Osvrt na izložbu Branke Cvjetičanin, Ona govori povijest – SheSTORY, Galerija Vladimir Bužančić, Novi Zagreb, 20. travnja – 11. svibnja 2015.
Branka Cvjetičanin izvanredno je suptilna i senzibilna multimedijalna i konceptualna umjetnica. Diplomirana je ekonomistica, a od rane mladosti bavila se plesom. Provela je godinu dana u New Yorku, plešući i surađujući s guruom suvremenoga teatra, Bobom Wilsonom. Otuda uvijek se u njezinim radovima pojavljivala znatiželja za istraživanjem i problematiziranjem odnosa između tijela, pokreta i prostora. Studirala je i suvremeni ples i izvedbenu umjetnost, koje čine okosnicu njezinih umjetničkih preokupacija. Diplomirala je u Amsterdamu na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts), s pažnjom posebno posvećenom site-specific kazališnoj režiji, instalacijama i produkciji, što je bilo specijalistički relevantno i izazovno za rad s Wilsonom u New Yorku. Godine 1998. nagrađena je NUFFIC and Gulliver Exchange programom za rad izveden na Oerol festivalu u Terschellingu u sjevernoj Nizozemskoj. Poslijediplomski studij završila je 2006. godine na slavnom Bauhaus Kollegu u Dessau, na programu UN Urbanism. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. Članica je više umjetničkih udruga – ULUPUH-a, HZSU-a, te mreža Culturelink i Oracle. Osnovala je i predsjedava Centrom za istraživanja i razvoj projekata u umjetnosti i kulturi pod nazivom Polygon.
Branka Cvjetičanin prava je globtroterica koja djeluje i u zemlji i u inozemstvu kroz razne umjetničke suradnje. Bila je u Liverpoolu kada je taj engleski lučki grad bio kulturnom prijestolnicom Europe s jednim svojim projektom, u Novosibirsku surađuje na simpozijima, drži predavanja i prezentacije kulturnih projekata u Parizu, Maroku i drugdje. U Hrvatskoj surađuje s Deanom Zahtilom, vođom Labin Art Expressa, koji također kao samostalni umjetnik u Labinu radi na projektu pretvorbe bivših socijalističkih rudnika u kulturnu muzejsku instituciju. Cvjetičanin se također bavi problemima ambasada (američke poglavito), knjižnicama, centrima kulture i pismenošću, kao i političkim mapiranjem neuralgičnih točaka svijeta, s proučavanjem i istraživanjem ekonomskih i političkih problema i u suvremenom nam svijetu aktualnog i najistaknutijeg problema terorizma, koji uvjetuje, ili čak generira, i ostale probleme. Unutar globalizacije i globalnoga stanja svijeta danas prije svega istražuje i propituje vlastiti identitet – nacionalni, regionalni, rodni i spolni – što je posljednja dva desetljeća vrlo aktualan praktično umjetnički i teorijski problem.
Propitivanje identiteta U zapadnom svijetu postoje studijski programi koji ne postoje na hrvatskim sveučilištima. Budući da su tradicionalni pristupi disciplina povijesti umjetnosti i estetike nedostatni za razumijevanje suvremenih umjetničkih fenomena, umjetničku teoriju i praksu bi trebalo koncipirati u skladu sa suvremenom interdisciplinarnom metodologijom na koju su zadnjih desetljeća korjenito utjecale nove akademske discipline vizualnih studija, kulturalnih studija, rodnih studija, mediologije te kulturalne antropologije, a o nedostatnosti i neučinkovitosti likovne kritike da se i ne govori.
Upravo Branka Cvjetičanin stvara interdisciplinarnu umjetnost koja povezuje raznolike medije (fotografiju, video, ready-made predmete, crteže, dijagrame, teorijske tekstove itd.) ne bi li pričala priču o svekolikim identitetima, poglavito svojemu, upravo na teorijskim temeljima mediologije, kulturalne antropologije, rodnih studija i psihoanalize. Pitanje “Tko sam ja?” u životu čovjeka pojavljuje se u više navrata, svaki put povezano s krizom određene psihosocijalne faze. Tema polovice životnoga puta na neki način razmatra blaži oblik tjeskobe na koji nailazimo u fenomenu krize identiteta koju čovjek prolazi u svim životnim fazama preispitujući vlastito ja, smisao svojega postojanja, a posebno je to istaknuto u srednjoj životnoj dobi. Njemačko-američki psihoanalitičar Erik Erikson (1902. – 1994.) prvi stvara sintagmu kriza identiteta. On pojam očajanja kao krizu čovjeka naziva fazom integriteta ega u kojoj se osoba suočava s prihvaćanjem svojih životnih odabira i postignuća, sa starenjem, te u skladu s tim nastavlja voditi smislen, mudrošću ispunjen život ili, suprotno tome, živi u očajanju i strahu od smrti. Erikson je smatrao da je identitet stanje kojemu treba težiti jer osoba u stanju identiteta nema uopće nikakvih unutarnjih sukoba. Život u slobodi uvjet je da čovjek ostvari svoje beskonačne mogućnosti te da postigne samoostvarenje, svoj identitet.
Intimna pripovijest Kako ga u svojoj smislenoj, mudrošću ispunjenoj životnoj supstanci i umjetničkim promišljanjima nalazi Branka? Na zidu na kraju galerije gledamo ogromnu fotografiju s prizorom Krbavskoga polja u proljeće, u njezinoj rodnoj Lici, čime označava svoj regionalno identificirani identitet, svoj genius loci. Ispred fotografije na TV ekranu vrte se prizori tog istog Krbavskog polja u svim godišnjim dobima. Krbavsko polje mjesto je slavne, po Hrvate nesretne, bitke protiv nadirućih Turaka, koja se dogodila 9. rujna 1493. godine, a u kojoj je izginuo “cvijet hrvatskoga plemstva” pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. To je jedna od najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti, zbog teškoga poraza u kojemu nije zaustavljena turska vojska na putu osvajanja zapadnoeuropskih zemalja, s težnjom zauzimanja Beča kao glavnoga grada katoličke Habsburške Monarhije.
