Orak Babama

U zemlji Mordor sluge Sauronove osmisliše izbore – neobičnu zabavu za roblje u kojoj se dvojica natječu za kapetana trolovske straže. Vrlo zamršen Morgothov sustav prebrojavanja glasova do zadnjeg trenutka izbor čini neizvjesnim – na radost robova željnih zabave i na korist Prstena željnog prijevare. Nitko ne zna hoće li pobijediti onaj koji dobije najviše glasova ili pak onaj koji je dobio manje, a za kojeg je Gospodar već unaprijed odlučio da će pobijediti. Ovaj put svi predviđaju pobjedu mlađeg i vesele joj se. Tako i bi. Orak Babama pobijedio je i postao kapetan najmoćnije sile, i nitko u Middle Earthu ne zna kamo će ga Prsten poslati širiti slobodu i demokraciju, kako se u Mordoru službeno zovu pljačkaški pohodi kojima se šire smrt, suze, glad, bijeda i otimačina.

Direktor Svemira

Ali vratimo se načas iz svijeta fantastike, gdje je sve ipak jednostavnije utoliko što je zlo zlo, a dobro dobro, i bacimo pogled na realan svijet gdje, vrag će ga znati kako i zašto, nije svako zlo zlo ni svako dobro dobro. U zemlji Americi, koja zabrinjavajuće često ima navadu širiti slobodu i demokraciju na sauronovski način, na izborima je pobijedio, i netom bje ustoličen s dvije trapave zakletve, Barack Obama, čovjek koji je dobio široku podršku sirotinje, zatim glumaca, pjevača i drugog lakomislenog imućnog svijeta, ali i podršku raznih manjina i raznih većina. I svi mu širom svijeta mašu zastavicama kao da su poludjeli, ili kao da je drug Tito kročio na tlo neke daleke nesvrstane zemlje. Pobijedio je zahvaljujući najskupljoj političko-marketinškoj kampanji dosad. Posljednjih je godina, naime, svjetski trend da na političkim izborima pobjeđuju oni koji su u politički marketing uložili najviše novca. Dajmo, ljudi, u čemu je trik? Demokracija kakvu smo dosad poznavali gubi smisao, ako ga je ikad i imala. Trošak i gnjavaža, licemjerje i lakrdija. Izračunajmo jednostavno tko na ovom planetu ima najviše love i proglasimo ga Direktorom Poznatog Svemira. Stvar sređena! Kada ga pretekne drugi lakrdijaš koji ima najviše novca, ustoličit ćemo novog Direktora, i tako redom.

No dok je u Mordoru stvar sasvim jasna kad pobijedi orak Babama jer svi znaju da je stvar u Prstenu, a ne u pojedinom slugi Sauronovu, s Barackom Obamom u našoj Čudnoj Šumi, koju još nazivamo Realnim Svijetom, stvar i nije sasvim jasna. Dodatni je problem, zahvaljujući pripadajućem PR-u, što je izražavanje (također) demokratske sumnjičavosti, krajnje (kontra)sumnjivo i sad već možemo reći – nepristojno. Za boga miloga, pa svatko vidi simboliku tog događaja? Iskreno, neke simbolike i ne vidim baš. Mogao bih isto tako zaključiti da su ti blesani (birači) pokoje desetljeće predugo čekali u toj svojoj nepravedno ustrojenoj, uskogrudnoj, rasističkoj zemlji limitiranog prosperiteta samo za neke i uvijek lažne nade za mnoge. Po čemu je sad odjednom ta nada autentična, i tako natopljena simbolikom?

