Izbor iz ciklusa filmova Alana Resnaisa na Subversive Film Festivalu
Noć i magla, r. Eric Rohmer, 1955.
Zašto je Eric Rohmer odmah po premijeri Resnaisov igrani prvijenac nazvao prvim modernim filmom od pojave zvuka? Konvencionalna ljubavna priča iz pera Margaruite Duras u rukama velikog inovatora sedme umjetnosti postala je kompleksna meditacija o provizornosti onog što nazivamo vrijeme i krhkosti onog što gradimo sjećanjem. Nakon gotovo dva desetljeća bavljenja kratkim filmskim formama Resnais je u dugometražnoj debitirao kao kompletan i samosvojan autor čija je ključna preokupacija vremenom, poviješću i memorijom pretočena u visoko modernističku katedralu. Ono što se u književnosti i likovnoj umjetnosti događalo početkom dvadesetog stoljeća u filmskoj se umjetnosti dogodilo upravo Hiroshimom. Resnais je prvi autor koji je za središnje fenomene našeg vremena, od duhovnog i znanstvenog relativizma do nepremostivo zaoštrene opozicije između subjektivizma i objektivizma, iznašao adekvatni filmski jezik. Prvenstveno ga proširujući na razini montaže slike i zvuka beskompromisni je filmski modernist suvereno zakoračio na polje umjetnosti koja zrcali duh vremena ne samo na tematskoj već i na formalnoj ravni. Spektakularne, klasicistički oblikovane vožnje devastiranom Hiroshimom razotkrivaju ponor između objektivne preciznosti forme i neuhvatljive doživljajnosti koju njome opisujemo. Tenzija između istine umjetnosti i istine života nikada prije nije bila tako razvidna kao u Resnaisovu prvijencu koji besprijekornu strukturiranost slike suprostavlja nepreciznosti iskustva likova koji tragaju ne samo za značenjem vlastite intimne prošlosti već i za racionalnim objašnjenjem šokova kraja povijesti kojima su izloženi. Revolucionarnost Resnaisova filma jest u činjenici kako se forma prvi puta iznutra otvara sadržaju odnosno tematika zrcali u dubinskoj strukturi djela. Prvi moderni film od pojave zvuka nijemi je svjedok vremena kojim odzvanja tišina onoga o čemu se ne može govoriti.
Svijet bez središta, onaj svjetskih ratova, masovnih logora smrti i atomskih bombi, prvi je put na filmu vjerodostojno prikazan i prokazan 1955. Noći i maglom. Početak u kojem je kadru naizgled obične livade pridružena naracija kojom se nabrajaju sve stvari koje na njoj ne vidimo ne samo da razotkriva vlastiti reprezentacijski modus već ga dubinski dovodi u pitanje. U definiciji je dokumentarizma da snima svijet onakav kakav jest, a Resnais nas odmah upozorava kako svako snimanje stvarnosti jest odabir, manipulacija i konstrukcija. Trajna modernost njegova filma leži u jednostavnoj činjenici kako je riječ o dokumentarcu koji odbija govoriti istinu ili preciznije pokazuje kako je nemoguće govoriti o neimenjivom koje preplavljuje suvremeni svijet. Realnost u kojoj su ostaci koncentracijskog kampa odmah na kraju susjedne livade ne može biti tek snimljena jer nam više nije dostupna stabilna moralna pozicija s koje joj možemo priči. Holokaust nam se dogodio svima i svaki pokušaj njegovog uklapanja u ljudsko samorazumijevanje zakriva njegove uznemirujuće istine. Resnais suprostavlja statične, jednostavne crno-bijele snimke logora savršeno strukturiranim vožnjama u boji koje utjelovljuju zaštićenu poziciju suvremenog promatrača i tako upućuje na činjenicu kako je svaka naknadna interpretacija tek pokušaj estetizacije i strukturiranja užasa ljudskog iskustva. Sve se u ovom filmu međusobno potire i dovodi u pitanje – slika i riječ, boja i zvuk, forma i sadržaj. Kroz besprijekorno osmišljenu umjetničku formu Resnais govori o duhovnom kaosu suvremenosti u kojem su najcrnje rupe ljudskosti vješto uklopljene u nevidljivu i nezaustavljivu mašineriju. Noć i magla poput svjetiljke čuva utvaru koja će progoniti idućih pola stoljeća Resnaisovog umjetničkog istraživanja – onu svijeta u kojem se "stvari raspadaju, središte ne drži", kako je nemilosrdno prorekao Yeats.