Silva Kalčić  

Oponiranje društvenim silama

Povod izložbi Zelene vrpce: Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz zbirke dr. Josipa Kovačića bila je donacija kolekcionara Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb. No, autorica izložbe, urednica kataloga te u njemu objavljenih popratnog teksta i intervjua s donatorom, ujedno kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Leonida Kovač napravila je puno više od revije petnaest doniranih slika Stjepana Lahovskog (1928. – 1941.), postavljajući izložbu njegovih, i njegova ženskog pandana Naste Rojc (1883. – 1964.), radova u Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a na zagrebačkom Tuškancu, na lokaciji na kojoj su mnoga izložena djela, istina davno, nastala.

“S profesorskom plaćom sam mogao kupovati jedino ona djela koja nisu bila jako skupa, a to su bila djela ‘zaturenih’ autora”, reći će kolekcionar Josip Kovačić, teoretičar književnosti rodom iz Međimurja, koji je kao dječak žalio radi masovnog uklanjanja, u duhu poslijeratne obnove, tradicijskih pilova, stupovlja sa zaštitničkim kipićem sveca u niši ili kućici na vrhu. Prva djela sakupio je kao desetogodišnjak, donoseći kući kamenu plastiku s austrougarskih grobova koji su bacani kako su grobovi prekapani za nove vlasnike: buduće korisnike. Kolekcionar Kovačić je sakupljao djela umjetnika čija imena je nalazio, objašnjava, u enciklopedijama, no čija djela nisu bila izlagana u galerijama i muzejima. Naposljetku se pokazalo da su većinu tih djela napravile žene, pa je 1988. tisuću djela hrvatskih slikarica rođenih u devetnaestom stoljeću darovao Gradu Zagrebu, dok pet godina ranije organizira prvu posthumnu, na stotu godišnjicu njezina rođenja, izložbu Nasti Rojc angažirajući kao autora izložbe Ivu Šimata Banova. O Nasti Rojc, o čijoj izložbi u londonskoj Gievs Art galeriji 1927. pozitivnu recenziju donosi časopis Time, a 1928. u Zagrebu osniva, u doba sufražetkinja, Društvo likovnih umjetnica će reći: “Osjeća se u njenim djelima da je ona članica minhenskog kruga, ženski član onog slavnog i u literaturi potrošenog kruga Becić, Račić, Kraljević, Hermann, i čudio sam se zašto se ona tu ne spominje”. Godine 1971. povjesničarka umjetnosti Linda Nochlin postavila je pitanje u naslovu eseja: “Zašto nema velikih umjetnica?” Odgovor je bio da se u tradicionalnom društvu žene nisu mogle baviti umjetnošću ili su njihovi radovi bili zanemarivani, drukčije vrednovani ili pripisivani muškim kolegama umjetnicima…

Identiteti, seksualnost i transvestije

Dijeleći s Rojc homoseksualnost, Lahovsky je radio kao profesor u provinciji, u Senju, kao umjetnik je nakon studija radio malo, zaokupljen temom slikarskog i osobnog autoportreta baš kao i Nasta Rojc. Na izložbi su prikazane njegove autoportretne fotografije s maskama izrađivanim od papir mašea i kartona; osobito je dirljiv u vizualizaciji vlastita neslaganja s fizičkim, estetskim činjenicama akt cijelog tijela s maskom koja je prikazivala njegovo pomlađeno lice. “Na poleđini fotografija znao je napisati ‘Masko, pomladi me’… U jednom mi je pismu iz Pariza 1977. napisao: “Tek kad se u ogledalu pogledam gol vidim da sam otpisan”. Tu ‘fizičku’ otpisanost liječio je maskama”, svjedoči Kovačić. Leonida Kovač to čita i u smislu mimikriranja vizualnog iskaza u “ruho određenog povijesnog stila”, teškom “povijesnošću”. Njegova igra identiteta, a prema suvremenim queer teorijama identitet je tek performativna kategorija, odbacivanje kodova heteroseksualnosti, uostalom ne postoji samo jedna, dvije (fideizam) istine već ih ima bezbroj (pironizam) – prema Leonidi Kovač, čita se i u umjetnikovom izbjegavanju služenja vojske, odnosno neimanju smisla za borbu i za ratove. “Na autoportretu u gvašu Demonstracija ironično prikazuje te silne povorke koje su od 1945. bile u modi, i s desne strane samoga sebe. Pokazujući mi tu sliku, govorio je: “To sam ja, baba u šinjelu i rupcu i vojničkim čizmama”.