Pikzibneri Gandhi i Mandela

Jer na svjetskoj pozornici taj simbolički kapital već je ostvaren, da ne kažem potrošen, onog trenutka kad je Nelson Mandela postao predsjednik Južnoafričke Republike nakon što je ukinut apartheid. To je bio taj događaj. Daleko gadniji režim i čovjek daleko veće karizme. Sjedinjene Države su supersila pa je, kao, i težina događaja veća, ali time se ne uvećava simbolika, upravo suprotno: umanjena je političkom pragmatikom realne težine supersile. Bezbojan lik (karakterno, vi zločesti!) koji bifla naštrebane govore zapravo toliko slične Bushevima da je stvar zapravo više nego apsurdna, majstor nikakva znanja osim nešto NLP-a, politički korektan od cipele do boje kože, bez prošlosti, kao kakav pomno odabran lutak koji će pred pravom publikom kazati prave riječi na pravi način. Drskost tog marketinga tolika je da ga se uspoređuje s Gandhijem, s Mandelom, s Mesijom, kao da je potpuno normalno uspoređivati političara od karijere ili, još gore, karijerista u politici, s nekim (prosvijetljenim) mirotvorcem cjeloživotnog boračkog staža. Hvala lijepa na novom optimizmu, ali previše je toga isforsirano u čitavoj priči, prevelika je razlika između hipnotičkog zanosa mase i konkretne biografije čovjeka tako blijede prošlosti.

Čičice s čudnim perikama

Još je detalja bilo za uočiti. Recimo, nitko nije obraćao pažnju niti slušao kakve to promjene Obama zastupa. Nije ni trebao. On je promjena sama. Povijesna. To je uistinu vrhunski PR! Kao da je neka sila sudbine potpomogla povijest: u predizborima je zamalo došlo do kandidature Hillary Clinton, što je opet povijesna situacija. Netom što je ona otpala, ostarjeli McCain bira ženu za, vidi vraga, povijesnu potpredsjednicu i realno moguću povijesnu predsjednicu. Čudo jedno od potencijalnih povijesnih promjena!

Dogodila se ova. Tko bi onda u toj opijenosti slušao stranačke programe? Ali ako je itko, unatoč suzama radosnicama, poslušao pobjednički, a potom i inauguracijski govor, mogao je čuti kako se čovjek afričkih korijena zaklinje na očeve i obećava ostvarenje njihova sna. Ne, nije pritom mislio na kenijske poglavice, nego na one starce s čudnim perikama koji su pisali deklaracije o slobodi i ljudskim pravima, a istovremeno je svatko od njih doma imao štalu s ergelom od barem desetak robova. Najljepši san koji su mogli domisliti i najvažnija stvar koju su u toj svojoj Deklaraciji znali napisati ti Sitni Trgovci U Duši bila je da je najveća svetinja: potpisan ugovor između dvoje ljudi. Bez obzira bio predmet ugovora komad zemlje, konj, puška ili ljudski rob. Zar je to jedino meni čudno? Crni čovjek, sin slobodnog Kenijca, oduševio je sinove robova tako što je na kraju prodao svoje optimalno lice za jednu skupu reklamnu kampanju. Tom kupoprodajom napokon se izjednačio s njima. Koga briga što će on to uopće promijeniti. Vjerojatno ništa. On je promjena sâma. Neki novi čičice, ovaj put vjerojatno bez čudnih perika, pišu nove deklaracije i nove reklamne kampanje, no ovaj put njihovo roblje ima u rukama instrument svjetske moći. Vrhunski!

Tiha jeza savršenoga

I dok je u fantastičnoj priči s orkom Babamom sve jasno osim što je malo pretjerano da bi se Sauron zabavljao priređujući izbore, u stvarnoj bajci s Barackom Obamom ima nešto pritajeno jezovito i kamo sreće da se pokaže kao lažna uzbuna i kriv osjećaj. Podsjeća, naime, na scenu iz Excalibura kada zla čarobnica Morgana odluči da je njezin nezakoniti sin Mordred, plod prijevare i incesta, stasao da preuzme vlast u kraljevstvu. Lijep je kao polubog, zlaćano mu sjaji oklop, mater ga posjedne na konja i šalje Arthuru u Camelot.

“Imaš li kakvu poruku za svog brata, a mog oca?” upita Mordred i zlobno se naceri.

Ona se nasmije i lakonski odgovori: “Ti si poruka.”

Koji PR! Vrhunski!