U Povodu 15. Performance Art Festivala pod tematskom odrednicom Trajati = Biti, Osijek, 27. – 28. lipnja 2015.
To da je osječki Performance Art Festival ove godine održan petnaesti put i više je nego dobro za državicu upitne održive budućnosti, i to prije svega i samo zahvaljujući srčanom angažmanu Ivana Faktora i Ane-Marije Koljanin, koji se za osječko izdanje performansa jednako tako bore kao i Ivan Mesek za varaždinske Dane performansa, oformljene iste (2001.) godine.
Ovogodišnji osječki Performance Art Festival pod koncepcijom umjetnika, prije svega arhitekta, Tomislava Pavelića odlučio se za radove pet umjetnica: Božene Končić Badurina, Kate Mijatović, Selme Selman, Ivane Smiljanić i Vlaste Žanić. Riječ je o tematskoj odrednici Trajati = Biti koja se nadovezuje na tih ne baš jednostavnih petnaest godina preživljavanja ali jednako tako i umjetničkoga pojedinačnoga trajanja i bivanja u sredini koja se sve više orijentira na ekonomska načela tržišne provjere i isplativosti. Tako je umjetnik, inače i sâm umjetnik performansa, Tomislav Pavelić, pozvao umjetnice unutar vlastitoga, ali jednako tako i zajedničkoga (umjetničkoga) bivanja, a pritom dakako i bivanja i djelovanja zajedno s posjetiteljima festivala, da izvedu zamisao o tome što i kako znači trajati i biti. Odnosno, kako je izjavio na Radiju Osijek, otvarajući dihotomiju između muškaraca i žene, ili kako bi napisala Dorothy Dinnerstein – između sirena i M/minotaura: "Žene bolje bivaju od muškaraca, a muškarci teže djelovanju u tom bivanju." Naravno, kako koji i koje… Razlike su unutar razlika i više nego dobrodošle. I pod navedenom krovnom temom Božena Končić Badurina organizirala je tramvajski hepening Romana u tramvaju na liniji 1 (Višnjevac – Zeleno polje), od 7.15 do 14.15 sati, kao grupnu vožnju tramvajem s polaskom sa stajališta ispred Name u okviru koje su putnici/ice mogli/e poslušati s razglasa životnu priču vozačice Romane Mujakić o tome zbog čega je odlučila postati vozačica tramvaja. Odnosno, kako smo mogli saznati u toj naraciji u trećem licu, i to upravo s aktivnom ulogom transfera na djelovanje u tome bivanju: "Završila je srednju ugostiteljsku školu i neko je vrijeme radila kao prodavačica u trgovini. No, kad se trgovina zatvorila, a ona ostala bez posla, odlučila se za prekvalifikaciju. Položila je razliku ispita u prometnoj školi, prošla 30 sati vožnje i položila ispit."
PERFORMANSI IZDRŽLJIVOSTI Multimedijalna umjetnica iz Bihaća Selma Selman u performansu izdržljivosti, u trajanju 12 sati (nevjerojatna posvećenost kružnoj vožnji biciklom, ponavljam, naglašavam u trajanju 12 sati, bez prestanka – bez ijednoga silaska s bicikla), a pod nazivom Performiranje kruga / Simbolizacija života, izvedenom na Trgu Ivana Pavla II. (ispred konkatedrale), od 12 do 24 sata, izvedbeno je upriličila poludnevnu vožnju biciklom uokrug ispred samoga ulaza u konkatedralu, s time da je malotko u početnim dionicama uopće primjećivao tu izvedbu izdržljivosti. Odnosno, umjetničinim određenjem tog moćnog performansa: "Prema Cézanneu, naše se tijelo sastoji od krugova i kvadrata. Mene čista forma kruga privlači već odavno. Ona je savršena i po meni predstavlja život. Najljepše sredstvo performiranja života je upotreba vlastitog tijela. Pomoću bicikla performirat ću nevidljivi, odnosno svjesni krug kojem je glavna karakteristika simbolizacija života." Selma Selman, inače vrlo mlada umjetnica (rođena 1991.), obično je medijski predstavljana kao prva romska umjetnica koja je upisala Akademiju likovnih umjetnosti u ex-Yu regiji, a sama za sebe ističe kako se s ponosom određuje kao Ciganka/Romkinja (usp. http://bit.ly/1iubHwn). I nadalje fragmentarno prenosim njezina razmišljanja o umjetnosti performansa: "Za mene performans predstavlja živu stvar, živu sliku gdje postajem platno, kist, boja… sve postajem, iskazujem samo svoje tijelo."
