Kraj ratovanja dobro je uklopljen u kontekst anglofone popularne znanosti, gdje debata o biološkom determinizmu dobro živi nauštrb predmeta u naslovu bestselera
John Horgan, Kraj ratovanja, Jesenski i Turk, 2014. (Preveo Ognjen Strpić)
Popularna znanost u anglofonom svijetu vrvi zvijezdama čija su imena poistovjećena s idejama koje zastupaju. Te su ideje često pojednostavljene i retorički zaoštrene hipoteze vlastitih i tuđih znanstvenih istraživanja koja su već jednom odjeknula u široj javnosti, pa se krug između sirovog znanstvenog materijala, popularnih interpreta i javnog mnijenja obilazi u nekoliko iteracija. Socijalna putanja ljudi poput Stevena Pinkera, Richarda Dawkinsa i Nialla Fergusona prošla je kroz labose i docentske kabinete prije nego je stupila pod svjetla reflektora, dijelom zahvaljujući popudbini ranih postignuća iz "čiste" znanosti. Zato minimum poštenja i potkrijepljenosti tvrdnji primarnim znanstvenim izvorima, s jedne strane, te obveze prema izdavačima i promotorima, s druge strane, ostaju jamstvo simboličkog opstanka i dobrobiti ovih ljudi. U tom proturječju, argumenti "čovjeka od slame" ‑ karikature pozicija protivnika u raspravama do mjere u kojoj je on onda vrijedan javnog spaljivanja ‑ pružaju se kao osobito pogodan alat. Tko zna zašto, ljudi čije formalno obrazovanje ili rani specijalistički rad uključuju evolucijsko-biološku perspektivu na različita područja poput psihologije, lingvistike i antropologije, nadzastupljeni su na naslovnicama publicističkih bestselera i na stranicama New York Timesa i Washington Posta. Zato se stog slame često temeljito gradi pripisivanjem drugoj strani isključivih koncepcija o biološkoj osnovi ili društvenoj uvjetovanosti ljudskih ponašanja poput komunikacije, religije, poslušnosti autoritetima i ratovanja ‑ tema koje u bestselerima često "pod vidom vječnosti" na nekoliko stotina stranica nastoje rasvijetliti ljudi koji su (nekada bili) specijalizirani u kognitivnoj lingvistici ili njemačkoj ekonomskoj povijesti.
John Horgan je američki praktičar i predavač znanstvenog novinarstva, a ne "popularni znanstvenik". Mnoge je sugovornike matematičare dobrano naljutio svojim prvim zapaženim člankom, "Smrt dokaza" (Scientific American, 1993). Iza bombastičnog naslova, ukazao je na trend probabilističkih računalnih metoda u matematici nauštrb sve rjeđih tradicionalnih, aksiomatskih dokaza teorema i rješenja starih zagonetki, koja su postala toliko složena da su ih samo rijetki matematičari mogli razumjeti. U knjizi sastavljenoj od intervjua s ljudima poput Francisa Cricka, Stephena Jaya Goulda, Karla Poppera i Thomasa Kuhna, Kraj znanosti: suočavanje s granicama znanosti u sumrak znanstvene ere (1996; Jesenski i Turk, 2014), generalizirao je svoju tezu o odumiranju velikih otkrića, odnosno zaključio je da nakon evolucije i kvantne mehanike neće više biti velikih, paradigmatskih promjena u znanosti.
I dalje ustrajući na eshatologiji, ali ovog puta samo u naslovu, Horgan je 2012. godine objavio knjigu Kraj ratovanja. Statistike prema kojima se od kraja Hladnog rata broj ratnih sukoba i poginulih u njima stalno smanjuje, služe mu samo kao polazište za kratak pregled i eliminaciju izabranih pokušaja objašnjenja ratova u ljudskoj povijesti, bližoj i daljoj. Kompilira arheološke dokaze o drevnom ratovanju, antropološka istraživanja urođenika i statistike ratova u predmodernim i modernim društvima, pri čemu traga za elementima nekog univerzalnog objašnjenja ratovanja koje bi obuhvatilo većinu prostornih i vremenskih varijacija.
Mužjaci, bogati i siromašni
Počinje s pitanjem nezaobilaznim u američkom kontekstu ‑ je li ratovanje, odnosno grupno nasilje urođeno? Dakako da nije urođeno, ništa više od drugih ponašanja poput mirnog rješavanja sukoba. Ne znamo ni koliko je nasilje često, odnosno rijetko među čimpanzama, bonoboima i pavijanima, jer je njihovo ponašanje, kao i naše, vrlo podložno promjenama okoline i grupa u kojima žive. Nalazi organiziranog grupnog nasilja u ranih ljudi rijetki su i njihova su tumačenja ponekad dvojbena. Ratovi su nešto češći nakon pojave sjedilačkog načina života, odnosno velikih civilizacija, iako se u Mezopotamiji dugo živjelo u miru. Otada do danas, polovicu stanovništva svih društava, miroljubivih i ratobornih, činili su muškarci. Iako oni čine veliku većinu svih ljudi koji su ikada ratovali, muška agresija ne može objasniti rat. Ne može se za sve kriviti niti onaj manji dio muškaraca, poznatih dva posto psihopata kojima nedostaje empatija, a koji su navodno nadzastupljeni na upravljačkim pozicijama čak i u demokratskim društvima ‑ elite, koliko god nasilne bile, ne bi bile elite bez pristanka ostalih. U određenom smislu, čak i rašireno pesimističko uvjerenje među miroljubivim ljudima da su ratovi neizbježni, implicitan je pristanak na svaki rat.
