Odabrana su ostvarenja koja naglašavaju Kožarićevu osamljeničku poziciju i notiraju njegov kritički odnos naspram brojnih konvencionalnih i stereotipnih životnih i umjetničkih očitovanja
Ivan Kožarić – V čudovitih razlikah Enotnost, Mestna galerija, Ljubljana, od 23. veljače do 10. travnja 2016.
Svaki susret sa stvaralaštvom akademika Ivana Kožarića raduje i oduševljava! Njegova ljubljanska retrospektivna izložba koncipirana je i postavljena u skladu s njegovom krilaticom U divnim razlikama Jedinstvo, amblematskom za jednu od brojnih dimenzija njegova opusa. Retrospektiva, koja od 23. veljače do 10. travnja traje u Mestnoj galeriji, ostvarena je u suradnji sa zagrebačkim MSU-om, kustosice su joj Radmila Iva Janković, kustosica Ateljea Kožarić u MSU-u, i Mateja Podlesnik, viša muzejska savjetnica Mestne galerije, i dosad je najopsežnije umjetnikovo predstavljanje u Sloveniji. Iznimno bogato, mnogoliko i mnogoznačno Kožarićevo stvaralaštvo predstavljeno je kroz tematske cjeline i sadrži 200 skulptura, objekata, asamblaža, readymadea, slika, crteža, grafika, fotografija, radova na tkanini... Tako je Ljubljani prvi put omogućeno cjelovito sagledavanje njegova umjetničkog puta i prepoznavanje najvažnijih autorskih preokupacija. Ovakvo predstavljanje vedra i naizgled dječački zaigrana stvaralaštva jamačno najvećega živućega hrvatskoga likovnog umjetnika, mudro je i efikasno, ali i pomalo ziheraško jer je pod okriljem te krilatice dobrodošao i legitiman svaki odabir radova, pa ovakva orijentacija dviju kustosica pri odabiru radova zaslužuje pohvale. Ovakav pristup je i prirodan jer Kožarićev opus ima mnogo lica i naličja, širok raspon referencijalnih polja, tema, formi i izraza, brojne su njegove dimenzije, golema je složenost potencijala Kožarićeva vizualnog govora u svoj širini njegovih reprezentacijskih, medijskih i narativnih očitovanja pa ga ni jedna retrospektiva dosad nije uspjela iščitati i predstaviti u totalu. Nije lako ni steći uvid u vitalnost, umjetnički temperament (ludički, nedogmatski, vitalistički, s humorom i sa slobodoumnom i gotovo anarhističkom nepomirenošću), mnogolikost, narav, slobodarstvo, subverzivnost, inovativnost, vizualnu znatiželju, imaginativni potencijal, plastičku imaginaciju, prkosno ponašanje, optimizam i značenje Kožarićeva markantnog stvaralaštva, visoku vizualnu kulturu i plastičku artikulaciju, oblikovne prakse i sve jezičke formacije i polaritete u kojima se autor tijekom desetljeća okušava, nevjerojatno raznolik repertoar tema, motiva i simbola, upitanost o stanje i sudbinu jezika umjetnosti... Nije, dakle, moguća objektivna interpretacija tog opusa, nego je na djelu Barthesova teza o permanentnoj otvorenosti djela za njegova uvijek nova tumačenja. U Kožarićevu fleksibilnu i nekodificiranu djelovanju provlače se osvajanje slobode, beskompromisnost, nesputanost i zaigranost, i to kao jedinstven i istinski dar. Kao autor nepomućene vedrine Kožarić je cijelo vrijeme sačuvao nekonvencionalnost, humor, zaigranost, čak i (samo)ironiju, ali redovito na visokoj razini plastičke kulture.
