Opasne ideje

Piet Hut

profesor astrofizike, Institut za napredne studije, Princeton

Radikalno novo određenje karaktera vremena

Kopernik i Darwin oduzeli su nam naše tradicionalno mjesto u svijetu i naš tradicionalni identitet u svijetu. Koja će nam sljedeća tradicionalna značajka biti oduzeta? Nagađam da bi to mogao biti sam svijet.

Prve korake u tom smjeru vidimo u fizici, matematici i kompjutorskoj znanosti dvadesetog stoljeća, od kvantne mehanike do rezultata koje su dobili Gödel, Turing i drugi. Ontologije naših svjetova, konkretne i apstraktne, već su se počele rastapati. Problem je u tome što kvantno zapetljavanje i logička nepotpunost nemaju karakter istine koja vam se baca u lice kao što su to bile istine o Zemlji koja se okreće ili o našem srodstvu s majmunima. Morat ćemo pričekati da se ontologija našeg tradicionalnog svijeta dalje odgonetava, prije nego što se avangardni uvidi pretvore u pravu revoluciju.

Kopernik je uznemirio moralni poredak, razgrađujući strogu granicu između neba i zemlje. Darwin je učinio isto, razgrađujući strogu razliku između ljudi i drugih životinja. Hoće li sljedeći korak biti razgradnja stroge razlike između zbilje i fikcije?

Da bi to izazvalo šok, mora doći na znanstveno respektabilan način, kao vrlo precizan i neizbježan zaključak – trebalo bi imati tehničku snagu korpusa znanja kao što je kvantna mehanika. Možda će radikalno novo određenje karaktera vremena to učiniti. U svakodnevnom iskustvu vrijeme teče, i mi protječemo u njemu. U klasičnoj fizici, vrijeme je zamrznuto kao dio zamrznute slike prostora-vremena. A još nema sloge o tumačenju vremena u kvantnoj mehanici.

Što ako buduće znanstveno razumijevanje vremena pokaže da su sve prethodne predodžbe bile pogrešne, i ako dokaže da prošlost i budućnost pa čak i sadašnjost ne postoje? Jesu li sve priče koje se pletu oko naše pojedinačne osobne povijesti i budućnosti jednostavno pogrešne? To bi, pak, bila opasna ideja.

Richard Foreman

utemeljitelj i ravnatelj Ontološko-histeričnog teatra

Radikalizirana relativnost

U mojem području umjetnosti i humanistike, najopasnija ideja (i ona pod čijim sam utjecajem radio cijeloga svojeg umjetničkog života) je potpuna relativnost svih pozicija i stilova procedure. Ideja je da ne postoje “apsoluti” u umjetnosti – u modernoj eri, svaki vrijedan napor bio je, na ovaj ili onaj način, isticanje i slavljenje elemenata koji su već bili nedopušteni te odbačeni prethodnim “klasičnim” stilom. Takvo nas je stalno “obrtanje vrijednosti”, naravno, izručilo sadašnjoj postmodernoj eri, u kojoj fragmentacija, površna vrijednost i složeno tkanje sampling procedure dominiraju, a “središta više nema”.

Shvatio sam da su i moji umjetnički napori pridonijeli, u neznatnoj mjeri, aktualnom estetsko-emocionalnom okolišu u kojem je potencijalnu duhovnu dubinu i složenost razvijene ljudske svijesti pobijedila blještava zbrka krhotina naslijeđenih elemenata – nikad prije toliko raspoloživih kolektivnoj svijesti. Rezultirajuća orijentacija prema “kulturalnom relativizmu” u umjetnosti sigurno dolazi dijelom od psihičke preorijentacije koju je izazvalo bacanje Einsteinove bombe na početku prošlog stoljeća.

Ta aktualna “relativnost” svih umjetničkih, filozofskih i psiholoških vrijednosti ostavlja kulturu u zraku, a ipak nema “povratka natrag”, unatoč preporukama konzervativnih mislilaca.

U samom trenutku našeg kulturnog rođenja, bili smo upozoreni da “ne jedemo s drva spoznaje”. Dalje tijekom povijesti, jedna stvar je vodila drugoj, do sadašnjosti – sad smo tu, tonući u živom pijesku stalno ubrzavajućeg obrtanja posljednje vrijednosti (ili umjetničkog stila). A ipak – postoje mnogi umjetnici koji, kao ja, još predano vjeruju da – ako ih je Povijest bacila u opasnu putanju koja je započela “jedenjem s drveta spoznaje” (vjerojatno “fatalna znatiželja” koja je programirana u naše gene) imaju jedini moguć izlaz, a to je postupati prema tom živom pijesku sadašnjosti kao prema metaforičkoj “crnoj rupi” kroz koju moramo proći – zapravo riskirajući psihičko uništenje (ili “banalizaciju”) – zbog obećanja pre-rađene, nove, još nezamislive forme u nastajanju, s druge strane.

To je “junačka oklada” koju ozbiljni “eksperimentalni” umjetnik poduzima živeći tu opasnu ideju radikalizirane relativnosti. Ironično je, naravno, da mnogi od naših najvećih znanstvenika (ne svi, naravno) imaju malo strpljenja za pustolovnu umjetnost našeg vremena (post Stockhausen/Boulez glazbu, post Joyce/ Mallarme književnost) i čini se kako vjeruju da je povratak sigurnijem, publici naklonjenijem klasičnom stilu jedina odgovorna metoda za današnje umjetnike.

Osjećaju li se možda psihološki ugroženi naprednim stilovima koji nadilaze prethodna načela koherencije? S pravom se osjećaju ugroženima takvim opasnim zadiranjima u teritorij za koji svjesni senzibilitet još nije spreman. Ipak, vrijeme je za sve ozbiljne umove da zagrizu udicu takvih upada u nepoznat svijet u koji opasna potraga za dubljim znanjem vodi znanstvenike i umjetnike podjednako.

John Allen Paulos

profesor matematike, autor knjige A Mathematician Plays the Stock Market

Sebstvo je pojmovna himera

Sumnja u to da postoji nadljudsko biće je banalna, ali radikalnija sumnja u to da mi uopće postojimo, barem kao nešto više od nominalnih, marginalno integriranih bića koja imaju uobičajene oznake poput “Myrtle” i “Oscar” – to je moj kandidat za opasnu Ideju. To je, naravno, Humeova ideja – a i Buddhina – da je sebstvo stalno mijenjajuća zbirka vjerovanja, zamjedbi, i stajališta, da to nije esencijalan i trajan entitet, nego pojmovna himera. Ako se to vjerovanje ikad počne osjećati naširoko i iznutra u cijelom društvu – bilo zbog novih spoznaja u neurobiologiji, kognitivnoj znanosti, filozofskim uvidima ili slično – njegovi učinci na to društvo bili bi neizmjerni. (Tako barem ponekad misli ta zbirka vjerovanja, zamjedbi i stajališta.)

Clifford Pickover

spelulativni znanstvenik, autor knjige Sex, Drugs, Einstein, and Elves

Svi smo mi virtualni

Naša želja za primanjem virtualnih zbilja sve je veća. Kako se naše razumijevanje ljudskog mozga također povećava, stvorit ćemo i zamišljene stvarnosti i skup sjećanja kako bismo podupirali te simulakrume. Primjerice, jednog dana bit će moguće simulirati posjet srednjem vijeku a, da bi doživljaj bio realističan, mogli bismo željeti osigurati da i vjerujete da ste doista u srednjem vijeku. Lažna se sjećanja mogu ugraditi, i mogu privremeno prekriti vaša stvarna sjećanja. To bi trebalo biti lako izvodivo u budućnosti – s obzirom na to da uporabom droge DMT možemo lako navesti um da stvori vrlo detaljne virtualne svjetove ispunjene kićenim palačama i čudnim bićima. Drugim riječima, mozgovi ljudi koji uzmu DMT čini se dopiru do škrinje s blagom slika i doživljaja koji obično uključuju gradove od dragulja, hramove, anđeoska bića, mačje oblike, zmije i sjajne metale. Kad budemo razumjeli mozak bolje, moći ćemo stvarati više kontrolirane vizije.