Horgan ne pronalazi potkrepu niti za oskudicu, odnosno ekološke i materijalne uzroke kao nužne u objašnjenju ratova. Ljudske grupe u krajnje negostoljubivim uvjetima nisu pribjegavale ratovima, a izobilje često nije sprječavalo nasilje. Ovdje se u istom dahu obrađuju maltuzijanske teorije o odnosu populacije i resursa, uz test marksističke teorije u prilično karikiranom obliku. Marxova teorija klasnog sukoba suprotstavlja "bogate i siromašne", a bogate nacije nisu češće napadale siromašne i obratno, stoga Horgan zaključuje da marksistička teorija ne stoji u slučaju ratova. Nadalje, Marxovu teoriju karakterizira ekonomski determinizam, a u jednoj analizi među svim uzrocima ratova od 1815. godine do 1945. godine uzroci svrstani pod ekonomske činili su samo 30 posto uzroka.
Kulturna zaraza
U daljnjem traganju za prihvatljivim perspektivama na rat, Horgan često polemizira s "prosvjetiteljskim optimizmom" Stevena Pinkera, koji je u dvojbenom tumačenju istih statistika o opadanju broja ratova i smrtnosti prepoznao prevagu čovjeku urođenih razuma i empatije u suvremenom, uglavnom zapadnom svijetu u kojemu su racionalno uređene države i tržišta kroz posljednja stoljeća obeshrabrile jednako tako urođene nasilne nagone (The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined, 2011). Prvi i Drugi svjetski rat nisu outlieri u općem "trendu" mira, koji bi se nama koji previše gledamo televiziju učinio nemogućim, kao što tvrdi Pinker. Barem od 1815. godine do danas, zapravo niti nema nikakvog trenda u smrtnosti u ratnim sukobima, a nemoguće je iz prethodnih sukoba predvidjeti gornju granicu smrtnosti u budućim sukobima. S druge strane, u kratkim razdobljima i na određenim područjima ratni sukobi slijedili su jedan za drugim nakon kraćeg perioda sanacije ratnih posljedica, što Horgan uobličuje u "formulu" objašnjenja ratovanja u povijesti: strah od budućih ratova, na temelju prošlih, rađa nove ratove, a oni koji ne žele ratovati, moraju se braniti. Rat je "kulturna zaraza", odnosno Dawkinsov mem. Osim što se širi kao strategija moguća za napadače i nužna za napadnute, rat je i dio kulture, poput kuhanja ili braka. Više je ili manje cijenjen: Indijanci Hopi ratuju samo kad se brane od izvanjskih napadača, a prerijski Indijanci ratovanjem stječu status, jer rat je društvena institucija snažna sama po sebi. Slušanje autoriteta, odnosno konformizam, koji Horgan, čini se, jedinog priznaje od argumenata o ljudskoj prirodi, osigurava mu tu snagu. Međutim, rat je "kulturni izum", upravo kao i mirno rješavanje sukoba: Hopi se natječu u naguravanju kada izbije neki spor, a Siouxi potežu noževe.
U posljednjem dijelu knjige, Horgan postavlja scenu za glavnu silu u koju polaže nade za okončanje ratova, opet u obliku bezvremenske dimenzije, odnosno mogućnosti ljudskog stanja: slobodnu volju. "Nema puta prema miru, mir jest put", ponavlja riječi belgijskih pacifista iz Prvog svjetskog rata. Nabraja primjere preddržavnih društava, starih civilizacija i suvremenih država koje su se "opredijelile za mir". Kostarika od 1948. naovamo zanimljiv je primjer, s obzirom na njezino nestabilno političko i nepovoljno ekonomsko okruženje. Međutim, teško je zadovoljiti se objašnjenjem da su, eto, Kostarikanci, zajedno sa svojim političkim i ekonomskim elitama najednom samo "odlučili da". Nenasilno rješavanje sukoba Horgan vidi kao društvenu instituciju koja može postići jednaku snagu kao institucije organiziranog nasilja, ali ono onda traži jednaki konformizam i pokoravanje autoritetima. Pitanje koje Horgan zaobilazi rekavši da se ne može za sve okriviti "par trulih jabuka" među elitama, pitanje je stvaranja uvjeta za pristanak na nasilje ili nenasilje. Proturječje života u mirnim modernim društvima u kojima se sukobi rješavaju raspravama i sudovima, a koja istovremeno izvoze samoobnavljujuće rat i uništenje u druge zemlje, nije razrješivo uskraćivanjem pristanka elitama (kojima?) ili opravdanim uvjerenjem da je mir moguć. Nemoguće je na dvjesto stranica pružiti makar i naznaku objašnjenja unutargrupnih i izvangrupnih sukoba, građanskih i međudržavnih, modernih i predmodernih ratova. Možda ipak nije trebalo niti pokušati.
Bilješke:
1 http://dissidentvoice.org/2012/12/steven-pinker-on-the-alleged-decline-of-violence/#identifier_0_46724