Opsesivno obilje i pažljiva doziranost

Crtač, kipar, tvorac instalacija, uopće – plastičar; zatim: pisac, koreograf, performer, scenograf, operni, baletni, kazališni, redatelj... uopće, čovjek od teatra. To je, vjerojatno nedovoljno iscrpno ocrtan, dijapazon zanimanja koje prakticira belgijski umjetnik Jan Fabre.

No, osim nesvakidašnje multimedijalne orijentiranosti, Fabre je u svakoj od nabrojenih aktivnosti izuzetno produktivan. Ne samo da njegov vlastiti teatar svjetskog značaja permanentno održava svoj program, nego je i kao likovni umjetnik Fabre diljem globusa simultano prisutan. 

U trenutku dok nastaje ovaj tekst (lipanj 2006.) šest samostalnih izložbi J. Fabrea otvoreno je samo u Belgiji, još tri izvan zemlje: u Istanbulu, Rimu i Bremenu, a upravo se postavlja i  velika izložba u Dubrovniku. Dodajmo da se u Dubrovniku, u okviru ovogodišnjih ljetnih igara, planira i održavanje jedne njegove predstave, kao i kazališne radionice.

Takva svestranost i hiperaktivnost koja uključuje brojne suradnike i ozbiljnu organizaciju te koja se, uza svu svoju kvantitativnu izdašnost, odlikuje naglašenom pomnošću izvedbe i preciznosti prezentacije – pojava je kojoj je teško naći presedan u povijesti ili analogiju u suvremenosti.

No, sama po sebi ona još više fascinira ako se ima u vidu središnji motiv odnosno topos Fabreovih djela, ma u kom mediju da se ona ostvaruju. Smrt, lako je uočiti, temeljna je Fabreova opsesija. Smrt u svim mogućim aspektima: kao motiv, kao verbalna, naslovna sintagma, kao znak, kao materijal, kao rekvizit. Tako Fabre u djelima koja se nazivaju Anđeo smrti, Umbraculum, Grobnica, Lubanje, Obješeni... koristi tisuće mrtvih insekata, ptice i glodavce, ljudske lubanje i kosti.. Nadalje, tu su štake, invalidska kolica – predmeti koji utjelovljuju hendikep, disfunkciju, kao etapu prema ili neki stupanj smrti... potom sarkofazi, mrtvi strojevi...  Tu su, uz doslovne ljušture insekata, također motivi ljudskih ljuštura poput halja i kukuljica koje zgusnutom prazninom kao sadržajem naglašavaju odsutnost fizičkog bića – trodimenzionalni prikazi poput sjena, poput jeke... Ukratko, riječ je o opsežnoj, razvedenoj memento mori simbolici, prostrtoj u prostoru i vremenu u razgranotoj lepezi referenci, simbola i znakova.

Oblici prkosno referentni na vlastiti izvor

Stavljajući dakle u odnos množinu pojavnosti i karakter Fabreove djelatnosti s njezinom temom, ponukani smo zaključiti da je riječ o jakom paradoksu, proturječju tematske beznadnosti i aktivističkog mentaliteta. Čini se tako da intenzitet opsesije smrću i sveprožimajuća jeza od njezine otvorene i latentne nazočnosti, u čovjeku i umjetniku Fabreu inducira snažni protuporiv, životnu energiju koja producira oblike prkosno referentne na vlastiti izvor. Životnošću akcije udara on protiv prijetnje smrti čije osjećanje kao da nije ništa drugo doli njegova posebna sposobnost, gotovo sam talent. Imperativ je biti prisutan, sveprisutan, neprestano osjećati činjenicu kretanja, ne dopustiti si, dakle, ni trenutak mira jer svaka stanka prijeti nasrtom ništavila, opasnošću paralize i iščeznuća. Silni aktivitet, rekli bismo, omogućuje Fabreu radikalno suočenje sa smrću kao najtežom temom, odnosno, barem naizgled, nehajno baratanje sa svim onim silnim simbolima koje ona obuhvaća. Svojim radom Fabre, čini se, poručuje da smrt može biti generatorom života. Kada se suočimo s prijetnjom njezine praznine i kada inkarniramo njezine vizije, kada upriličimo materijalne metafore, upotrijebimo njezine simbole, atribute, materijale. Kada smo neprestano u znaku podsjećanja na smrt, živjet ćemo intezivnije i budnije, osjećati činjenicu bivanja u pojačanom obliku. Tada smrt, kako sam umjetnik kaže, postaje nešto “što nije negativno, nego predstavlja pozitivno energetsko polje. Ideja neke vrste životnog stadija post-mortem”.