Nasta Rojc, naprotiv, promatrajući ženske modele, često su to bile kolegice na bečkoj akademiji, znala je u njih izazvati neugodu svojim zainteresiranim pogledom, gledanjem “kroz i kroz” što, osim odnosa prema Drugome svjedoči i o njezinom interesu za ženu ne iskazujući ga poput prijateljice, već koncentrirajući u njega vlastitu queer seksualnu energiju, stoga je sebe terapeutski naslikala očiju uperena mimo promatrača slike, cenzurirajući vlastiti pogled, te u kostimu toreadora, strategijom transvestiranja, cross-dressinga, draga što uključuje i kratko, muški podšišanu kosu. Riječima Leonide Kovač, “kultorološki, lik toreadora u svojoj simboličkoj funkciji ne postoji samo u značenju taurokton, heroja koji svojom vještinom i misijom nadjačava fizičku snagu bika kojega probada tankim mačem. Toreador je paradigma latin lovera, slamatelja ženskih srca”.

Inventivnost samoreprezentacije

Smještajući u povijesni i stilski kontekst izložene umjetnike, Leonida Kovač u tekstu kataloga izložbe, naslovljenom Zemljopis i zakašnjenja, navodi tezu Raymonda Williamsa kako se pojam modernizam, kao naziv čitavog kulturnog pokreta i povijesnog trenutka, pojavljuje kao opći termin tek od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, označujući dominantnu verziju “modernog”, ili čak “apsolutno moderno” u razdoblju od 1890. do 1940. godine. Što znači da su u tradiciju modernog uključeni postimpresionisti, ali i iz nje izuzeti impresionisti ili u književnosti simbolizam, te je stvorena predrasuda da ako u određenom razdoblju ili fazi postoji modernizam, “ništa ne postoji mimo njega”, nema bennovske “prinude izražavanja”; u industrijskom oblikovanju koje teži bauhausovskom sjedinjenju s umjetnošću, što će u postmodernoj rezultirati cross-overom, posvemašnjim ukidanjem granica između umjetnosti i popularne kulture, kao i između različitih vrsta umjetnosti, razvrstavanja djela prema njihovoj podlozi (materijalu) i tehnici, temeljna funkcija modernističke apstrakcije je izbjegavanje izravne veze između znaka i stvari, odnosno referenta, te naglašavanju bidimenzionalne, antimimetičke odnosno antinaturalističke forme.

U vrijeme poslije raskida sa Stalinom i s njime i normom socijalističkog idealizma u umjetnosti, u Hrvatskoj tada u sastavu Jugoslavije prigrljena je kao alternativa nova američka ideologija modernizma temeljena na ideji progresa, sa statusom “službene umjetnosti liberalnih Zapadnih zemalja, a također i onih zemalja koje se drugima žele takvima prikazati”. Želeći iznaći razlog za neuvrštavanje – poput Lahovskog, ili brisanje umjetnika poput Naste Rojc, koja je imala retrospektivnu izložbu u Umjetničkom paviljonu već 1938. – iz službene povijesti umjetnosti jer je njihov opus ocijenjen anakronim a spolna orijentacija nepoželjnom, te jer nisu pripadali umjetničkom pokretu ili skupini, autorica izložbe Leonida Kovač fokusira se na radove autoreferencijalnog i samoreprezentacijskog karaktera iz opusa dvoje umjetnika te zaključuje kako su oboje svojim radom “ideološki neupotrebljivi” umjetnici.

“Naime, individualna umjetnička inventivnost koju modernistička retorika ultimativno zahtijeva, u ovim se opusima ne manifestira na formalno ‘čistoj umjetničkoj’ razini, već na razini performativa. Performativni učinak u oba se slučaja manifestira u postupcima samoreprezentacije koji miniraju kategoriju koherentnog subjekta, odnosno, konkretno, postojanog rodnog identiteta. U tim radovima ono što je rečeno nije manje važno od onoga kako je rečeno, i upravo je ta ‘neumjetnička’ razina autoportreta Naste Rojc i Stjepana Lahovskog ‘suviše politički uznemirujuća da bi jednostavno sjela u prihvaćene kritičke kategorije ili u staložene ‘univerzalne’ prostore svijeta visoke umjetnosti”, objašnjava Leonida Kovač reinterpretirajući riječi Carol Duncan.