Krbavsko je polje zemljopisno određenje Brankine Like, njezin simbol. Pred fotografijom i videom na vješalicama vise bijele majice s natpisima svih deset državnih ustroja koje je Hrvatska, a kao njezin dio i Lika s Krbavskim poljem, u posljednjih 100 godina prošla. Natpisi su: I(srce)K&K (Kaiserische & Königliche / Austrougarska), I(srce)SHS, I(srce)NDH, I(srce)FNRJ, I(srce)SFRJ, I(srce)Republika Hrvatska, I(srce)EU i konačno, duhoviti natpis I(srce)I. Kroz stoljeće bivstvovanja zemljopisnoga toponima i njegova povijesnog određenja, Branka povijest u priči koju ona naslovljava Ona priča povijest označava obiteljskom pripovijesti slijedeći tri generacije žena, od prabake, preko bake, majke, do sebe.
Godine 1905. Brankin pradjed ostavio je trudnu suprugu i otišao u SAD. Prabaka je rodila Brankinu baku, koja se udaje s 19 godina, a prabaka, udavši kći, odlazi za suprugom u SAD. Na desnome zidu galerije stara je fotografija koja prikazuje autoričine prabaku, pradjeda i baku, a odmah do nje nalazi se serija fotografija na kojima autorica hoda Krbavskim poljem, u raznim razdobljima godine u radu pod nazivom Svjedočenje polja. Na djelu je permanentan povremeni work in progress, rad u stalnome nastajanju, koji prerasta u performativni čin gotovo ritualnoga hodanja vječnom i bezvremenskom zemljanom odrednicom, u kojoj i dalje ispisuje svoju osobnu povijest. Autorica poziva i publiku da sudjeluje u ritualnome činu hodanja, a performans bi u tom slučaju postao happening, interaktivno djelo u kojemu sudjeluje publika, svjedočeći njezinom činu ispisivanja vlastite povijesti, ali i njezinu nasljeđu.
Na lijevome su galerijskom zidu pod staklom tri šarene, cvjetne haljine iz 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća, koje se kao cjeline zovu Muzej haljina. To su majčine haljine koje joj je iz SAD-a slala teta, i ovdje simboliziraju moderno doba, modernizam. Haljine su tada bile posljednji modni krik američke tekstilne konfekcije te simboliziraju modernizam uvezen i uveden u svakodnevni život ljudi nekadašnjega socijalističko-komunističkog (s ljudskim licem) urbaniziranog društva. Donekle su kontrastne u odnosu na socijalističku tekstilnu proizvodnju i staromodnu konfekciju u bivšoj SFRJ i Hrvatskoj, pretežno u ruralnim sredinama, a pogotovo u Lici gdje su žene uglavnom bile odjevene u tradicionalnu narodnu nošnju. U svojemu stalnom suočavanju s prošlošću, odličnim poligonom za umjetničko propitivanje i preispitivanje, Branka je kao suvremena žena i kozmopolit naučila peći rakiju, te je također, gotovo ritualno, ispekla izrazito jake rakije koje naziva Opaka, Ljuta i Zla, kojima relativizira osobnu priču i širi je u sferu univerzalnog, u kojemu rat nije osobna povijest agresora i žrtava, već pomahnitali čin ljudske samodestrukcije, kako stoji u predgovoru izložbe.
Univerzalni govor Priča Branke Cvjetičanin u tom smislu ima potencijal svjetski relevantne umjetnosti, kvalitativno uklopljive u mnogobrojne ženske poetike u kojima umjetnice pričaju svoju priču, vrlo često i potpuno intimnu. Primjerice, Mona Hatoum, na Palestinka ovjenčana počasnim doktoratom na Harvardu za svoju umjetnost u kojoj govori o vječitoj egzistencijalnoj nesigurnosti izbjeglištva, kako njezina tako i čitava njezina, palestinskoga naroda; ili Coco Fusco, Kubanka u američkoj vojsci; ili Judy Chicago, pionirka američke umjetnosti koja priča svoju priču o odnosu prema slavnim ženama u povijesti; ili umjetnost Švicarke Sylvie Fleury; ili Sue Williams; ili ispovjedne fotografije Francesce Woodman; ili čak serije koje izvode neke od najcjenjenijih umjetnica današnjice, poput Cindy Sherman ili Marine Abramović… Sve one iz svog specifičnog kuta istražuju, promišljaju i izvode umjetnost u kojoj se govori o ženskim identitetima svih vrsta, slojeva i mogućnosti. Premda se bavi mikro razinom, svojom rodnom Likom i svim njezinim stoljetnim implikacijama, vjerujem da umjetnički radovi Branke Cvjetičanin u kontinuitetu imaju golemi potencijal univerzalnoga osobnog govora u kojemu je izvršena transpozicija iz govora u muškome licu u žensko. Priča je jaka, uvjerljiva, samosvojna, autentična. Umjetnost Branke Cvjetičanin je kvalitetna, tjera na razmišljanje, ali i na opušteno radovanje umjetničkom činu i artefaktima. Navodi nas na razmišljanje i o našim vlastitim identitetima, na osvještavanje individualnog i kolektivnog nesvjesnog