Beogradska multimedijalna umjetnica Ivana Smiljanić u logocentričnom, dugometražnom performansu izdržljivosti pod nazivom Dva sata govora, izvedenom u čekaonici u Domu zdravlja Osijek (južni ulaz / iz Ulice kralja Zvonimira), od 16 do 18 sati, odabrala je ranjivo prvo lice govora, odnosno njezinim riječima: "O iskustvima i razmišljanjima, o igranju, razlikama, privilegijama, o nekim brodovima i ljudima, o rađanju, naciji, ponosu, ljutnji i tko zna o čemu sve još. Bez pauze. U prvom licu." Naime, u samom radu umjetnica autoreferira na svoj rad Jedan sat govora iz 2001. godine, kada je i održano prvo izdanje PAF-a, a navedenim je performansom nastojala promijeniti stereotip o tome da likovni umjetnici/ice navodno nisu vični verbalnom izražavanju. (Tu bih podsjetila na Jermanovu akciju iz 1978. kada je na simpoziju T-6 = umjetnost i društvo održao govor, namjerno mucajući, kao odgovor na izjavu da umjetnici ne znaju govoriti o svome radu, kako je to sustavno dokumentirao Darko Šimičić u monografiji o Grupi šestorice autora.) Pritom za mjesto izvedbe odabrala je čekaonicu Doma zdravlja kao metonimija prostora nadzora ženskoga zdravlja – državnoga nametanja brige zbog pada nataliteta, o kojemu, kao što vidimo, brinu i susjedne države.
“PAŽNJA! PAŽNJA! VAŽNA OBAVIJEST!”, MLIJEKO I VOKALI Kata Mijatović predstavila se performansom Gdje smo, koji su izveli dvojica glumaca Umjetničke akademije, i to kao poziv preko megafona na razmišljanje o razotkrivanju nove stvarnosti. Riječ je o političko-nadrealnom tekstu: "Pažnja! Pažnja! Važna obavijest! Upravo sada, u ovom trenutku, nalazimo se na zemaljskoj kugli koja se vrti oko vlastite osi u beskrajnom svemiru. Oko nas su milijarde zvijezda, ispod nas je užarena lava." I tako uz megafon dvojice glumaca i navedeni performativni tekst kretali smo se (većina pješice, a neki kao npr. Delimir Rešicki na biciklu) središtem Osijeka te užareno-ljetne subote.
Vlasta Žanić u Muzeju likovnih umjetnosti olfaktivnim performansom, instalacijom Mlijeko posjetitelje je obavila mirisom zagorenoga mlijeka. Instalacija domaćinske atmosfere zagorenoga mlijeka – nekoliko stolnih kuhala s loncima ispunjenima mlijekom, pa dok ne zavri i ne zagori, a umjetnica u borosanama stoji pored te mirisno-zagorene instalacije kuhala i lonaca. Moćno i ranjivo… I završno, kustos ovogodišnjega PAF-a Tomislav Pavelić okupio je sve umjetnice u zajedničkom performansu Vokali, iz serije 100 pokušaja (da se promijeni sve), i to u nekadašnjoj, danas zapuštenoj i izvan upotrebe, "ljetnoj bašti" hotela Central, oko podneva. Sâm umjetnik navodi da je riječ o rekonstrukciji i/ili reinterpretaciji, kao i o kolektivnoj meditaciji i/ili zboru glasova, o zajedničkom trajanju i/ili bivanju… Naime, izvor navedenoga zvučnoga performansa je umjetnikov audio rad 100 pokušaja (da se promijeni sve) – vokali, koji je Tomislav Pavelić oblikovao u produkciji Trećeg programa Hrvatskog radija (emitiran 5. lipnja 2011. u emisiji Slika od zvuka). I dok je taj audio rad, svojevrstan radijski performans dokumentirao zvučnu izvedbu s pet muškaraca-umjetnika koji, kako je to Tomislav Pavelić pojasnio, stotinu puta vokaliziraju svaki po jedan vokal, završni performans PAF-a oblikovao je upravo s umjetnicama 15. PAF-a (Selmu Selman zamijenila je Ana-Marija Koljanin) kao zajedničku izvedbu bivanja, izvedbu građenja privremenoga osjećaja zajedništva među sudionicima performansa, ali jednako tako i slušateljima/gledateljima toga zvučnoga performansa, zvučne tjelesne skulpture. I nadalje o strukturi performansa kako navodi umjetnik na svojoj web-stranici: "Struktura performansa, tj. audio rada, je jednostavna – počevši od ‘a’ nižu se vokali, pri čemu se svaki sljedeći priključuje nakon dvadeset vokalizacija svog prethodnika. Ritam izvedbe određen je ritmom disanja, što proizvodi meditativni učinak, a intenzitet brojem trenutačno uključenih izvođača."
Ukratko, ovogodišnji 15. PAF svojim dvodnevnim re/prezentacijama izvedbe bivanja pridonio je osjećaju zajedništva i djelovanja u RH fragmentiranom kolektivu koji je rascijepljen na niz stranaka, opcija, agresivnih pogleda na svijet… Državotvorna jeza.