Naš je mozak sposoban simulirati složene svjetove i kad sanjamo. Primjerice, nakon što sam gledao film o ljudima u priobalnom gradu u doba renesanse, bio sam tamo “transportiran” kasnije te noći dok sam sanjao. Mentalna simulacija renesanse nije morala biti savršena; siguran sam da je bilo bezbroj pogrešaka. Ipak, tijekom tog sna, vjerovao sam da sam u renesansi.

Ako shvatimo prirodu načina kojim mozak inducira uvjerenje u zbilju, čak i kad se čudni, nefizički događaji zbivaju u našim snovima, mogli bismo to znanje upotrijebiti da osiguramo da naš simulirani izlet u srednji vijek djeluje posve realno, čak i ako simulacija nije savršena. Bilo bi lako stvoriti naizgled realistične virtualne zbilje zato što ne moramo biti savršeni pa čak ni dobri u točnosti naših simulacija da bi one bile realne. Na kraju krajeva, naši noćni snovi obično djeluju prilično stvarno čak i kad pri buđenju uočavamo logičke ili strukturne nedosljednosti koje su u njima postojale.

U budućnosti, za svaki od vaših stvarnih života, moći ćete osobno stvoriti deset simuliranih života. Tijekom dana ste kompjutorski programer za IBM. A nakon posla bit ćete vitez sa sjajnim oklopom u srednjem vijeku, koji se gosti na raskošnim banketima, i smiješi se putujućim sviračima i prekrasnim princezama. Sljedeće noći, bit ćete u renesansi, živeći u svom domu na obali Amalfi u Italiji te s užitkom večerati goluba, zviždovku i čaplju.

Susan Blackmore

psihologinja i skeptik, autorica knjige Consciousness: An Introduction

Sve je bez svrhe

Mi ljudi možemo stvarati vlastite svrhe i ciljeve, i stvaramo ih, ali, u konačnici, svemir nema nijednu svrhu. Sve prekrasno složene i divno oblikovane stvari koje vidimo oko sebe izgrađene su istim nesvrhovitim procesom – evolucijom prirodnim odabirom. To uključuje sve, od mikroba do slonova, nebodera i računala, pa čak i naša vlastita unutarnja sebstva.

Ljudi su se (uglavnom) priviknuli na ideju da je sve živo oblikovano prirodnim odabirom, ali imaju više poteškoća s prihvaćanjem da je ljudska kreativnost samo isti takav proces koji radi memima umjesto genima. To nam, misle oni, oduzima jedinstvenost, individualnost i “istinsku kreativnost”.

Naravno da to nije dobar zaključak; svaka je osoba jedinstvena premda je ta jedinstvenost objašnjena partikularnom kombinacijom gena, mema i okoliša te osobe, a ne njezinim unutarnjim svjesnim sebstvom kao vrelom kreativnosti.

Arnold Trehub

psiholog, Sveučilište Massachusetts, autor knjige The Cognitive Brain

Moderna znanost je proizvod biologije

Cijelo pojmovno zdanje moderne znanosti proizvod je biologije. Čak i temeljne i najdublje ideje znanosti – pomislite na relativnost, kvantnu teoriju i teoriju evolucije – stvorene su i nužno ograničene partikularnim kapacitetima naše ljudske biologije. To znači da sadržaj i doseg znanstvenog znanja nije beskrajan.

Roger C. Schank

psiholog i kompjutorski znanstvenik, autor knjige Making Minds Less Well Educated than Our Own

Dosta je tih prljavih pogleda učitelja

Nakon prirodne katastrofe, spikeri na vijestima naposljetku uzbuđeno najavljuju da je škola konačno otvorena tako da će djeca, bez obzira na to što je još grozno tamo gdje ona žive, moći ići u školu. Uvijek mi je bilo žao jadne djece.

Moja opasna ideja je ona koju većina ljudi odmah odbija, a da o njoj ozbiljno ne razmisli: škola je loša za djecu – čini ih nesretnima, a, kako pokazuju testovi, u njoj i ne nauče mnogo.

Slušate li djecu kako pričaju o školi lako ćete otkriti što misle o njoj: tko ih voli, tko je zao prema njima, kako da poprave svoj društveni položaj, kako da postignu da učitelj dobro postupa prema njima i da im dobre ocjene.

Škole su danas strukturirane uglavnom isto kao i prije stotinu godina. A stotinama godina filozofi i drugi isticali su da je škola zapravo loša ideja.

Škole, onakve kakve poznajemo, jednostavno bi trebale prestati postojati. Vlada bi se trebala povući iz posla obrazovanja i trebala bi prestati misliti da zna što bi djeca trebala znati i onda ih stalno testirati da bi vidjela povraćaju li ono čimegod su ih žličicom hranili.

Vlada je oduvijek bila i još je problem u obrazovanju.

Škole bi trebalo zamijeniti sigurnim mjestima u koja bi djeca išla da bi naučila kako raditi stvari za koje su zainteresirana. Njihovi bi interesi trebali voditi njihovo učenje. Uloga vlade trebala bi biti stvaranje mjesta koja su privlačna djeci i koja bi u njima stvarala želju da idu u njih.

Prije mnogo godina imali smo predsjednika koji je shvaćao čemu zapravo služi obrazovanje. Danas imamo one koji drže govore o Pitagorinu poučku, dok smo mi prilično sigurni da ne znaju ništa ni o jednom poučku.

Više od milijun studenata izjasnilo se protiv postojećeg školskog sustava i sad se oni školuju kod kuće. Problem je to što država regulira školovanje kod kuće te ono na žalost jako sliči pravoj školi.

Moramo prestati stvarati naciju studenata pod stresom koji uče kako udovoljiti učiteljima umjesto da udovolje sebi. Moramo stvoriti odrasle koji vole učenje, ne odrasle koji izbjegavaju svako učenje jer ih podsjeća na stravu škole. Moramo prestati misliti da sva djeca moraju naučiti iste stvari. Moramo stvoriti odrasle koji mogu misliti svojom glavom i koji nisu uvjereni da se shvaćanje složene situacije na pojednostavljen način može pokazati kao dobra stvar. Jednostavno opozovite škole. Pretvorite ih u stambene zgrade.

Haim Harari

fizičar, bivši predsjednik Weizmannova instituta za znanost

Demokracija je možda na zalasku

Demokracija je možda na zalasku. Budući povjesničari možda će odrediti da je demokracija bila epizoda koja je trajala jedno stoljeće. To je tužna, prilično opasna, ali vrlo realistična ideja (ili, točnije, predviđanje). Rušenje granica među državama, prekogranična trgovina, ekonomije koje se spajaju, trenutačno globalno protjecanje informacija i mnoge druge značajke našeg modernog društva sve vode prema višenacionalnim strukturama. Ako ekstrapolirate taj nepovratni trend, dobit ćete da je cijeli planet postao politička jedinica. Ali u toj jedinici, protudemokratske snage čine jasnu većinu. Ta se većina povećava svakim danom, zahvaljujući demografskim kretanjima. Sve demokratske nacije imaju nisku ili negativnu stopu prirasta stanovništva dok se antidemokratska i neobrazovana društva brzo umnožavaju. Unutar demokratskih zemalja, većina dobro obrazovanih obitelji su male, a najslabije obrazovane obitelji brzo se povećavaju. To znači da, i na individualnoj i na nacionalnoj razini, što više ljudi predstavljaš, to manju ekonomsku moć imaš. U ekonomiji zasnovanoj na znanju, u kojoj je broj radnih ruku manje važan, to je stanje puno nedemokratičnije nego u industrijskom dobu. Tako dugo dok je pokretljivost pojedinaca i naroda prema gore mogla neutralizirati tu pojavu, demokracija je bila održiva. Ali ako primijenimo tu analizu na cijeli planet, kako se sad razvija, uvidjet ćemo da je demokracija vjerojatno osuđena na propast.

