Opći konsenzus savjesti

Vlado Martek bi svoju izložbu nazvao Moj slučaj. Slučaj Matek, izložba pjesnika i umjetnika. Iako je akcionizam crvena nit njegova rada, uvijek pritom polazi od jezika, umjetnički medij mu je riječ; jezik i poruka; pisanje: umjetnošću oprostoruje jezične situacije. Sedamdesete godine prošlog stoljeća su poruka per se, reći će Martek: “da nije bilo konceptualizma kao takovoga, ne bih ni ja bio moguć”. Ili: “postoje djeca cvijeća, raja komunizma i konceptualizma”. On pokušava “standardnoj” publici protumačiti zašto koristi pisanje kao medij umjetnosti, te tautologiju i “tekst bez autora” u značenju “smrti autora” u što nadalje upliće i etiku, baštinu historijskih avangardi (danas je doba utopija prošlo, nema velikih priča odnosno jedina velika priča je sama vezanost umjetnika za umjetnost, objašnjava Martek), koje sanjanju o revoluciji, ne samo vanjskoj nego ponajprije nutarnjoj revoluciji, pojedinca. Čovjek mora mijenjati sebe, od svakog pojedinca počinje bolji život i stoga on ne bi trebao biti, ili ne bi trebao dati da bude manipuliran ideologijama i politikom, smatra Martek.

Umjetnikov konstruirani identitet počiva na opreci etike i estetike: estetika je imanentna svakoj materijalizaciji. Danas, na način postkonceptualizma ističe elementarne procese u poeziji, insistirajući na terminima poput (pred)pjesnik ili (pred)poezija, prostor umjetnosti doživljavajući kao “čisto duhovnu stvar”. Ključni umjetnici 20. stoljeća nisu se htjeli svesti na proizvođače umjetnosti, smatra Martek, djelujući interdisciplinarno, povezujući umjetničko djelovanje s matricom alkemije poput Marcela Duchampa (“koliko se danas može biti alkemičarem”; posezanje za ready-madeom je čin razaranja, a ne gradnje), Kazimira Malevića (vezanog za pravoslavnu mistiku), Pieta Mondriana (involviranog u teozofiju), Yvesa Kleina (s crnim pojasom u judo disciplini; slika prazan prostor jer umjetnost doživljava kao duhovnu disciplinu) i Josefa Beuysa (“otišao” u politiku; akcija kao medij umjetnosti). “Ako Vlado Martek jest zapadni umjetnik, drugim riječima netko tko djeluje (promatra, bira, preoznačava, imenuje, rekombinira, pravi, izlaže, aranžira) u tradiciji novog, onda on to jest na način duchampovske tradicije. On jest Duchampov unuk i Mangelosov sin, ali on jest i onaj koji dobiveno predanje (predaju vrijednosti, efekata i odaziva duchampovskih umjetničkih strategija ready-made-a, assemblagea i bihevioralne konceptualizacije) provocira i vraća Duchampesu i Mangelosu…” (Miško Šuvaković, teoretičar medija i autor teksta u monografiji ovog umjetnika pod nazivom Fatalne figure umjetnika, Meandar, Zagreb, 2002.).