Uspostavljajući tako ultrafamilijaran odnos s idejom i sižeom smrti, Fabre se uspjeva lišiti respekta prema mrtvom kao relikviji i svetosti. Profane obzire, ukus, umjerenost, Fabre temeljito ignorira, gajeći moralne obveze isključivo prema vlastitoj vokaciji-misiji, svojim vizijama koje dosljedno i beskompromisno provodi u djelo. Nemilosrdno, Fabre će upotrebljavati trupla životinja, prave ljudske kosti koje reže na ploške i od njih ponovo stvara antropomorfne oblike-opne.  Mrtvačke glave punit će mrtvim životinjicama i oblagati sjajnim ljušturama skarabeja. Okrutno poput djeteta Fabre čereči kukce-kornjaše i vođen nesputanim asocijacijama nadograđuje njihova tijela predmetima poput oštrica skalpela, spirale vadičepa itd. Pritom (kao i inače, često), Fabre primjenjuje određenu dozu i oblike pleonazma, naglašavajući dodatnim alatkama kukčeva već postojeća svojstva i obrambeno-napadačke sposobnosti (štipanje, sječenje, ubadanje itd).

Pripadanje flamanskoj tradiciji

Kukci su posebno poglavlje, takorekući – zaštitni znak ovog umjetnika. Još u mladosti duboko je bio nadahnut djelom Ljepota instinkta u kukaca, svog imenjaka i prezimenjaka a i daljnjeg rođaka, francuskog entomologa Jeana Henrija Fabrea (1823. – 1915.), čiju je knjigu  ne samo proučio, nego ju je, u palimpsestnoj maniri, i iscrtao hibridnim oblicima najrazličitijih insektoidnih stvorova pretvorivši je u Knjigu o kukcima Jana Fabrea. Kukce upotrebljava na najrazličitije načine, kao motiv, kao simbol, kao materijal, često u enormnim količinama, nabavljajući ih iz dalekih prekooceanskih zemalja.

Izgleda da je upravo insekt kao entitet i ideja u stanju sublimirati onu količinu i stupanj proturječnosti, paradoksalnosti koje određuju cjelokupno Fabreovo djelo.

Svakako treba početi od samih značajki insekata, tih specifičnih bića bez kostiju i kičme, ali sa štitovima i oružjem u vidu rogova, žalaca, kliješta... Bića ružnih i zastrašujućih, ali i prelijepih poput dragulja, neznatnih i opasnih istodobno. Stvorenja su to koja u memoriji svog instinkta kriju sposobnost nečuvene organizacije kolektivog života. Insekti su fragilni i propadivi, ali i neobranjivo ubojiti kad se ujedine u osvajačkim pohodima, kad haraju uništavajući ogromne površine usjeva poput najgore nepogode... Ratnici su koji se i međusobno bespoštedno istrebljuju. Čovjeka su u stanju inficirati, otrovati, ali i hraniti, poput pčela, ili oblačiti, poput dudova svilca.