Tome treba dodati i žalosnu činjenicu da autoritarne višenacionalne korporacije većinom imaju bolju upravu od demokratskih nacionalnih država. Religijske propovijedi, televizijske atrakcije, pretjerano televizijsko poticanje i sloboda širenja glasina i laži Internetom potiču pranje mozga i manjak racionalnog razmišljanja. Proporcionalno, više je mladih žena koje rastu u društvu koje ih diskriminira nego onih koje rastući ulaze u egalitarnija društva, čime se uvećava svjetski postotak žena prema kojima se postupa kao prema građanima drugog reda. Obrazovni sustavi u većini razvijenih zemalja u dubokoj su krizi, a moderno obrazovanje u većini zemalja u razvoju gotovo i ne postoji. Mala dobro obrazovana tehnološka elita postaje glavni vlasnik intelektualne imovine, koja je najvrjednija ekonomska stavka, a ostatak svijeta naginje prema fanatizmu ovog ili onog tipa. Zbrojite sve to i zaključit ćete da je demokracija, naš najmanje loš sustav vladanja, na svojem zalasku.

Možemo li izmisliti bolji novi sustav? Možda. Ali to se neće dogoditi ako nam se ne dopusti da izgovorimo rečenicu: “Možda postoji politički sustav koji je bolji od demokracije.” Današnja politička korektnost ne dopušta da se izgovori takvo nešto. Rezultat te zabrane bit će neizbježan povratak na neku vrstu totalitarnog zakona, različitog od zakona careva, kolonijalista ili veleposjednika prošlosti, ali koji neće biti nimalo pravedniji. S druge strane, otvoreno i pošteno razmišljanje o tom pitanju može odvesti ili u gigantsku svjetsku revoluciju u obrazovanju siromašnih masa, te spašavanje demokracije tim putem, ili pak u opreznu potragu za pravednim (ponavljam, pravednim) i boljim sustavom.

Ne mogu odoljeti jeftinom zaključku za kraj: kad je, u posljednje dvije godine, Edge pitao za briljantne ideje u koje vjeruješ, ali ih ne možeš dokazati, ili kad je tražio da se predlože novi uzbudljivi zakoni, većina odgovora odnosila se na znanost i tehnologiju. Sad kad su u pitanju opasne ideje, gotovo svi odgovori dotiču se političkih i društvenih pitanja, a ne “tvrdih znanosti”. Možda znanost i nije, na kraju, tako opasna.

Rudy Rucker

matematičar, kompjutorski znanstvenik, pionir cyberpunka, romanopisac, autor knjige Lifebox, the Seashell, and the Soul

Um je univerzalno raspodijeljena kvaliteta

Panpsihizam. Svaka stvar ima um. Zvijezde, brda, stolice, stijene, izresci papira, oljušteni komadići kože, molekule – sve od toga posjeduje isti unutarnji sjaj kao i čovjek, svaki ima svoje unutarnje iskustvo i osjete.

Prilično dobro prihvaćam ideju da je sve izračun. Ali što učiniti s mojim osjećajem da postoji nešto numinozno u vezi s mojim unutarnjim iskustvom? Panpsihizam je ne-antropocentrični izlaz: um je univerzalno raspodijeljena kvaliteta.

Ipak, rad ljudskog mozga deterministički je izračun koji će moći oponašati bilo koje univerzalno računalo. I, da, osjećam da su moja mentalna stanja više nego samo zakonite reakcije na inpute: taj ostatak je unutarnje svjetlo, sirovi osjećaj postojanja. Ali, ne, to unutarnje svjetlo nije ekskluzivno pravo koje ljudi dobivaju rođenjem, niti je ograničeno samo na biološke organizme. Panpsihizam ne mora značiti samo to da je univerzum jedan jedini um. Možemo i reći da svaki objekt ima individualan um. Jedan način vizualiziranja razlike između mnogih umova i jednog uma je misliti o svijetu kao zamrljanom staklenom prozoru sa svjetlom koje sja kroz svaku plohu stakla. Fizičke strukture svijeta lome nepodijeljeni kozmički um u bezbroj malih umova, s po jednim u svakom objektu.

Umovi panpsihizma mogu postojati na različitim razinama. Osim što bi imao vlastitu individualnost, um osobe bio bi također, primjerice, um pčele zasnovan na umovima stanica tijela i umovima elementarnih čestica tijela.

Imaju li panpsihički umovi ikakve fizičke korelative? S jedne strane, možda je um neka supstancija koja akumulira materiju blisku običnoj – tamna materija ili tamna energija dobri su kandidati. S druge strane, um je možda materija koju se promatra na poseban način: materija doživljena iznutra.

David Skrbina, autor jasne i opsežne knjige Panpsychism in the West, sugerira da bismo mogli o fizičkom sustavu misliti kao o onome što određuje točku kretanja u multidimenzionalnoj fazi prostora koji ima os za svaku od mjerljivih značajki sustava. On osjeća da je ta dinamička točka osjećaj jedinstva karakterističan za um. Kao varijacija na tu temu, dopustite da istaknem da se, sa stajališta univerzalnog automatičara, o svakom fizičkom sustavu može misliti kao o utjelovljenju računa. A većina ne-jednostavnih sustava utjelovljuje univerzalne izračune, sposobne za oponašanje bilo kojeg drugog sustava. Možda je imati um u nekom smislu ekvivalentno tome biti sposoban za univerzalno računanje.

Usputna primjedba. Čak i tako jednostavni sustavi kao jedan elektron mogu zapravo biti sposobni za univerzalno računanje, ako ih se opskrbi stalnom strujom strukturiranog inputa. Pomislite na elektron u oscilirajućem polju: i, prema analogiji, pomislite na osobu koja sluša glazbu ili čita esej.

Mislim da nam suosjećanje može dati iskustvenu potvrdu stvarnosti panpsihizma. Onako kako sam siguran da sam imam um, tako mogu vjerovati da to vrijedi i za drugo ljudsko biće s kojim sam u kontaktu – bilo to licem u lice, ili neizravno, putem njihovih kreativnih djela. A s malo napora, mogu se identificirati i s objektima; mogu vidjeti objekte u sobi oko sebe kako tinjaju unutarnjim svjetlom. To je ugodan osjećaj; osjećate se manje usamljeno.

Keith Devlin

matematičar, izvršni direktor Centra za istraživanje jezika i informacija, Stanford, autor knjige The Millenium Problems

Posve smo sami

Živa stvorenja sposobna razmišljati o svojem postojanju iznimka su, slučajem nastali čudaci koji postoje jedan kratki trenutak u povijesti svemira. Možda u svemiru ima još života, ali on nema autorefleksivnu svijest. Nema Boga, inteligentnog stvaratelja, ni više svrhe našeg života.

Osobno, nikad mi ta perspektiva nije zadavala previše muke, ali iz iskustva znam da većina ljudi ide prilično daleko kako bi se uvjerila u suprotno.

