O ljudskoj drami nihilističke ere, u falsetu
Underground provokator James Ferraro se zadnjih godina gotovo opsesivno bavi rastakanjem mainstream zvukova. Far Side Virtual iz 2011. odbio je dio fanova njegovog ranijeg na droneu i lo fi estetici utemeljenog rada i predstavio “operu za potrošačku civilizaciju”, kolekciju stvari koje su više nalikovale na ringtoneove nego na prave pjesme. Far Side Virtual bio je istodobno oda i satira potrošačkog društva, hvaljenje tehnoloških dostignuća i isticanje njihovih nenamjernih dehumanizirajućih djelovanja. No, ako je Virtual bio Carrie Bradshaw, onda je Cold Patrick Bateman.
Ferraro je lani objavio Sushi, pomalo neočekivanu kolekciju trapom inspiriranih i ne posve dorečenih instrumentala. Cold je izravan nastavak te estetike, samo što je ovog puta u jednadžbu dodan i RnB utjecaj u interpretaciji Ferrarovog amaterskog falseta i prekomjerne upotrebe auto tunea. Ferraro ovdje pjeva kao verzija Abela Tesfayea iz The Weeknd koja je doista pala na glavu s trećeg kata u jednom od svojih opjevanih pijanstva i potom krenula u studio. Atmosfera albuma izrazito je noćna, popraćena glazbom koja je dovoljno ozbiljna da bude u direktnoj opreci s vokalom i namjerno klišeiziranim tekstovima. Ferraro se ovdje još jednom pokazuje kao majstor malih zvukova pa albumom dominiraju prodorni hi hatovi koji zvuče kao sablje ili vješto smješteni pronađeni zvukovi koji razbijaju inače namjernu sintetičnost. Promo materijal kaže kako “Cold predstavlja ponavljanje potrošačkog hedonizma koji ne može predstavljati ili zamijeniti jednu noć ljubavi i ocrtava ljudsku dramu u nihilističkoj eri”. To je možda i načelno i točno, no ono što Ferraro namjerno ne spominje je da on toj “ljudskoj drami” prilazi kao slapstick komediji. Možda je baš zato u pitanju iznimno zabavan album, a pored sve te silne (hinjene) melodrame slušatelj samo čeka kada će se netko poskliznuti na koru od banane.