Opet utopija

“Imati kulturu znači imati svijest: što, kako i zašto; znači nestihiju, kontrastihiju, znači smislenost. O, kad ne bi bilo još jedne stvari: kad kultura ne bi zastajala, kad se ne bi kočila, kad se ne bi tko zna pod kojim i kakvim učincima atrofirala; kad ne bi postojala nesmislenost, kad ne bi ponovno trebala stihija da joj slomi okoštalost, da joj ulije bezglavi život, da je otrijezni, da ga otrijezni. I nikad, nikad tome kraja, nikad mira bez nemira, nikad reda bez nereda, nikad zadovoljstva bez nezadovoljstva”. Citat je ovo iz teksta nastalog 1960. i objavljenog u knjizi Od pojedinačnog općem Matka Meštrovića (Mladost, Zagreb , 1967.), koja je nakon četrdesetak godina doživjela ponovno izdanje (DAF, Zagreb , 2005.). Knjiga je nastala u drukčijem vremenu, u drukčijoj društvenoj situaciji, ali ostaje aktualna, već po osnovnim pitanjima koje postavlja: gdje smo s kulturom i umjetnosti, dokle smo došli, što smo spoznali, kakav im smisao vidimo i pridajemo? I koja naglašava da se o tome premalo pitamo.

Nove spoznaje

Knjigu čine eseji nastali između 1959. i 1964., i ona daleko nadmašuje “kroničarski posao kritičara”, jer bogatstvom analiza i rasprava pridonosi novim spoznajama naše likovne i urbanističke zbilje, jučer i danas. Svi su razvojni aspekti prisutni – društveni, kulturni, povijesni, a autor se poziva na temeljna pitanja umjetnosti kao pojma, što je ona ne kao fenomen čovjekove aktivnosti, nego kao trajni pokazatelj njegove bitne povijesti, njegova stalna sučeljavanja s neizbježnim ili nerješivim. Umjetnost je kadra osjetiti “što je u vremenu novo vrijeme”, imati ironijski odmak kada joj stvarnosne granice postanu preuske, umjetnost prva žrtvuje svoje iluzije. Antologijske stranice posvećene ideologiji novih tendencija ističu značaj istraživačkog stava spram kompleksne realnosti vremena i nastojanje učiniti promjenjivim ono što je spoznato kao stabilno.

Šezdesetih godina – u razdoblju kada se u svijetu odvijaju dva procesa: industrijalizacije i socijalizacije – naše društvo susreće se s problemom umjetnosti, ali joj ostavlja da pitanja rješava sama. Postojala je potpora umjetnosti, isticala se njezina važnost, ali, navodi Meštrović, prožimanje umjetnosti i društva moguće je uspostaviti samo njihovim međusobnim razumijevanjem, odnosno kada društvo shvaća stvarne probleme umjetnosti tamo gdje se oni identificiraju s njegovim vlastitim problemima: “Ostavljajući joj neki apstraktni, privilegirani status područja u kojem se rješavaju neka opća i vječna pitanja a ne i sama životna pitanja, mi smo umjetnost sveli na neutralnog pratioca…”. To se odnosi i na status “slobodnih umjetnika” kao izraza nesklada između procesa društvenih promjena i položaja umjetnika. Šireći kritiku na cijelu politiku u sferi kulture, riječ je o dvoumljenjima, vječnim kompromisima, bespomoćno krivim pojmovima, o potrebi oslobađanja od neopravdanog samozadovoljstva.

Otvorenost društva

Kritički pristup jednom kratkom, ali iznimno značajnom povijesnom razdoblju omogućuje autoru da još snažnije istakne prodore, da naglasi da su mnogi procesi u domeni umjetnosti i urbanizma bili zaista oslobodilački, u širokom rasponu od novih tendencija, izložbi Ivančića (kako sjajno korespondira tekst iz 1961. s izložbom u Umjetničkom paviljonu danas), Kulmera ili Šuteja, do urbanizma ostvarivog V. Richtera. Uostalom, opisan je, na primjer, Zagreb kao grad kozmopolitskog karaktera, u kojem “pojave najsuprotnijeg porijekla mogu ustrajati i nezavisno se razvijati, stvarajući kulturni ambijent vrlo širokog dijapazona”. Istražujući hrvatsku, europsku i svjetsku likovnu i urbanističku scenu, Meštrović istodobno ukazuje na otvorenost i (ravnopravnu) komunikaciju naše umjetničke sredine sa svijetom. Umjetničko stvaralaštvo u vrijeme šezdesetih otkriva se kao progresivno, otvoreno djelo, a ono je moglo nastati samo u otvorenom društvu, usprkos svim okoštalostima osjetljivim na promjene i stvaralačke impulse.

Gotovo pola stoljeća dijeli nas od prvog izlaska ove knjige i normalno se nameće pitanje što ona za nas danas znači, osim što svjedoči o uzbudljivom razdoblju i omogućuje njegovo bolje razumijevanje. Zbile su se velike promjene, političke, društvene, kulturne, ali dvojbe perzistiraju, premda drukčijeg obilježja i konteksta. Nije li se naša umjetnost i kultura danas našla između muzeja i tržišta? Ili se njihov veći dio možda već rastočio na oba prostora, okoštavajući prostor koji je pod zaštitom institucija i prostor cirkulacije roba u kojem se “sve što je čvrsto pretvara u dim”? Treba li nam ponovo utopijski naboj umjetnosti? Taj je u vrijeme Meštrovićeve interpretacije avangardi nagovijestio čudesnu, virtualnu metamorfozu odnosa čovjeka i stroja. Može li danas ocrtati metamorfozu društva, toga toliko obrađivanog predmeta utopijske misli prošlih nekoliko stoljeća koji je, međutim, umjesto žuđenog sklada doživio rastakanje slično umjetnosti i kulturi: na jednoj strani su ga konzervirali pobornici raznih komunitarnih tradicija, od nacionalnih do religijskih, a na drugoj su ga rastvarale sile utilitarnog individualizma kojima je sve u zbroju, od ljudi u skupini do bankovnog računa. Ostaje li nešto između tih dvaju rogova postojećeg društva? Ili je riječ – uvijek i opet – o utopiji u njezinu “nigdarjevo” značenju, nekoj praznini koju je kao i u baroku moguće ispunjati samo iluzijama?