Mislim da mnogo ljudi tu sugestiju smatra opasnom jer smatraju da vodi životu bez smisla ili moralnih vrijednosti. Vide je kao tvrdnju prepunu očaja, ideju koja čini da naši životi izgledaju besmisleno. Vjerujem da je posve suprotno. Kao proizvod tog jedinstvenog, “čudačkog” slučaja, shvativši da smo oni koji mogu reflektirati o svojoj svjesnoj egzistenciji i uživati u njoj, sama nevjerojatnost i jedinstvenost naše situacije ispunja nas poštovanjem prema onome što jesmo.

Život nam nije samo važan: on je doslovno sve što imamo. To ga čini, u ljudskim terminima, najdragocjenijom stvari koja postoji. To ne samo da daje životu smisao, čini ga nečim što treba poštovati i obožavati, nego iz toga i slijedi strogi moralni kôd.

Činjenica da naše postojanje nema svrhe izvan tog postojanja posve je nevažna za način kojim živimo naše živote, jer mi smo unutar naše egzistencije. Činjenica da naša egzistencija nema svrhe za svemir – štogod to značilo – nipošto ne znači da on nema svrhe za nas. Moramo se pitati i odgovarati na pitanja o sebi unutar okvira naše egzistencije kao ono što jesmo.

Simon Baron-Cohen

psiholog, Istraživački centar za autizam, Cambridge University, autor knjige The Essential Difference

Politički sustav utemeljen na suosjećanju

Zamislite politički sustav koji ne bi bio utemeljen na zakonskim (sistematizirajućim) pravilima nego na suosjećanju. Bi li to svijet učinilo sigurnijim mjestom?

Što politički parlamenti različitih država imaju zajedničko? Postojeći politički sustavi utemeljeni su na dvama načelima: stjecanju moći bitkom, i onda stvaranju/preuređivanju zakona i pravila bitkom.

Bitka je ponekad fizička (srušiti vašeg protivnika vojno), nekad ekonomska (embargo na trgovinu da biste izgladnjeli protivnika i lišili ga resursa), nekad utemeljena na promidžbi (započinjanje medijske kampanje da bi se diskreditiralo protivnika), a ponekad na aktivnostima vezanim za glasovanje (lobiranje, stvaranje saveza, borba da se dobiju glasovi na važnim mjestima), sve s ciljem poraziti opoziciju.

Stvaranje ili revidiranje zakona i pravila ono je što radite kad ste na vlasti. To mogu biti ustavni zakoni, sudske presude, statuti ili drugi zakoni ili kodovi prakse. Političari se bore za svoje na zakonima utemeljene prijedloge (za koje smatraju da su najbolji) da bi pobijedili, i bore se da bi porazili suparničke prijedloge opozicije.

Takav način rada politike utemeljen je na “sistematiziranju”. Prvo analizirate najučinkovitiji oblik bitke (koja je i sama sistem) da biste pobijedili. Ako napravimo x, dobit ćemo rezultat y. Onda prilagodimo zakonski kôd (drugi sistem). Ako uvedemo zakon A, dobit ćemo ishod B.

Moje kolege i ja proučavali smo bitnu razliku između načina razmišljanja muškaraca i žena. Naše proučavanje pokazuje da su u prosjeku muškarci više sistematičari, a žene empatičari. Kako su većinu političkih sustava ustanovili muškarci, možda nije slučajno da smo završili s političkim saborima koji se temelje na načelu sistematiziranja.

To je, dakle, opasna nova ideja. Kako bi izgledalo kad bi naše političke sabornice bile zasnovane na načelima empatije? Ona je opasna jer bi to značilo revoluciju u načinu biranja naših političara, u načinu kojim naše političke sabornice vladaju, i kako se naši političari ponašaju i razmišljaju. Nikad nismo dali priliku takvom alternativnom političkom procesu. Bi li bilo bolje i sigurnije da sad to učinimo? Budući da se u suosjećanju radi o držanju na umu misli i osjećaja drugih ljudi (ne samo vlastitih) i o osjetljivosti za misli i osjećaje drugih ljudi (a ne samo o njihovu gaženju), to je, očito, nespojivo s pojmovima “bitke s opozicijom” i “poražavanjem opozicije” da bi se zadobila i održala moć.

Danas, mi odabiremo vođu stranke (u konačnici, nacionalne stranke) na temelju njegovih karakteristika “vođe”. Može li on ili ona odlučno donositi odluke? Može li raditi u najboljem interesu stranke, ili zemlje, čak i kad to znači žrtvovanje drugih da bi se provelo odluku? Mogu li bezobzirno reorganizirati svoj kabinet i otpiliti ljude ako više ne služe njihovim interesima? To su kvalitete jakog sistematičara.

Neka ne ostane neprimijećeno da ne govorimo o tome je li taj političar muškarac ili žena. Govorimo o tome kako se političar (neovisno o spolu) ponaša i razmišlja.

Imamo bezbroj primjera sistematizirajućih političara koji nisu sposobni riješiti sukob. Suosjećajni političari vjerojatno bi slijedili primjere Mandele i De Klerka, koji su sjeli i pokušali shvatiti drugoga, suosjećati s njim, čak i kad je taj drugi bio definiran kao terorist. Takvo nešto uključuje suosjećajni čin uvlačenja pod tuđu kožu, i poistovjećivanja s njegovim osjećajima.

Pojedinosti političkog sustava utemeljena na suosjećanju zahtijevale bi mnogo rada, ali možemo zamisliti neke značajke koje u njemu ne bi imale mjesta.

Nestali bi političari koji su vješti govornici, ali koji samo isporučuju monologe, stojeći na platformi, mašući po zraku da bi istaknuli svoje ustrajanje – čak se koristeći jezikom tijela koji sadrži implicitnu prijetnju bockanja svojeg slušatelja u prsa ili u lice – da bi zadobili svoju publiku. Nestali bi i političari koji su toliko principijelni da su zbog toga strogi i beskompromisni. Umjesto toga, birali bismo političare utemeljene na drukčijim kvalitetama: političare koji su dobri slušači, koji postavljaju pitanja o drugima umjesto da se podrazumijeva da oni znaju pravi način djelovanja. Imali bismo političare koji osjetljivo reagiraju na drukčija stajališta, i koji mogu biti prilagodljivi u vezi s ishodom dijaloga. Umjesto da žele nadzirati i dominirati, naši političari htjeli bi podržavati, omogućavati i skrbiti.

Tor Norretranders

znanstveni pisac, savjetnik, predavač, Kopenhagen, autor knjige The User Illusion

Društvena relativnost

Relativnost je moja opasna ideja. Ali ne posebna ni opća teorija relativnosti, nego ono što bi se moglo nazvati socijalnom relativnošću: ideja da jedino što je važno ljudskom biću jest kako ono stoji razmjerno prema drugima. Dakle, jedino relativno bogatstvo osobe je važno, apsolutna razina zapravo nije važna onog trenutka kad se svi uzdignu na razinu na kojoj imaju zadovoljene neposredne potrebe preživljavanja.

Postoji jaki i konzistentni dokazi (iz područja poput mikroekonomije, eksperimentalne ekonomije, psihologije, sociologije i primatologije) da zapravo nije važno koliko zarađujete, dok god zarađujete više od muža vaše šogorice. Začetnici tih rasprava su pokojni britanski društveni mislioc Fred Hirsch i američki ekonomist Robert Frank.

Zašto je ta ideja opasna? Čini se da podrazumijeva da jednakost nikad neće biti moguća u ljudskim društvima: pokretačka snaga je uvijek biti ispred drugih. Nitko se nikad neće smiriti i dijeliti s drugima.