Žilav otklon od standarda
Postav je ostvaren znalački i kultivirano, s akcentima na glavne punktove opusa, opušten je, transparentan, prozračan i nenapučen artefaktima – odabrana su ostvarenja koja umjetniku priskrbljuju jedinstvenost u svekolikom svijetu svjetske umjetnosti i naglašavaju njegovu izdvojenu, autonomnu, osamljeničku poziciju te bilježe njegov kritički odnos naspram brojnih konvencionalnih i stereotipnih životnih i umjetničkih očitovanja. Krilatica U divnim razlikama Jedinstvo – čija je vjerodostojnost dokazana postavom – ilustrira činjenicu da Kožarić na umjetnost dosljedno gleda kao na živ organizam koji se razvija. Stoga njegovo umjetničko ponašanje ne poznaje sve one stupnjeve evolucijskog razvoja jezičke i oblikovne terminologije te je njegov maestralni opus samo slijed niza razvojnih pravaca koji su se nerijetko odvijali usporedo, a heterogeni opus primjer je anarhična diskontinuiteta, neumorne i radoznale nestalnosti. Dakle, Kožarićev je opus, koji nastaje u dugom vremenskom periodu, sačinjen od mnoštva različitih cjelina, fragmenata, manjih epizoda, sitnijih čestica, namjernih i spontanih diskontinuiteta, neprestanih rasipanja umjesto pravolinijskog razvoja. To je stvaralaštvo od samih početaka svijet prepun unutarnje napetosti, pokreta, mijena, transformacija, kontrasta i dramatike. Živo je, polimorfno i raznoliko u svim svojim aspektima – materijalima, nadahnuću, tehnici; odlikuje ga i mogućnost kretanja u svim tehničkim i oblikovnim amplitudama. Stoga je Kožarić umjetnik izvan jednog stila ili umjetnik s mnoštvom stilova istodobno, stvaralac vrludave razvojne linije, nomadske čudi, raznolikosti i heterogenosti tematskog repertoara, mnoštva divergentnih motiva i formi čija se jedinstvena plastička osnova i vidljiva morfološka srodnost ne mogu na prvi pogled razaznati, ali zajednički im je nazivnik jedinstvena kožarićevska mentalna supstancija. Danas uistinu izgleda nevjerojatno da je jedna te ista osoba upoznala i očitovala tolike krajnosti i različitosti i stvorila istodobno iznimno koherentan opus, obavijen jedinstvenom kožarićevskom ludičkom duhovnom supstancijom, vitalnosti, ležernošću duha, sposobnošću poigravanja postignutim...
Još kao student kiparstva Kožarić razotkriva svoju temeljnu stvaralačku osobinu – istodobno izražavanje u različitim medijima i na različite načine – figurativno i apstraktno, u geometriji i organici, zatvorenu i otvorenu obliku, ready-madeu, konstrukciji, plastičkim ambijentima, asamblažu, intervencijama u otvorenu prostoru… Pored tradicionalnih kiparskih i slikarskih postupaka, u njegovoj začudnoj umjetničkoj praksi nalazimo zahvate poput akumulacija, fuzija, gomilanja, sklapanja i rasklapanja, spajanja i razdvajanja, zakivanja, prenošenja, premještanja, povezivanje u platnene zavežljaje ("pinklece"), ušivanja, bojanja novonastalih ili pojedinih elemenata i cijelih ansambala vlastitih tvorevina… Rana ostvarenja očituju ne samo da je vrlo brzo nadvladao formalne i formativne premise oblikovanja, da za nj nije bilo nerješivih kiparskih problema i da se uvijek spremno hvatao u koštac i s najsloženijim i najslojevitijim kiparskim izazovima – nego i žilav otklon od onodobnih akademskih standarda. Skulpture koje je je stvorio još na ALU-u svjedoče o izuzetnoj kiparskoj vještini, jedinstvenom kiparskom govoru ispunjenom hrabrim idejama, vizualnoj znatiželji, zaprepašćujućoj slobodi i začuđujuće imaginativnim potencijalama. Svako njegovo ranije djelo sadrži tehničku inovaciju, mladenački duh, dašak supkulture, emancipatorske pretenzije, dinamiku, novu, svježu estetiku, istraživačku radoznalost, intenciju da se ispituju novi moduli vizualne percepcije te mogućnosti prenošenja tih iskustava na teren ambijentalne plastike.