Autoportret podrazumijeva skrivenu prisutnost ogledala, u kojemu lik promatra vlastiti odraz – odnosno promatra promatrača slike – prema Cummingsu uostalom zrcalo je medij za snivanje snova, dok Hocke govori o zrcalu kao o samopotvrdi novostečene subjektivnosti, pružajući i mogućnost kombinacije zrcaljena. Tema odraza odlično je interpretirana u oblikovanju kataloga izložbe, gdje je naslov izložbe prisutan u svojoj zrcalno simetričkoj slici u engleskoj inačici naslova, a oblikovanje kataloga potpisuju Mileusnić + Serdarević.

Ideološki neupotrebljivi umjetnici

Antimodernističkim, u smislu razbijanja jedinstva prostora slike autorica izložbe čita i posezanje za dvjema različitim perspektivama na istoj slici. Histeriju, koji rječnik devetnaestog stoljeća definira kao “ženski temperament preokrenut u neurozu”, vizualizira bakropis Naste Rojc Ex libris Nasta – Autoakt u raljama mačke, koji prikazuje nago mlado žensko tijelo poddimenzionirano u odnosu na crnu mačku koja je proždire, prenapregnutim lukom svoga tijela spajajući dvije morske obale, a u zadnjem je planu niski horizont utjelovljujući položaj i opcije ponuđene ženi u društvu prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Snažan individualizam dvoje umjetnika ono je što autorica izložbe Leonida Kovač supostavlja u umjetnosti poželjnom kolektivizmu, preuzimanju postojećih kodova; posebno danas u doba globalizacije koju naziva “povijesno najokrutnijim oblikom kolonijalizma”, …”čiji multinacionalni kapital traži neprestano nove umjetničke proizvode u koje će investirati, skandalozne proizvode, ali koji u naše doba više nisu u stanju nikoga skandalizirati”. Iako bi se moglo primijetiti da je dizajn u nekim svojim idejnim ishodištima osobito u vrijeme njemačke i ruske avangarde slijedio umjetnost u njezinoj želji da radikalno preoblikuje postojeći svijet i društvo, razvidna je činjenica da su se njihovi putovi iscrpljenjem avangardnih tendencija potpuno razišli. I dok je umjetnost krajem šezdesetih (konačno?) napustila univerzalne utopijske projekte stvaranja novog svijeta, razumno shvaćajući da u doba globalno pobjedonosne nadnacionalne kapitalističke ekonomije jedini mogući odgovor umjetnika jest realizacija niza mikro-utopija osmišljenih kao antiparalelni pokret otpora u obliku procesa lokalne regionalizacije i diversifikacije, dizajn naprotiv slijedi bez otpora globalnog pobjednika prodajući njegove proizvode i ideje, a, što je paradoksalno, radeći svakim korakom na oblikovanju umjetne ambijentalnosti globalne utopije, ovog puta konzumerističkog društva koje pogoni potrošnja umjetno oblikovanih proizvoda i slika. Kolekcionar Kovačić sakupio je i niz artefakata na razmeđi umjetničkog i obrtničkog stvaranja, napravljenih u stilu art decoa, u nas još relativno nezavršene stručne valorizacije i inventarizacije.

Je li naše doba uistinu ono s istoimenog platna Naste Rojc iz 1928., na kojoj su zahvaćeni centrifugalnim, snažnim homogenizirajućim društvenim silama “svećenici, komunisti, prostitutke, anarhisti, vojnici, pin-up djevojke, umjetnici, topovske cijevi, aktivističke parole, slikarske palete, negroidni kerubini, tenkovske gusjenice, srpovi i čekići, Biblije, odrezane uši. Smrt lijepome, Živjela korupcija, Živio nered, Konac umjetnosti, Dolje inteligencija, Komunizam destrukcija, Mirovni pakt, Peace i još štošta – piše na naslikanim papirićima koji lebde nad potocima krvi”. Ne dovodeći je u vezi s (Eric) Rohmerovom Zelenom zrakom (1986.), ostaje otvorenim pitanje što zapravo predstavlja, i gdje je zelena traka?

Za trajanja izložbe Leonida Kovač, jedan od rijetkih domaćih teoretičara umjetnosti u okruženju zemalja koje raspolažu imenima poput Miška Šuvakovića, Ješe Denegrija, Marine Gržinić, Renate Salecl, Bojane Peić ili Rastka Močnika, održala je predavanje na temu spolnog, rodnog odnosno društveno utemeljenog značenja identiteta naslovljeno Transgresije normativnog identiteta 10. svibnja 2007. u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a. Ana Opalić je tijekom trajanja izložbe vodila fotografsku radionicu namijenjenu srednjoškolskom uzrastu na temu autoportreta.