Optimizam usprkos užasu

Prošlo je 27 godina od kultnog My Life in the Bush of Ghosts, posljednje autorske kolaboracije Davida Byrnea i Briana Ena, snimljene u pauzama između albuma Byrneove matične (i tada još aktivne) grupe Talking Heads. Otada, glazbeni entuzijasti i kritičari slave tu suradnju kao jednu od plodonosnijih u suvremenoj popularnoj glazbi te kao prekretnicu u primjeni određenih snimateljskih, skladateljskih i estetskih metoda. S druge strane, Everything That Happens Will Happen Today nevjerojatno je smirena i ujednačena ploča: sâm je Byrne izjavio da se nemalo začudio koliko je “pop” materijal koji je Eno skladao za njihovu novu muzičku avanturu.

Enove durske progresije pokazale su se kao vrlo plodan teren za Byrneove liričke eskapade o apokalipsi, socijalnom kaosu, životu u betonskoj džungli i neonskom sjaju diskoteka i barova za samce. No unatoč njegovom uobičajenom cinizmu, teme istražene na ploči su, kako sam Byrne kaže, “nešto poput optimizma usprkos užasu”. Eno je izjavio da je na ovoj ploči, koju većina kritičara naziva elektroničkim gospelom, želio stvoriti “portret čovječanstva koje i dalje stremi preživljavanju, unatoč sve kompliciranijem digitalnom svijetu”. Everything That Happens Will Happen Today upravo je to: mapiranje natruha optimizma u kompletno automatiziranom, dehumaniziranom okolišu.

Kako i priliči njihovim inovacijama, Byrne i Eno ploču su u prvoj fazi odlučili na tržište plasirati u digitalnom formatu visoke kvalitete, dostupnom isključivo na njihovoj službenoj internet stranici, zajedno s bogato ilustriranom .pdf knjižicom koju je dizajnirao Stefan Sagmeister. Everything That Happens Will Happen Today trebao bi se kao fizičko izdanje na tržištu pojaviti krajem studenog, i to bez posredstva nekog diskografskog megakoncerna.

Byrne i Eno glazbenu su 2008. zadužili prekrasnom pop pločom s rokom trajanja puno dužim i težim od 27 godina. Nadajmo se da sljedeći put nećemo morati čekati toliko dugo.

Blitzen Trapper, Furr, Sub Pop, 2008.

U knjizi It Still Moves: Lost Songs, Lost Highways, and the Search for the Next American Music, glazbena kritičarka Amanda Petrusich kreće na stvarno putovanje po imaginarnoj Americi: onoj koja egzistira u narativu folk glazbe od močvara Tennesseeja, preko Apalačijskog gorja, pa sve do maglovitog Oregona i Washingtona na sjeverozapadu. Pitanje koje na samom početku postavlja jest: “Što je zapravo Americana? Povijesno”, piše Petrusich, “Americana je tradicionalna folk glazba, simbiotski amalgam folka, bluegrassa, countryja, gospela, bluesa i klasične, emocionalno nabijene kombinacije gitare i vokala. Može biti glasna ili tiha, lijepa ili kakofonična, ali je uvijek prošarana životom pejzaža iz kojih je potekla”. Tijekom putovanja, Petrusich otkriva veze između tradicionalne i suvremene estetike koje pokrivaju vremenski spektar od najranijih gramofonskih snimaka lutajućih pastora i njihovih zborova pa sve do freak-folk eksperimentatora poput Animal Collective i Devendre Banharta.

Negdje na toj liniji mogli bi se smjestiti i Blitzen Trapper, sekstet iz države Oregon, koji na posljednjem albumu Furr maksimalno baštini tradicionalnu američku glazbu, i to ponajviše preko Alexa Chiltona i njegovih Big Star, ali i Neila Younga i The Byrds. Furr karakterizira odmak od soničnog eksperimenta prisutnog na ranijim radovima, a posebno na Wild Mountain Nation. Ipak, to ga ne čini ništa manje složenim. Snimljen u starom telegrafskom kompleksu u blizini centra Portlanda, Furr ima patinu ploče snimljene početkom 70-ih, a opet, njegov nevjerojatan spoj kalifornijskog sunshine-popa i folka posjeduje suvremenu svježinu. Za razliku od ranijih ploča, na kojima je naglasak bio na dekonstrukciji žanra gotovo nasilnim uvođenjem novih stilskih odrednica, Eric Earley, producent i skladatelj koji stoji ispred Blitzen Trapper, ovog je puta stvorio uravnotežen miks psihodeličnog i garažnog rocka, popa i folka.