Tako smo, čini se, zauvijek osuđeni na siromaštvo, bolest i nepravedne hijerarhije. Ta ideja može nagnati bogate i pametne da se okrenu od čopora i zaborave na njega.

Ali neće.

Nejednakost se može subjektivno činiti lijepom bogatima, ali objektivno ona nije u njihovu interesu.

Velik korpus epidemioloških dokaza upućuje na činjenicu da je nejednakost zapravo primarni uzrok ljudske bolesti. Bogati ljudi u siromašnim zemljama zdraviji su od siromašnih ljudi u bogatim zemljama, čak i kad potonja skupina ima više resursa u apsolutnim terminima. Društva s jakom kosinom bogatstva pokazuju više stope smrtnosti i više bolesti, pa i među ljudima na vrhu. Začetnici tih istraživanja su britanski epidemiolozi Michael Marmot i Richard Wilkinson.

Siromaštvo znači širenje bolesti, degradaciju ekološkog sustava i društveno nasilje i kriminal – koji su loši i za bogate. Nejednakost je stres za svakoga. Socijalna relativnost se zato svodi na iluziju: čini se lijepo kad je meni bolje nego drugima, ali u terminima životno važnih stvari – opstanka i dobrog zdravlja – to nije tako lijepo.

Vjerovanje u socijalnu relativnost može biti loše za vaše zdravlje.

John Horgan

znanstveni pisac, autor knjige Rational Mysticism

Ljudi nemaju dušu

Depresivna, opasna hipoteza: ljudi nemaju dušu.

Ovogodišnje pitanje Edgea navelo me na pitanje: Koje ideje nose veću potencijalnu opasnost? One lažne ili one istinite? Iluzije ili njihov manjak? Kao vjernik znanosti i njezin obožavatelj, vjerujem da je istina ono što oslobađa, što nas spašava, premda nisam uvijek posve siguran.

Opasna, vjerojatno istinita ideja kojom bi se htio pozabaviti jest ideja da mi ljudi nemamo duše. Duša je ona naša bit koja nas, kažu, transcendira te čak postoji onkraj fizičke osobe, posuđujući nam temeljnu autonomiju, privatnost i dostojanstvo. U knjizi Astonishing Hypothesis: The Scientific Search for the Soul iz 1994., pokojni veliki Francis Crick tvrdio je da je duša iluzija koju održava samo naše vjerovanje u nju. Crick je knjigu započeo manifestom: “’Ti’, tvoje radosti i tvoje tuge, tvoja sjećanja i tvoje ambicije, tvoj osjećaj osobnog identiteta i slobodna volja, zapravo su samo ponašanje velike skupine živčanih stanica i s njima povezanih molekula”. Obratite pozornost na navodne znakove u kojima se nalazi riječ “ti”. Podnaslov Crickove knjige bio je gotovo komično ironičan jer je on očito pokušavao ne pronaći dušu nego je izbiti iz našeg postojanja.

Jednom sam rekao Cricku da bi “depresivna hipoteza” bio točniji naslov njegove knjige jer je on, na kraju krajeva, samo ponavljao temeljne, materijalističke postavke moderne neurobiologije, odnosno, šire, znanosti. Do nedavno, bilo je lako odbaciti tu postavku kao prijepornu jer su istraživači mozga tako slabo napredovali u kognitivnim otkrićima u specifičnim neuralnim procesima. Čak i samoprozvani materijalisti – koji intelektualno prihvaćaju da smo mi samo mesnati strojevi – mogu gajiti tajno, sentimentalno vjerovanje u dušu u tim prazninama. Ali odnedavno te se praznine zatvaraju, kako su neuroznanstvenici – potaknuti Crickom u posljednja dva desetljeća njegova života – počeli otkrivati takozvani neuralni kôd, softver koji preobražava elektrokemijske impulse u mozgu u percepcije, sjećanja, odluke, osjećaje i druge sastojke svijesti.

Na drugim sam mjestima tvrdio da se neuralni kôd može pokazati toliko složenim da ga nikad nećemo moći dešifrirati. Ali prije šezdeset godina neki su biolozi strahovali da je genetski kôd presložen da bi ga se razbilo. Onda su 1953. Crick i Watson otkrili strukturu DNK, i istraživači su brzo utvrdili da dvostruka spirala posreduje iznenađujuće jednostavan genetski kôd koji upravlja nasljeđivanjem u svih organizama. Uspjeh znanosti u dešifriranju genetskoga koda, koji je kulminirao u projektu Ljudski genom, dobio je veliki odjek – i s razlogom jer znanje o našem genetičkom make upu dopušta nam preoblikovati našu unutarnju prirodu. Rješenje za neuralni kôd dalo bi nam mnogo veću, izravniju kontrolu nad nama samima negoli sama genetička manipulacija.

Hoćemo li biti oslobođeni ili zasužnjeni tim znanjem? Službene osobe u Pentagonu, glavnom utemeljitelju istraživanja neuralnoga kôda, otvoreno su progovorile o mogućnosti kiborškog ratnika kojim će se moći daljinski upravljati preko usadaka u mozgu, poput ubojice u nedavnom remakeu Mandžurijskog kandidata. S druge strane, skupina nalik kultu koju čine pripadnici koji sebe opisuju kao wireheads raduju se danu kad će im usadci omogućiti da stvaraju vlastite zbilje i postižu ekstazu kad im se prohtije.

U svakom slučaju, kad se naši umovi budu mogli programirati kao osobna računala, onda ćemo, možda, konačno odbaciti vjerovanje u to da smo besmrtne, neuništive duše, osim ako sebe ne programiramo da u to vjerujemo.

Judith Rich Harris

neovisna istraživačica i teoretičarka, autor knjige The Nurture Assumption

Ideja nultog roditeljskog utjecaja

Opasno je tvrditi da roditelji nemaju nikakve moći (osim genetske) u oblikovanju osobnosti svojega djeteta, njegove inteligencije ili načina na koji se ponaša izvan obiteljskog doma. Je li ta tvrdnja lažna? Jesam li bila u krivu kad sam ustvrdila da je roditeljska moć da rade te stvari sredstvima okoliša – nula, nada, zilch?

Priznanje: kad sam prvi put iznijela tu postavku prije deset godina, nisam ni sama potpuno vjerovala u nju. Zauzela sam krajnju poziciju, nepostojeću hipotezu o nultom roditeljskom utjecaju, zbog znanstvene jasnoće. Napravivši od sebe laku metu, pozvala sam establišment – psihologe istraživače u akademskom svijetu – da me gađaju. Do tada je bilo jasno da od roditeljstva nema nekih velikih učinaka, ali mislila sam da mora biti barem skromnih učinaka koje ću naposljetku morati priznati.

