Ontološki krimić Jeana Baudrillarda

Shvatimo na trenutak vrlo ozbiljno strah jednog Argentinca od zrcala. Jedna strana zrcala nedvojbeno simulira pokrete, grimase, lica i slike. Jedna strana ne postoji zapravo, ne postoji stvarno, realno... ali koja? Što ako je naša realnost samo zrcalna slika neke onostrane realnosti? Književnost, umjetnost općenito, uvijek su već poražene od objekta kojem se obraćaju, ponajprije zato što pretpostavljaju da neki objekt, neka stvarnost, neka istina, neko mjesto događanja zbilje ipak postoje. Jean Baudrillard sanjao je o svijetu u kojem se ljudi valjaju od smijeha kad čuju rečenicu: ovo je istina, ovo je stvarno. Što se u takvome svijetu događa s istinom, moralom, ljepotom, humanošću, svim onim vrijednostima na koje se kladi racionalistička filozofija?

Istina je paradoks

Ovako to rješava Baudrillard: Istina je paradoks. Čudesna rečenica. Laka, prozirna poput zla, nestvarna poput smrti i neopisivo važna. Rečenica je odvjetak radikalnog mišljenja u sklopu kojeg pojam radikalno doista djeluje. Naime, jedino radikalno mišljenje može umaknuti zamci biranja jednoga od dvaju ponuđenih pojmova kakve opreke. Reći “istina je paradoks” znači ne žrtvovati istinu zbog neke valjane, realne laži. Time se istina samo izbacuje iz igre u kojoj je do sada imala noseću ulogu. Dame i gospodo, odjekuje Baudrillardov glas u zadimljenoj kockarnici mišljenja: od danas se više ne možete kladiti na istinu. Isto vrijedi za moral, ljepotu, razum i stvarnost općenito! Obrazloženje je predstavljeno u krimiću Savršeni zločin, što ga je Baudrillard objavio 1996. godine. Stvarnost je “ubijena,” skupa sa svime što ste do sada smatrali stvarnim. Već je na prvi pogled jasno da je riječ o ontološkom ubojstvu. Vrijeme ubojstva je poznato: dogodilo se nedugo nakon razdoblja sretnog odnosa ideje i stvarnosti, nakon herojskog doba kritičkoga mišljenja poznatog pod nadimcima Prosvjetiteljstvo i modernitet. Tijekom tog razdoblja, stvarnost je bila zaštićeni svjedok u optužbi protiv praznovjerja, religije i ideologije, svjedok neupitne vjerodostojnosti i besprijekornoga ugleda. S obzirom na to da su o procesu napisane tisuće stranica, dovoljno je reći kako su spomenuti krivci pred sudom mišljenja osuđeni na smrt, bez mogućnosti pomilovanja. Brojni vještaci utvrdili su smrt: filozofi, psihoanalitičari, estetičari i članovi stručnog povjerenstva poznati kao post-modernisti i svi su redom pogriješili. Stvarnost je preživjela i osvetila se mišljenju na užasan način: postala je stvarnija od stvarnosti. Obrat dostojan divljenja! Stvarnosti više nema, a istodobno sve što domislimo postaje stvarno. Granica između stvarnog i nestvarnog preko noći je izbrisana. To je točka u kojoj Baudrillard kao ontološki forenzičar trijumfira. Nije ubijena stvarnost. Ubijen je njezin nestvarni parnjak, a posljedica tog ubojstva jest rođenje ontološkog Frankensteina: hiper-stvarnosti, sve-realnog. U hiperstvarnome svijetu naizgled nespojivi pojmovi stapaju se u fluidnu masu svega što postoji. Teolozi konzultiraju kvantnu fiziku, filozofi jednako ozbiljno shvaćaju znakove i beznačajnost, umjetnici – možda i najveće žrtve hiperrealnosti – očajni i sluđeni ulažu vlastito tijelo, kao da žele reći evo, to je sve što imam. Baudrillard razotkriva pozadinu tog kobnog raspleta. Čovjek je toliko željno iščekivao trenutak u kojem će proces ideacije, stapanja ideja i stvarnosti, doživjeti svoje ispunjenje, da mu se to i dogodilo. Ideja i stvarnost postali su (prividno!) istoznačni.

