eklekticizma na Lotusovu tragu.

Psihodelična interpretacija R’n’B-ja Brainfeederova otvorenost za oblikovne pomake, omogućena zasigurno i mijenjanjem tehnološke osnove distribucije glazbe, vrlo je jasno vidljiva na primjeru The Beyond / Where the Giants Roam. Iako po trajanju (oko 16 min) odgovara formatu EP-ja, riječ je prije o cjelovitom mini-albumu na kojem Thundercat pokazuje svoju stilsku kreativnost, izvrsno se koristeći svojim zapanjujućim sviranjem, prepoznatljivim “naivnim” falsetom i gustim, lotusovskim produkcijskim slojevima.

Nosivi element albuma, kao i na The Golden Age of Apocalypse i Apocalypse, Thundercatova je šesterožičana bas gitara koju uglavnom svira u srednjem registru, često kao ekvivalent standardnoj gitari, uz virtuozne harmonije i razlomljene akorde te prepoznatljiv moogovski zvuk. No, i ona je na svakoj pjesmi u službi vrlo brižno građene, prepoznatljive zvučne slike.

Da je, unatoč njegovoj virtuoznosti, upravo taj dojam zvučne cjeline Thundercatu najvažniji pokazuje Lone Wolf and Cub, na kojoj gostuje – Herbie Hancock. Očito je to iz činjenice da je Hancockov doprinos jedva čujan, ograničen na slobodno popunjavanje zvuka, umjesto na kakvu istaknutu dionicu. Pjesma započinje reducirano, Thundercatovim gitarističkim uvodom i upečatljivo čistim pjevanjem, da bi se sloj po sloj – nadodavanih glasova, filtriranih bubnjeva, Moog sintesajzera, suptilnih padova – gradila u njegovu psihodeličnu interpretaciju r’n’n-ja. Negdje na pola snimke, opušteni četverodobni ritam i vokali prestaju, a izvedba odjednom skreće u atmosferičnu peterodobnu repeticiju na basu i elektroničku zvučnu kulisu, odražavajući formalnu ambivalenciju cjeline.

Impresivna konvencionalnost Stilski citatnu logiku albuma naglašava Where the Giants Roam / Field of Nephilim koja se zasniva na ravnom, polaganom ritmičkom hodu hodu reverbom natopljenog bas bubnja i doboša, simulirajući zvuk kakve pop balade iz 80-ih, te kratkih arpeđa na Rhodesu u stilu neo soula, sviranih vrlo pravilno, najčešće na prvu i treću dobu. Ambivalentno, pomalo tjeskobno harmonijsko i ritmičko kretanje Thundercatova basa u pozadini proizvodi zanimljiv odnos s njegovim pjevanjem, također obilato tretiranim reverb i stereo delay efektima, koje se svojom jednostavnošću i svijetlom bojom izvrsno uklapa u zvuk – više kao element slike, nego kao vodeća dionica.

Najimpresivniji je, pak, trenutak kada Thundercat poseže za najkonvencionalnijom formom, pokazujući da je vrhunskom instrumentalističkom i produkcijskom znanju svejedno radi li na nekom stilski visokoparnom ili navodno banalnom glazbenom materijalu. Pjesma Them Changes fantastična je, otvorena posveta plesnom funk-soulu 70-ih i 80-ih, koja direktno citira iz te tradicije semplirajući osnovni bubnjarski element pjesme Footsteps in the Dark čuvenog sastava The Isley Brothers. Nju Thundercat nadograđuje svojom duhovitom bas dionicom i briljantnom vokalnom melodijom u najboljoj falseto maniri žanra, a osnovni je blok toliko efektan da nema nikakve potrebe za refrenom. Umjesto njega, dešava se tek slobodni intermezzo s ironično dramatičnim klavirom, da bi se pjesma ubrzo vratila na svoju osnovu, završavajući u polaganom stišavanju tijekom kojeg se može čuti tek početak snažnog sola Kamasija Washingtona na tenoru, ležerno ostavljen tek kao neka naznaka na sâmom kraju.

Daleko zanimljivije od Glasperova nedavnog “čitanja” popa iz na albumu Covered, Thundercatov je novi album pokazao da originalni stilski eklekticizam nudi najatraktivnije rezultate. Kako naknadno nazvati tu glazbu teško da je ikog briga.