Ali, establišment me nije uspio pogoditi, što je bilo, u najmanju ruku, iznenađujuće. Jedna razvojna psihologinja čak je, prije godinu dana, priznala da istraživači nisu još našli dokaz da “roditelji oblikuju svoju djecu”, ali kako je još uvjerena da će ga naposljetku naći, ako budu dovoljno dugo istraživali. Njezina braća po oružju bila su manje poštena. “Postoji na desetke studija koje pokazuju utjecaj roditelja na djecu!” – kažu oni, ali onda nekako zaboravljaju navesti te utjecaje – možda i zato jer su te studije bile među onima koje sam već porazila (pokazujući da im nedostaju potrebne nadzorne skupine ili odgovarajuća statistička analiza). Ili tvrde da imaju novija istraživanja koja donose najjače dokaze u prilog roditeljskog utjecaja, ali i tu je kvaka: taj rad nikad nije objavljen u časopisu koji recenziraju kolege. Kad sam ja istraživala, nisam mogla naći dokaze da je istraživanje o kojem je riječ ikad provedeno, ili da, ako je bilo provedeno, da je donijelo rezultate koje su oni iznosili. U najboljem slučaju, ono se sastojalo od pripremnog rada, s premalo podataka da bi bili smisleni (ili objavljivi). Tlapnje, tako to zovem. Neke od tih tlapnji dosegnule su mitski status. Možda ste čuli za eksperiment Stephena Suomia sa živčanim bebama majmuna, koji navodno pokazuje da su bebe koje su odgajale “njegujuće” adoptivne majke majmunice postale mirni, društveno samopouzdani odrasli. Ili ste možda čuli za istraživanje Jeromea Kagana sa živčanim ljudskim bebama, koje je navodno pokazalo da djeca koju su odgajale “prezaštitničke” majke imaju mnogo veću vjerojatnost da budu strašljiva. Takvi bi istraživači lako mogli moje ideje smatrati opasnima. Ali je li pojam nultog roditeljskog utjecaja opasan još u nekom smislu? Tako se tvrdi. Evo što je Frank Farley, bivši predsjednik Američke udruge psihologa, rekao novinaru 1998.: “Teza (Judith Harris) apsurdna je na prvi pogled, ali pomislite samo što bi se moglo dogoditi da roditelji povjeruju u nju! Hoće li to dati pravo nekima od njih da počnu krivo postupati prema svojoj djeci budući da ‘ionako nije važno’? Hoće li to roditeljima koji su umorni nakon dugog dana reći da se ne trebaju gnjaviti niti čak obraćati imalo pozornosti na svoju djecu jer ‘ionako nije važno’?”

Farley, čini se, želi reći da je jedini razlog zbog kojeg su roditelji dobri prema svojoj djeci to što misle da će tako pomoći svojoj djeci da postanu bolja! A kad bi roditelji vjerovali da uopće nemaju utjecaja na to kako će njihova djeca ispasti, vrlo vjerojatno bi ih zlostavljali ili zanemarivali.

Što je, meni se čini, apsurdno već na prvi pogled. Većina majki čimpanzi dobra je prema svojoj djeci i dobro se brine o njima. Misle li čimpanze da će utjecati na to kakvo će njezino potomstvo ispasti? Zar Frank Farley ne zna ništa o evolucijskoj biologiji i evolucijskoj psihologiji?

Moju ideju smatraju opasnom, ali ja ne mislim da je uopće opasna. Sasvim suprotno: kad bi je ljudi prihvatili, to bi bilo poput daška svježeg zraka. Obiteljski bi se život, i za djecu i za roditelje, poboljšao. Pogledajte što se danas događa kao rezultat te vjere, obvezne u našoj kulturi, u moć roditelja da oblikuju krhke psihe svoje djece. Roditelji se iscrpljuju u pokušajima da udovolje svakoj želji svojega djeteta, ne shvaćajući da je evolucija oblikovala djecu – i neljudskih životinja i ljudi – da zahtijevaju više nego što stvarno trebaju. Obiteljski život postao je lažan jer su roditelji uvjereni da djecu trebaju stalno uvjeravati u svoju ljubav, tako da se ako se u određenom trenutku ili prema nekom djetetu ne osjećaju tako ispunjeni ljubavlju, počinju pretvarati. Pohvale se dijele kapom i šakom, čime im pada vrijednost. Djeca su postala vladari svojih domova.

A što su sve te žrtve i napori donijeli roditeljima? Ništa. Nema pokazatelja da su djeca danas sretnija, samopouzdanija, manje agresivna, ili boljeg duševnog zdravlja negoli su to bila prije šezdeset godina, kad sam ja bila dijete – kad su domovima upravljali odrasli, kad se fizičko kažnjavanje rutinski primjenjivalo, kad očevi u pravilu nisu bili na raspolaganju, kad je pohvala bila dragocjena i rijetka roba, a eksplicitni iskazi roditeljske ljubavi bili rezervirani za smrtnu postelju.

Je li moja ideja opasna? Nikad nisam davala oprost zlostavljanju ili zanemarivanju djece; nikad nisam vjerovala da roditelji nisu važni. Odnos između roditelja i djeteta važan je, ali na jednak način na koji je važan odnos između oženjenih partnera. Dobar odnos je onaj u kojem se svaka strana brine o drugoj i postiže sreću time što drugoga čini sretnim. Dobar odnos nije onaj u kojem je središnji cilj jedne strane promijeniti osobnost druge.

Mislim da ono stvarno opasno – a možda je bolja riječ tragično – jest ideja establišmenta o svemoćnom, a time i za svekrivom, roditelju.

Sherry Turkle

psihologinja, MIT, autorica knjige Life on the Screen: Identity in the Age of Internet

Svrha ili simulacija?

Nakon nekoliko naraštaja življenja u kompjutorskoj kulturi, simulacija će postati prirodna. Autentičnost u tradicionalnom značenju gubi svoju vrijednost, trag je drugog vremena.

Razmislite o ovoj situaciji iz 2005.: vodim svoju četrnaestogodišnju kći na izložbu o Darwinu u Američki muzej prirode. Izložba dokumentira Darwinov život i mišljenje, i s pomalo obrambenim tonom (u svjetlu aktualnih kritika evolucije koje iznose predstavnici teorije o “inteligentnom planu”) predstavlja teoriju evolucije kao središnju istinu na kojoj se temelji suvremena biologija. Darwinova izložba želi uvjeriti i ugoditi. Na ulazu je kornjača s Galapagosa, ključni objekt u razvijanju evolucijske teorije. Kornjača se odmara u svojem kavezu, potpuno nepomična. “Mogli su staviti robota” komentira moja kći. Sramota je dovesti kornjaču tako daleko i staviti je u kavez za predstavu koja tako slabo počiva na kornjačinoj “životnosti”. Začuđena sam njezinim komentarima, sažaljivima prema zatvorenoj kornjači jer je živa, ali ujedno i potpuno nezainteresiranima za njezinu autentičnost. Muzej je te kornjače reklamirao kao čuda, kuriozitete, iznenađenja – među plastičnim modelima života u muzeju, eto života koji je Darwin ugledao. Počinjem razgovarati s drugim posjetiteljima izložbe, djecom i roditeljima. Vikend je Thanksgivinga/Dana zahvalnosti. Red je podulji, skupljeni ljudi smrzavaju se na mjestu. Moje pitanje: “Je li vam važno što je kornjača živa?” dobrodošla je razonoda. Desetogodišnja djevojčica više bi voljela kornjaču robota jer životnost dolazi zajedno s estetskom nepogodnošću: “Voda žive kornjače izgleda prljavo. Odvratno”. Češće, glasovi za robota ponavljaju osjećaj moje kćerke da u tom okružju, životnost nije nešto glede čega se trebalo toliko mučiti. Jedna dvanaestogodišnjakinja ovako misli: “Za ono što kornjače rade, za to i nije trebalo imati živu kornjaču”. Njezin je otac gleda, ne razumije: “Ali poanta je u tome da su one stvarne, u tome je cijela poanta”.

Darwinova izložba je o autentičnosti: na izložbi je pravo povećalo kojim se koristio Darwin, prave bilježnice u koje je bilježio svoje zamjedbe. Ali, prema reakcijama djece na inertnu, ali živu kornjaču s Galapagosa, ideja izvornika očito je u krizi.