Izaberite ravnodušnost

Radikalno mišljenje Jeana Baudrillarda ne temelji se na filozofijskoj sumnji, ni na utopijskom prijenosu koji uvijek pretpostavlja neku idealnu transformaciju realnog. Njime se stvarnost, ili privid “realnog” uvodi u igru koja ne cilja ni na što, nego se naprosto igra. Za razliku od većine mislilaca, Baudrillard je svjestan korijenske nespojivosti mišljenja i stvarnosti. Mišljenje je puka jezična igra. Stapanje mišljenja i stvarnosti, realnog, zapravo je halucinacija, narkotički privid koji je još od Platona dijagnosticiran kao pogreška, zastranjenje, trip. To je posljedica krivog tumačenja jezika, zaboravljanja činjenice da je i sam jezik puki privid koji omogućava održanje praznine ili ništavila u samome središtu rečenoga. U svoj njegovoj materijalnosti jezik je uvijek dekonstrukcija onoga što se označava. Poput fotografije, jezik u činu brisanja neke stvarne cjeline kadrira motive i nudi preparirane slike/izrijeke. Sama ta činjenica nije osobito problematična.

No problematična je pretpostavka da se fotografija/slika/izrijek referira na neku stvarnost, a u činu dupliranja stvarnosti postulira se neka prvotna smislena stvarnost koja uopće ne postoji. Smislena stvarnost je iluzija. Posve je jasno, piše Baudrillard, da čovjek ne mora vjerovati u vlastito postojanje da bi živio. Naša svijest nikada nije odjek naše stvarnosti, našeg postojanja u realnome vremenu. Mišljenje je, drugim riječima, sukob sa stvarnošću i realnim, a nikako njihov uvjet. Time kartezijansko “mislim dakle jesam” postaje mjesto obrata, točka u kojoj hiper-realno stupa na pozornicu. Ako je mišljenje ključni uvjet postojanja, onda sve mišljeno odjedanput postoji ili, točnije, postaje stvarno, realno. Nasjesti na tu reklamu znači postati dijelom hiper-realne, virtualne stvarnosti, a posljedice takva nasjedanja mogu biti kobne. Moglo bi vam se, primjerice, dogoditi da ozbiljno shvatite jezičnu igru poznatu pod nazivom predizborna kampanja. Uvjet za sudjelovanje u igri jest da svaki sudionik vjeruje u stvarnost, realnost ponuđenih programa. Kad bi, naime, stvar ostala na razini igre, svi bi sudionici nakon završetka pošli kućama i nastavili uživati u ontološkoj praznini vlastite egzistencije s jedne strane i eventualnom simulakrumu punine mišljenja s druge strane. Ali sudionici igre žele posljedice, žele da se igra riječi ostvari. Oni, drugim riječima, žele igrati monopoly i zaradu iz igre prenijeti u stvarnost. Razočaranje je neizbježno. U terapijskoj gesti, Baudrillard preporučuje apstinenciju. Nemojte biti naivac u igri u kojoj su najveće naivčine ključni igrači – političari i  izborno tijelo. Spasite naivce. Suspendirajte igru. Odgodite je. Budite nezainteresirani jer je to jedini način da se stane na kraj diferenciranju koje nastaje kao posljedica privida izbora. U politici privid doista ima posljedice u prostoru realnog. Simulirani izbor između potpuno simuliranih programa može rezultirati stvaranjem kobne stvarnosti. Zato ponavljamo: novac zarađen u monopolyju ne možete prenijeti u vlastitu egzistenciju! Nemojte ni pokušavati.

Stvarnost je halucinacija. Istina je halucinacija. Smisao je halucinogena tvar koja ispunjava divnu pustinju postojanja prikazama kao što su ljubav, sreća ili zadovoljstvo. Opasnost te droge nije u činjenici da ćete određeno vrijeme zuriti u privide koji će nestati. Prividi će ostati i progoniti vas do kraja vaših rasudnih snaga.