Ukratko, kukci su bića svemirskog dijapazona svojstava i sposobnosti, a takvim svojim karakteristikama lako postaju metaforom i ljudske zajednice. No ono osobito važno njihova su svojstva metamorfoze, prelaska iz oblika u oblik, iz gusjenice u krilato, eterično biće poput leptira. Kao takvi u ljudskim su predstavama kukci postali simbolima transcedencije što se posebno odnosi na Fabreovog favorita (s kojim se nerijetko identificira), skarabeja, koji još od vremena starih Egipćana simbolizira samo sunce, potom uskrsnuće, odnosno načelo vječnog vraćanja. Ljuštura skarabeja, po Fabreu, predstavlja “spritualno tijelo, oklop anđela, muških i ženskih anđela”, odnosno: “skarabej stoji kao most ka smrti ili početku novog života”.

Tolika sveobuhvatnost značenja motivira Fabrea da ga koristi u bezbrojnim prilikama, aplicirajući ga na različite podloge (kugle, postelje, križa, sarkofaga...), ali stvarajući i narativne prizore “maketa” bojnih polja pri čemu kukce slaže u suprostavljene vojne formacije. Njihovi oklopi, naime, za Fabrea su sinonimi ratničkih oklopa koje on varira i u doslovnim oblicima koristeći srednjovjekovnu vitešku opremu kao element svojih objekata, također u kombinaciji sa opnama od buba, ali i kao kostime koje koristi u svojim performansima (Lancelot, Djevica ratnik).

U ovom detalju dotičemo se i Fabreove orijentiranosti prema povijesti, odnosno prema tradiciji. Fabre, naime, unatoč svojoj inovativosti i snažnom sudioništvu u naslijeđu avangarde 20. stoljeća, jasno naglašava pripadnost vlastitoj flamanskoj tradiciji. Tako kaže u jednom svom intervjuu: “Moji najveći utjecaji su još uvijek osobe poput Hyeronimusa Boscha ili Jan Van Eycka, klasični umjetnici koji su radili s prostorom, formom, deformacijama i mutacijama tijela u prostoru, a koji su za mene još uvijek majstori (u smislu poduke)”.

Sjenovito mjesto smrti

Neki kritičari uspoređuju Fabrea i s Rubensom (Bart De Baere), misleći pritom vjerojatno na zajedničku radnu i životnu energiju te na produkcijsko obilje, ali i na čistu suprotnost inače jednako opsesivnog odnosa prema tijelu: kod prvoga – raskošna karnalnost, kod drugog – sablasno odsustvo tijela. Svakako, ono što Fabre dijeli sa svojim velikim kolegama sunarodnjacima iz prošlosti jest široki zamah u pokušaju prikaza i objašnjenja svijeta, uz jaku potrebu kao i umješnost neposrednog spajanja  i sve-mirenja prizora, ideja i atributa krajnje profanog i krajnje svetog.

Na ovoj velikoj izložbi u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u crtežima, objektima, filmovima i ambijentima, u prilici smo iskusiti i spoznati svu kompleksnost  Fabreova opusa. Posebno se to odnosi na monumentalni, nadrealni ambijent na samom ulazu u Galeriju i izložbu.

Riječ je o dubrovačkoj verziji Fabreove čuvene instalacije Umbraculum (sjenovito mjesto udaljeno od svijeta, za razmišljanje i rad), snažnom kontemplativnom djelu koje čine s visokog stropa viseći objekti, invalidska pomagala obložena ljuskama zelenih kornjaša. Zatim, na crnom, namjenski postavljenom linoleumu na podu nalaze se skulpture u obliku praznih monaških halja izrađenih od ljudskih kostiju, koje se doimaju poput tvorevina od čipke, te stari strojevi i cirkulari.

Umbraculum u sebi uključuje sve karakteristične produktivne proturječnosti ovog umjetnika: opsesivno obilje i pažljivu doziranost, rustikalnost i rafinman, naturalizam i mističnost, sablasnost i svečanost, smrt i njezinu transcedenciju.

Modificirani tekst predgovora kataloga.