Dugo sam vjerovala da je u kulturi simulacije pojam autentičnosti za nas isto ono što je seks bio za Viktorijance: “Prijetnja i opsesija, tabu i fascinacija”. Živjela sam s tom idejom dugo godina, a ipak sam u muzeju otkrila da je dječje stajalište čudno, na svoj način uznemirujuće. Za tu djecu, u tom kontekstu, to što je kornjača bila živa, nije imalo nikakvu intrinzičnu vrijednost. Ona je nešto što je korisno samo ako služi određenoj svrsi. “Da stavite robota umjesto žive kornjače, mislite li da biste trebali reći ljudima da kornjača nije živa?”, pitam. Zapravo ne, odgovara mi nekoliko djece. Podaci o “životnosti” daju se na temelju toga “treba li to znati”. Ali koje su svrhe živih stvari? Kad trebamo znati je li nešto živo?

Ili, uzmite drugu vinjetu iz 2005.: starija žena u staračkom domu u okolici Bostona je tužna. Njezin je sin prekinuo odnos s njom. Njezin starački dom uključen je u istraživanje koje provodim o robotici za starije. Bilježim njezine reakcije dok sjedi s robotom Parom, stvorenjem nalik tuljanu koje se reklamira kao prvi “terapeutski robot” za navodno pozitivne učinke na bolesne, stare i na one s emocionalnim problemima. Paro može ostvariti kontakt očima tako što prepoznaje smjer ljudskog glasa, osjetljiv je na dodir, i ima “stanja duha” koja su osjetljiva na to kako se prema njemu postupa, gladi li ga se, primjerice, nježno ili agresivno. U svojoj sesiji s Parom, žena, depresivna zbog toga što ju je sin napustio, počinje vjerovati da je i robot depresivan. Ona se okreće Paru, gladi ga i kaže: “Da, tužan si, zar ne. Gadno je tu. Da, teško je”. I onda pomiluje robota još jedanput, pokušavajući ga utješiti. A čineći to, pokušava utješiti sebe.

Ženin osjećaj da je netko shvaća utemeljen je na sposobnosti računalnih objekata poput Para da uvjere svoje korisnike da su u odnosu. Ta stvorenja (neka su virtualni, neka fizički roboti) zovem “odnosni artefakti”. Njihova sposobnost da nadahnu odnos nije utemeljena na njihovoj inteligenciji ili svijesti, nego na njihovoj sposobnosti da pritisnu određene “darvinovske” gumbe u ljudima (ostvare kontakt očima, primjerice) koji čine da ljudi reagiraju kao da su u odnosu. Za mene su odnosni artefakti novo čudno-strano u našoj kompjutorskoj kulturi – kao što je to nekoć rekao Freud – ono što je odavno poznato koje uzima oblik koji je neobično nepoznat. Kao takvi, oni nas suočavaju s novim pitanjima.

Što nam uporaba te “skrbne tehnologije” u dvama najovisnijim trenucima u životnom ciklusu govore o nama samima? Što će nam ona činiti? Smanjuju li planovi – da djecu i starije opskrbimo odnosnim robotima koji će se o njima brinuti – vjerojatnost da ćemo tražiti druga rješenja za skrb o njima? Ljudi počinju osjećati ljubav prema svojim robotima, ali ako je naše iskustvo s odnosnim artefaktima zasnovano na u temelju lažne razmjene, može li to biti dobro za nas? Ili, može li to biti dobro za nas u smislu “osjećati se dobro”, ali loše za nas u našim životima kao moralnih bića?

Odnosi s robotima vraćaju nas natrag Darwinu i njegovoj opasnoj ideji: izazovu ljudskoj jedinstvenosti. Kad vidimo djecu i stare ljude kako razmjenjuju nježnost s robotskim ljubimcima najvažnije pitanje nije jesu li ta djeca zaljubljenija u svoje robotske ljubimce više nego u stvarne žive ljubimce ili čak u svoje roditelje, nego pitanje: što će ljubav značiti?

Paul Davies

fizičar, Sveučilište Macquarie, Sydney, autor knjige How to Build a Time Machine

Bitka protiv globalnog zatopljenja je izgubljena

Neke zemlje, uključujući Sjedinjene Države i Australiju, u stanju su poricanja globalnog zatopljenja. One izražavaju sumnju u znanost koja je pokrenula zvona za uzbunu. Druge zemlje, poput Velike Britanije, u panici su i žele napraviti drastična smanjenja ispuštanja plinova stakleničkih plinova. Obje su pozicije nevažne, jer je ta bitka ionako beznadna. Unatoč nedavnom poskupljenju nafte, ona je još dovoljno jeftina za sagorijevanje. Budući da je ljudska priroda takva kakva jest, ljudi će i dalje iskorištavati naftu dok ne nestane. U međuvremenu razine ugljikova dioksida u atmosferi samo će se podizati. Čak i ako se razvijene zemlje zauzdaju u svojoj rasipnoj uporabi fosilnih goriva, nastajući azijski divovi Kine i Indije više će nego nadoknaditi razliku. Bogate zemlje, koje svoje bogatstvo mogu zahvaliti desetljećima jeftine energije, teško da mogu propovijedati suzdržavanje zemljama u razvoju koje se pokušavaju uspeti na ljestvici bogatstva. A bez očita rješenja – masovnog investiranja u nuklearnu energiju – stalno zatopljavanje je, čini se, nezaustavljivo.

Oni koji sudjeluju u kampanjama za smanjivanje stakleničkih plinova pokušavaju nas zastrašiti tvrdeći da je topliji svijet lošiji svijet. Moja opasna ideja je da to možda nije tako. Neke loše stvari će se dogoditi. Primjerice, razina mora će se podignuti, poplavljujući neka gusto naseljena ili plodna obalna područja. Ali, kao kompenzacija, Sibir će postati žitnica svijeta. Neke pustinje će se proširiti, a druge smanjiti. Neka mjesta postat će suša, druga vlažnija. Tvrdnje da će svijetu biti lošije bez temelja su. Ono što je sigurno jest to da ćemo se morati prilagoditi, a prilagodba je uvijek bolna. Stanovništvo će se morati seliti. Za dvjesto godina neke danas gusto naseljene regije morat će se napustiti. Ali pokreti stanovništva u posljednjih dvjesto godina također su bili dramatični. Sumnjam da će biti nužno nešto drastičnije od toga. Jednom kad ljudima svane, da, zbilja, svijet postaje topliji, i da to neće značiti krvavi rat, međunarodni dogovori poput Protokola iz Kyota raspast će se.

Ideja o odustajanju od globalnog zatopljavanja opasna je zato što se zatopljenje uopće nije trebalo dogoditi. Čovječanstvo ima resurse i tehnologiju koja bi mogla smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova. Ono što nemamo je politička volja. Ljudi se zaklinju riječima u svoju odgovornost prema okolišu, ali rijetko su spremni staviti svoj novac u riječi u koje se zaklinju. Globalno zatopljenje možda, naposljetku, i neće biti tako loše, ali mnogo je drugih činova vandalizma prema okolišu koji su očito nepromišljeni: smanjenje ozonskog omotača, uništavanje šuma kiselim kišama, zagađivanje oceana. Odustajanje od bitke s globalnim zatopljenjem bit će samo prvo u nizu odustajanja.

Helen Fisher

istraživačka profesorica na Odsjeku za antropologiju, Sveučilište Rutgers, autor knjige Why We Love

Ako se uzorci ljudske ljubavne suptilnosti promijene, eskalirat će sve vrste društvenih i političkih strahota

Antidepresivi koji povećavaju serotonin (poput Prozaca i mnogih drugih) mogu ugroziti osjećaj romantične ljubavi, vezanost za supružnika ili partnera, plodnost i vlastitu genetsku budućnost.