Počeo pisati poeziju radi cura

Zaključno, Martek sebe vidi, doživljava se kroz metaforu alkemije jer mu nikada nije primaran artefakt, nego akcionizam, događanje, što uključuje društvenu odgovornost (“Sramim se biti pjesnik”; “Želim biti društvu odgovoran zbog ove slike”) odnosno poima umjetnika kao zoom politikona. Ili, kao što je rekao Freud, a navodi Martek, umjetnost je oblik sublimacije odnosno frustracije, jer ljudi u stanju sreće nemaju potrebe sublimirati stvari. Martek si postavlja umjetne prepreke u radu: “Da bih napisao pjesmu, trebam otići na Island”, kako bi usporio proizvodnju umjetnosti i postavio pitanje smisla rađenja umjetnosti: “uostalom, Becket je stvorio opus kroz odricanje od stvaranja”. “Martekov umjetnički prostor je gust prostor. Ispunjen je objektima, tragovima života, povijestima vezanim uz njega ili povijestima koje su prolazile tuda oko njega ne dodirujući ga. Gust prostor je prostor Srednje Europe. U njemu nema praznine, šupljine, čiste prazne površine, velikog prazno i neosvojenog američkog prostora Pollocka, Newmana, Rothka ili Waltera de Marie… Gusto postavljanje slika i gusti prostor Martekovih činova jest prostor u kojemu se prožimaju, sučeljavaju, pritiskuju i ogledaju osjećaj tjeskobe (melankolija, beznadnost, zamor, potiskivanje) i uživanje, uživanje do padanja u nesvijest (joussance)…” (M. Šuvaković). Martek je postkonceptualni umjetnik samouk (diplomirao je književnost i filozofiju) i pripadnik Grupe šestorice autora koja je sedamdesetih uvela akcionizam – urbani intervencionizam i društvenu i institucionalnu kritiku u domaću umjetnost, u skladu s iskazom Mladena Stilinovića da “Nema umjetnosti bez posljedica”. (Post)konceptualizam Grupe šestorice autora zasnivao se na “stvaranju situacija ili produkata koji pokazuju kako veoma različiti stavovi (ideologije) postaju umjetnost”, i obratno. Martek radi djela i anti-djela, agitacije, asemblaže, tekstove-dijagrame pisane i crtane rukom. U njegovom je radu, zasnovanom na zapisima, pozivima, parolama, krikovima, iskazima i riječi, pisanoj ili čitanoj, naglašena autorefleksivnost i tekstualizam. “Umjetnost nema alternative” – ispisat će Martek zlatnim sprejom na zidovima zgrada u centru Zagreba (1986.). Sukladno Batailleovoj ideji bezformnosti, (materijal, fizička) tvar u Martekovu radu ima status slučajnosti; stvarnost također; njegovi su radovi na granici fizičkog postojanja. Martekov je umjetnički rad pokretan, nomadski, lako prenosiv: fizičko (tjelesno) i društveno ponašanje umjetnika postaje slika, kao “retoričko tijelo” u fotografski dokumentiranim performansima. Martek potencira ulogu umjetnika kao samopostavljenog u umjetnosti. Martek je umjetnik-pjesnik (“Počeo pisati poeziju radi cura”,objašnjava Šuvaković), za njega je poezija proces, pismo koje konstruira vlastiti unutarnji život. Što objašnjava i njegov iskaz (slika-riječ načinjena flomasterom na papiru): “Svako uzimanje olovke u ruke čin je poštenja” (1976.). “Odričem se metafore” ispisuje olovkom na papiru prorezanom žiletom (1980/81.).

Umjetnost “laže”

Martekova djela često imaju formu poetskih objekata ili knjiga – samizdata, karakterističnog opsesivnog bavljenja autoritetima iz prošlosti, Kafkom ili Joyceom (osamdesetih lijepi seriju plakata-letaka u javnom prostoru s ispisanim imperativnima rečenicama: Čitajte Majakovskog, Čitajte Cvetajevu, Čitajte Rimbauda...). U poetskim akcijama body-arta na naga ljudska tijela i stvari oko sebe kistom tautološki ispisuje njihovo ime (na kuću ispisuje riječ “kuća”), uz preporuku nama, publici: “Na svaku stvar koju kupite ili imate napišite njeno ime”. Osim što ispisuje slike, Martek također poima knjigu kao objekt (skulpturu, oduzima joj svojstvo korisnosti, mogućnost čitanja), na kojem intervenira, oblažući je glinom kao arhetipskim, primarnim materijalom. Kada slika, Martekov je umjetnički rukopis svjesno infantilan, ali još uvijek figurativan, pritom su ljudske figure svedene na silhouetne piktograme: umjetnik se poziva na animizam ranog ekspresionizma koristeći i ideološke simbole poput srpa i čekića (stvarajući “nadkomunističke crteže”), križa, kompozicije raspeća i sl. Na konturno izvedenoj slici igračke-patke u obliku kolica, oblačić teksta ispisuje monolog: “Gdje egzistira gospodar? Jedino u tvojoj glavi”. Humorne grafike Balkan – America i USA – Balkan prikazuju simboličnom crvenom bojom, na crnoj pozadini, izveden zemljovid Sjedinjenih Američkih Država preko kojega je ispisana – superponirana – riječ “Balkan”, a imena gradova uz njihove kartografske oznake zamijenjene su imenima znanih suvremenih hrvatskih umjetnika: Martek time podsjeća na činjenicu da su obje stvarne geografske lokacije, Balkan i SAD, mjesta (uglavnom mirnog; iako se ideja multikulturalizma danas pokazala, u svojoj biti, neostvarenom) suživota različitih naroda (kao što umjetnici različitih individualnosti stvaraju podjednako individualističku suvremenu umjetnost). Namjernim premapiranjem, pogrešnom identifikacijom propitujući odnos verbalnog i vizualnog (umjetnost “laže”) umjetnik se igra s “političkom korektnošću”, brišući razlike i granice između društva koje se nameće kao utjelovljenje demokracije, i mitskog čitanja Balkana kao prostora “meda i krvi” (kako glasi prijevod s turskog te riječi, a čime se poigrao H. Szeemann), tj. primitivne i surove sredine stalnih sukoba i netolerancije. “Balkansko se otkriva u anarhičnosti, fragmentarnosti, jednakovrijednom humoru i sublimnoj ozbiljnosti, nepovezivosti svih mogućnosti u jednu smislenu cjelinu” (Miško Šuvaković).