Kreacija kao etički čin
Uvijek zanesen i zaokupljen onim što mu se ukazuje izvanvremenskim i trajnim, već polovicom 1950-ih ležerno je otplovio od obale zatečenih shvaćanja uskogrudne sredine u kojoj djeluje, snažno afirmirajući mentalitet koji rastvara naslage dominantnih shvaćanja pojma umjetnosti u istoj sredini. Cjelokupno Kožarićevo djelo svjedoči o tome da se nije mogao podvrgnuti kolektivnim projekcijama bilo koje vrste. U njegovu slučaju umjetnost prepoznajemo kao mjesto slobode, izbora, samoodređenja i životna ispunjenja. Nije pripadao nekom organiziranom i programatskom umjetničkom pravcu ni trendu, nije pratio mijene u umjetnosti, nije stjecao znanja o umjetničkim trendovima niti se uključivao u aktualne umjetničke rasprave. Njegova se mašta, uz to, ne pokorava nikakvim pravilima i ne priznaje granice. ("Nedostatak neukroćenosti velika je uvreda životu", rekao je Picabia). Obilježje njegovu opusu daje i nomadizam, neprestano kretanje koje nije uvijek imalo obzira ni prema postignutim formalnim konstantama unutar vlastitih postignuća, a još manje prema nekim od općevažećih internacionalnih stilskih odlika. Ponovno smo se osvjedočili u razigranost i neobuzdanost svojstvenu dadaistima i neodadaistima, iskrenost, neobuzdanost, provokativnost i komunikativnost. Tu su i neprestana potraga za novim oblicima, materijalima i inovacijama plastičkih medija, odbacivanje tradicionalna kiparskog materijala i izražavanje antiskulpturalnim materijalom, ne-materijalom. Veliki broj materijala koje je plodonosno rabi ne pripada kiparskoj tradiciji nego nerijetko i trivijalnoj ambalaži. Predmete montira od različitih nađenih predmeta, a preuzeo je i kasnomodernističku generalnu ideju aproprijacije svega što čini dijapazon realna svijeta – kreće od koncepcijske pretpostavke da umjetnik ima pravo prisvajati i transformirati sve što pronađe u svakodnevnu urbanu i industrijskom okruženju.
Kao skupljač predmeta, budući da zna da je u suvremenu umjetničkome tržišnom sustavu galerija povlašteno mjesto umjetnosti, sve što je negdje pobrao ili sve što je sam iznova napravio od prisvojena materijala unosi u galerijski ambijent, korist se njezinim institucionalnim okriljem da bi svome životnom ponašanju pridodao status kulturna i materijalna dobra. Utjelovivši u operativnost i tzv. nađene predmete, uklanja auru konvencionalnog artefakta i snižava patetiku pojma umjetnosti i kreće u demistifikaciju tog pojma i svega što se oko njega kontekstualizira, ali i pojma umjetnika koji je odabran i stvara pod sretnom zvijezdom. Na drugoj strani, kao određena antiteza, stoji činjenica da je postigao da u našoj sredini kao umjetnost bude prihvaćeno i ono što je po mjerilima te sredine stoji izvan njezinih konvencija. Kožarićeva atipična pozicija pozicija je individualca koji je izborio autorsku i etičku autonomiju, koji je pobijedio u bitci za slobodno djelovanje mimo sustava tržišta i izvan nadzora kulturnih ustanova i moćnih masovnih medija, pozicija je to umjetnika motivirana za umjetničko djelovanje vođeno duboko osobnim razlozima, stvaraoca koji kreaciju osjeća kao etički čin, a moralnu kategoriju umjetničkog rada uzima kao ishodišno životno načelo.