Na toj temi radim s psihijatrom Andyjem Thomsonom. Našu hipotezu temeljimo na izvještajima o pacijentima, fMRI izvještajima o lijekovima i na drugim podacima vezanim za mozak.

Antidepresivi podižu serotonin, ali isto tako potiskuju dopaminergične puteve u mozgu. A kako je romantična ljubav povezana s povišenom aktivnosti dopaminergičkih puteva, iz toga slijedi da antidepresivi mogu ugroziti osjećaje intenzivne romantične ljubavi. Antidepresivi također suzbijaju opsesivno razmišljanje i otupljuju emocije – što su središnje značajke romantične ljubavi. Jedan pacijent je dobro opisao tu reakciju, pišući: “Nakon dvaju napada depresije u deset godina, moj mi je terapeut preporučio da na antidepresivima koji podižu serotonin ostanem trajno. Kolikogod da sam poštovao to što sam ponovo bio zdrav, otkrio sam da je moj uobičajeni entuzijazam za život zamijenila mirnoća. Moji romantični osjećaji prema mojoj ženi drastično su se smanjili. S odobrenjem liječnika, postupno sam se skidao s lijeka. Moj se entuzijazam vratio i naša je romansa danas jaka kao i prije. Spreman sam se nositi s novim napadom depresije ako tako mora biti, jer u mojem slučaju dugoročne nuspojave antidepresiva učinile su ih nečim čemu mi je zabranjen pristup.”

Antidepresiv smanjuje i seksualnu želju, seksualno uzbuđenje i orgazam kod čak 73 posto njegovih korisnika. Te su se seksualne reakcije razvile da bi povećale udvaranje, sparivanje i roditeljstvo. Orgazam proizvodi rijeku oksitocina i vazopresina, kemijskih tvari povezanih s osjećajima povezanosti i ponašanja u paru. Orgazam je također sredstvo kojim žena procjenjuje potencijalne mužjake. Žene ne doživljavaju orgazam u svakom sparivanju te se “prevrtljiv” ženski orgazam danas smatra prilagodbenim mehanizmom kojim žene razlikuju muškarce koji su spremni potrošiti vrijeme i energiju da bi ih zadovoljili. Učvršćivanje ženske anorgazmije može ugroziti i stabilnost dugoročnog sparivanja.

Muškarci koji uzimaju antidepresive za podizanje serotonina također inhibiraju razvijene mehanizme za odabiranje partnerice, za oblikovanje partnerstva i za bračnu stabilnost. Penis stimulira davanje užitka te reklamira mušku fizičku i psihološku spremnost; on odlaže sjemensku tekućinu u vaginalni kanal, tekućinu koja sadrži dopamin, oksitocin, vazopresin, testosteron, estrogen i druge kemijske tvari koje vrlo vjerojatno utječu na ponašanje partnerice. Ti lijekovi mogu također utjecati na vlastitu genetsku budućnost. Serotonin povećava prolaktin tako što stimulira čimbenike koji otpuštaju prolaktin. Prolaktin može oslabiti plodnost time što potiskuje hipotalamsko GnRH lučenje, potiskujući rad hipofize. Klomipramin, jak antidepresiv koji podiže serotonin, utječe, pak, na volumen sperme. Vjerujem da je homo sapiens razvio (barem) tri primarna, zasebna, ali preklapajuća neuralna sustava da motiviraju pradavne muškarce i žene da traže seksualno spajanje s nizom partnera: romantična ljubav razvila se kako bi im omogućila da usredotoče svoju udvaralačku energiju na odabranog partnera, te tako sačuvaju vrijeme i energiju za parenje; povezanost se pak razvila kako bi im omogućila da zajedno podižu dijete dok je malo. Složene i dinamične interakcije između tih triju sustava mozga sugeriraju da će bilo koji lijek koji mijenja njihovu ravnotežu vrlo vjerojatno promijeniti pojedinačne taktike udvaranja, sparivanja i roditeljstva, te naposljetku utjecati na njihovu plodnost i genetsku budućnost.

Razlog zbog kojeg je to opasna ideja jest to da je golema industrija lijekova mnogo investirala u prodaju tih lijekova; milijuni ljudi diljem svijeta trenutačno uzimaju te lijekove, a kako ti lijekovi postaju generički, još će više ljudi uskoro inhibirati svoju sposobnost za zaljubljivanje i ljubav. A ako se uzorci ljudske ljubavne suptilnosti promijene, mogu eskalirati sve vrste društvenih i političkih strahota.

David Bodanis

pisac, savjetnik, autor knjige The Electric Universe

Hiper-islamistička kritika Zapada kao dekadentne sile koja je već u silaznoj putanji možda je istinita

 Ponekad se pitam je li hiper-islamistička kritika Zapada kao dekadentne sile koja je već u silaznoj putanji istinita. Na prvi pogled djeluje nemoguće: nitko nije bogatiji od Sjedinjenih Država, nitko nema tako moćnu vojsku; zapadna Europa ima veliko bogatstvo i sveučilišna znanja.

Ali ono što me natjeralo na razmišljanje jest činjenica da su samo četiri godine nakon Pearl Harboura, Sjedinjene Države porazile dvije od najjačih vojnih snaga koje je svijet ikad vidio. Svatko je tad prirodno prihvatio restrikcije u prodaji benzina, da bi se sačuvali ograničeni izvori benzina i gume; profitere su svi mrzili. Ali prve četiri godine nakon 11. rujna detroitski proizvođači automobila lako kupuju kongresnike da bi osigurali da se ni na koji način ne ograničava proizvodnja terenaca, velikih potrošača benzina.

U pozadini toga su veliki trendovi. Od tehnologije se očekuju ubrzavanja, ali kad razmislite o tome, zrakoplovi imaju istu brzinu kao i oni prije 30 godina; automobili i naftne platforme i kreditne kartice možda su malo učinkovitiji negoli prije nekoliko desetljeća, ali ni oni se nisu fundamentalno promijenili. Osim telefona, gotovo svi objekti i naše svakodnevne navike u Spielbergovu filmu E.T., snimljenom prije dvadeset godina, iste su kao i danas.

Ono što se promijenilo je mogućnost brze promjene. Promjena se, naime, mnogo teže događa danas nego prije. Patenti za maglovite, opće ideje mnogo se lakše dobivaju danas nego prije, što usporava uvođenje nove tehnologije; akademici u biotehnologiji i drugim poljima oprezni su u dijeljenju svojeg najnovijeg istraživanja s potencijalno suparničkim kolegama (što usporava stvaranje nove tehnologije). Osim toga, postoji napetost, strah od neuspjeha u sve krhkijem društvenom poretku, što znači da su socijalne prepreke više nego prije. Išao sam u primjernu, ali ne izvanrednu državnu školu u Chicagu, ali moja djeca idu u privatne škole.

Postoji i druga vrsta inercije koja se također privodi kraju. Prvi naraštaj useljenika sa sela u grad donosi sa sobom stajališta svojeg seoskog svijeta; prvi naraštaj doseljenika iz svijeta “plavih ovratnika” gradskog predgrađa u profesionalni život srednje klase donosi sa sobom i slične vrijednosti odgovornosti. Odgovorni smo za svoje roditelje, premda nam to nije ekonomski pogodno; glasujemo protiv naših kratkoročnih ekonomskih interesa jer tako postupamo “ispravno”; angažiramo se u filantropiji prema pojedincima vrlo različitog podrijetla od našeg. Ali zašto? U mnogim dijelovima Amerike i Europe, pravila i običaji koji stvaraju takva stajališta više uopće ne postoje.

Kad se, naposljetku, to odstrani, hoće li ono što će doći na mjesto toga biti dovoljno snažno da opstanemo?

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno na stranicama www.edge.org