Stvaranje kao ritam svijesti

“Martek ukazuje na radikalnu borbenu relativnost margine i konzervativnost vladajućeg centra unutar nacionalne (hrvatske) ili višenacionalne (nekadašnje jugoslavenske) kulture. On to čini tako što u tijesne i skučene prostore malih kultura, koje ne dozvoljavaju Drugog, upisuje sebe kao Drugog u odnosu na društvo, na kulturu i na umjetnost”, precizno definira kontekst Miško Šuvaković. Martek nadalje zaključuje kako umjetnici često imaju sjajne radove, ali kao osobnosti su nezreli jer ne stvaraju cjelinu, proizvode djela istodobno zapuštajući sebe. I radi te diskrepancije preporučuje: “otići prijatelju, pričati, ponekad je bolje nego napraviti rad”. Ono što umjetnik stvori – uvijek je bolje od idealnog. Naime, umjetnost je zadnja instanca koja brani dignitet čovjeka, onda kada djelo umjetnosti drastično mijenja život onih koji je konzumiraju. “Ne želim identitet književnika, ne želim identitet umjetnika”. Željom da pobjegne od ustaljenih identiteta, vječnom željom za aktivizmom radi koje dekonstruira svoja djela Martek objašnjava zašto radi vrlo različite radove, pa i tekstove o drugim umjetnicima i metateoriju: “Ovi tekstovi, naime, njegova su osobna arte mia, što znači da je posrijedi njegov sasvim subjektivni odabir drugih umjetnika po duhovnoj mu bliskosti, srodnim moralnim nazorima i, ne obavezno, ali u stanovitoj mjeri, po zajedničkoj generacijskoj pripadnosti” (V. Martek, Neprilagođeni, Eseji iz likovnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.; knjiga je posvećena gorgonašima, a eseji se tiču dva dominantna tipa umjetnika u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti od 1975. do “danas”: “Čovjek si uvijek zadaje neki početak. Otuda pratim pojavu dva tipa umjetnika baš od 1975., tj. od trenutka mog izlaska u javnost”. Navodi kako nije suvremeno ono što je tek temporalno ovdje, razlikujući pretežito estetska djela u obaveznoj zanatskoj maniri, i djela umjetnika koji problematiziraju sâm bitak umjetnosti, njezinu ulogu u kulturi i “općem konsenzusu savjesti”). U jednom radu ispisuje, odnosno slika riječi IMAM TREMU, čime vraća pažnju promatrača s artefakta, koji je samo alatka prenošenja poruke, na mišljenje; nagoni ga na čin mišljenja.

MSU

Budući zagrebački Muzej suvremene umjetnosti Martek smatra mjestom gdje će mladi ljudi doći u kontakt, kroz izložbeni postav, s frekvencijom umjetničkih radova koji ne upućuju na sebe nego se vežu za publiku, a umjesto automatizma uživanja u umjetnosti. Odnosno, ponovo Duchampovim riječima, umjetnost i umjetnika stvara publika. Umjetnost će djelovati na mlade ljude da budu kritični, i oprezni spram klopki ideologije od kojih je neutralizacija (bunt koji je neutraliziran jer je muzealiziran i historiciziran) jedna od najmoćnijih, da dobiju poticaj da svoju buntovnost izgrađuju na korist vlastita identiteta “jer čovjek kad stupa u život sve mora kritički primati”. Stoga u novom MSU naglasak treba biti na sabotaži društveno zdravog tkiva, reći će Martek. Dakako, s jedne je strane ideologija, s druge je čovjek stalno izložen njezinom razornom djelovanju, od kojega ga štiti umjetnost; podsjeća ga da svoju pobunu mora stalno njegovati i da se mora mijenjati: “a danas će ljudi radije umrijeti nego se mijenjati”.

Tekst je temeljen na neformalnom razgovoru s umjetnikom i radionici suvremene umjetničke prakse (Inter)aktiv.

Vlado Martek (rođen 1951., Zagreb) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976. U razdoblju od 1975. do 1978. djeluje u sklopu tada neformalne Grupe šestorice autora, s kojima radi izložbe-akcije te pokreće časopis-katalog MAl 75. Od 1978. do 1991. djeluje u alternativnim galerijama Podrum i Prošireni mediji. Zaposlen je kao knjižničar.