Album otvara energična Sleepytime in the Western World, koja vokalnim harmonijama, igrom hammond orgulja i rustikalnog klavira i glasnim električnim gitarama kao da je ispala s prve ploče već spomenutih Big Star. Furr je klasična folk coming-of-age priča uz pratnju harmonike i akustične gitare, dok se u Saturday Nite, s falsetto vokalima i dominantnim orguljama, krije pravi funk dragulj. Not Your Lover neodoljivo podsjeća na Youngove solo numere uz klavirsku pratnju, poput dramatične Man Needs A Maid ili See The Sky About To Rain. Najbliža njihovim ranijim radovima psihodelična je Love U: zid buke amplificiran snažnim ritmom koji se izmjenjuje s višeglasnim vokalnim harmonijama i mračnim, jekom distorziranim akordima. Nezaobilazna steel gitara dominira u Stolen Shoes and a Rifle, dok kolaž Echo/Always On/EZ Con počinje kao klasična balada, a završava kao instrumentalna numera iz kakve blaxplotation serije iz 70-ih. Lady on the Water, uz pratnju na akustičnoj gitari, Earleyjev lijeni vokal i tek pokoji klavirski ton, čini puni krug, logičan svršetak ovog melting pota žanrova američke popularne i tradicionalne glazbe.

Poput grupe Wilco na njihovom posljednjem albumu Sky Blue Sky, Blitzen Trapper kao da su odustajanjem od eksperimenata s bukom i ritmom ponovno izmislili sami sebe, kroz harmonije, melodije i emocije. A to bi mogao biti njihov najveći eksperiment do sada.

Juana Molina, Un Día, Domino Records, 2008.

Teško ju je zamisliti kao zvijezdu komičnih serija i emisija na argentinskoj televiziji, no do prije nešto više od deset godina upravo je tako izgledao radni dan Juane Moline. Danas, nakon pet albuma i tko zna koliko održanih koncerata, Molina vjerojatno niti ne zna što je to radni dan. Barem ne onaj koji implicira rano buđenje, hektolitre loše kave, previše cigareta i površne razgovore s kolegama koje zapravo mrzi. Takav dojam ostavlja njen novi studijski album naziva Un Día, koji kao da oslikava nekoga tko vrijeme provodi sjedeći na plaži, motajući duhan i lijeno promatrajući ocean i blizinu kišnih oblaka.

Un Día jednako je ambijentalan, repetitivan i minimalan kao i svi raniji Molinini radovi, primjerice vrlo tečni Tres Cosas (Domino Records, 2002.), no strukturno je znatno kompleksniji, što se očituje prvenstveno u ritmičkoj komponenti. Dok je na prethodnim albumima uklopljen u međuigru Molininog sanjivog vokala, gitarističkih dionica i minimalističkih instrumentalnih slojeva, ritam ovdje maksimalno iskače u prvi plan. U beskrajnoj repeticiji pravilnih i nepravilnih ritmova preklapaju se cijeli slojevi apstraktnih vokalnih dionica. U Lo Dejamos, izmjena sintetičkih i metalnih tonova najblaže je rečeno hipnotična, dok prekrasna ?Quién? započinje kao jednostavan gitarski arpeggio, a završava u višeglasnom, gotovo kakofoničnom crescendu.

Koliko god se na trenutke činilo da se radi o neraspoznatljivom koktelu zvukova, nešto je zavodljivo u Molininom glasu, nešto mistično i izvorno u njenom izričaju, čudnovatom pastišu ambijentalne, elektroničke i tradicionalne glazbe. Iako često završava na polici sa world music, pa čak i freak-folk glazbom, bilo kakve žanrovske odrednice jednostavno su preuske da bi se definirala njena autentičnost. No svoj stav i postmodernistički kolaž koji je njena glazba možda najbolje definira ona sama kada u naslovnoj pjesmi,  Un Día, kaže: “Jednog ću dana pjevati pjesme bez stihova i svatko će za sebe moći zamisliti da su one o ljubavi, razočaranjima, banalnostima ili možda čak o Platonu”.