Maša Kolanović  

Orgija, kriza, ekonomija

Stipe Grgas: Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost, Meandar Media, 2014.

Zamišljati Sjedinjene Američke Države ili razmišljati o njima bez pomisao na kapitalizam čini se kao luksuz koji si danas mogu priuštiti tek rijetki. S takvim poučkom mogli bi se zasigurno složiti oni koji pamte političko iskustvo života u socijalizmu u kojem je ideološki pojmovnik i samu riječi ‘’Amerika’’ pretvorio u metaforu usko povezanu sa značenjima kapitalizma. No, stvari su se u međuvremenu vrtoglavo okrenule. U tim istim državama novo se institucionalno pamćenje pobrinulo da se nakon 1989. počne ubijati boga u socijalizmu što je bio relativno lak zadatak jer su ‘’osumnjičeni’’ oduvijek bili razotkriveni ili možda samo nisu imali što za skrivati. Kako tvrdi Slavoj Žižek u svom predgovoru Komunističkom manifestu povodom njegova 150. jubileja, anti-komunistima je bilo relativno lako “[…] okrivljavati Partiju, Staljina, Lenjina, i u konačnici samog Marxa, za milijune mrtvih, za teror i gulage, dok u kapitalizmu nema nikoga na koga bi se mogla svaliti krivnja ili odgovornost; stvari se jednostavno tako odvijaju, anonimnim mehanizmima, mada kad je riječ o gubicima ljudskih života i uništavanju okoliša, razaranju plemenskih kultura, kapitalizam nije bio ništa manje destruktivan…Ukratko, razlika između kapitalizma i komunizma je u tome što je komunizam bio percipiran kao Ideja koja je propala u realizaciji, dok je kapitalizam funkcionirao ‘’spontano’’: nema Kapitalističkog manifesta“ (Žižek, 1998: 18-19). Upravo po toj svojoj osobini manifesno nerazrađene agende, kapitalizam predstavlja sablasno, neuhvatljivo, u isto vrijeme sveprožimajuće iskustvo zapadnjačkog moderniteta koje je zamah dobilo ustoličenjem Sjedinjenih Američkih Država kao hegemona na svjetskoj političkoj sceni.

Profesor Stipe Grgas s amerikanistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta u svojoj se novoj knjizi Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost uputio u to ‘’srce tame’’ same ideje kapitala, problematike koja u mnogočemu nadilazi uži disciplinarni okvir američkih studija i relevantna je za niz društveno-humanističkih disciplina kao i za razumijevanje naše suvremenosti na elementarnoj razini. Grgas je samozatajan akter na sceni medijske samoreprezentacije dok su nasuprot tomu (ili upravo zbog toga) njegove analize iznimno upućene, dubinske i kritički angažirane o čemu svjedoči i ova nedavno objavljena knjiga. Autorovo je promišljanje u ovoj knjizi konceptualno usredotočeno na prvo desetljeće trećeg milenija koje je započelo događajem terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, 11. rujna 2001., a pred čiji se kraj, u rujnu 2008. dogodila velika ekonomska kriza čiji je epicentar bio, svega nekoliko ulica dalje, na njujorškoj burzi. Grgas svoju studiju započinje polemično, uspostavljanjem ekonomske krize 2008. kao ključnog događaja u artikulaciji američke suvremenosti iz čije problemske perspektive on nadalje promatra sadašnjost američkih studija. U reartikulaciji tog događaja čiji su se katastrofalni društveni učinci prema Grgasu prelili na cijeli svijet snažnije od događaja 11. rujna, autor uspostavlja novu periodizaciju u konstituiranju suvremenog američkog projekta.

Naime, u dosadašnjim promišljanjima suvremenog američkog identiteta, američki studiji ključnim smatraju desetljeće 60-ih godina i dolazak podčinjenih subjekata i partikularnih (rasnih, rodnih, etničkih i dr.) identiteta u središte njihova promišljanja. Iako svjestan nedvojbene važnosti 60-ih o čemu je pisao i u svojoj prethodno objavljenoj amerikanističkoj studiji Ispisivanje prostora: čitanje suvremenoga američkog romana (2000), Grgas uvjerljivo i argumentirano objašnjava zašto je upravo desetljeće 80-ih ključno za razumijevanje američkog projekta i američkog ‘’sada’’ u smislu načina na koje se to ‘’sada’’ nadaje kao problem. Kako tvrdi Grgas, hegemonija neoliberalnog poretka ne samo da je pripitomila i kooptirala vrijednosti koje su zastupale šezdesete nego je poništila njihov utopijski potencijal (Grgas, 2014: 39). Politički, društveni i ekonomski događaji koji su se odigrali u desetljeću osamdesetih, primjerice izbor Ronalda Reagana za predsjednika SAD-a i deregulacija ekonomije, ukratko ustoličenje neoliberalizma kao neupitnog kursa suvremenog američkog društva, uzročno-posljedičnom logikom su doveli do događaja iz 2008. koji prema Grgasu nije nikakva katastrofa koja je iznenada pala s neba, već razotkriveni slijed povijesne logike američkog društva. Neobuzdana logika kapitala koji krajem prošlog stoljeća više nije poznavao nikakva ograničenja pogodovala je usponu neoliberalne kulture i jedne klase ekonomske elite čije srce kuca u južnom dijelu Manhattana. Od tog razdoblja započeli su procesi mutacije kapitala koji je u našoj suvremenosti kao hodač po žici iz proizvodnog prešao u financijski, bez stvarnog doticaja s proizvodnjom i na ‘’kokainu’’ virtualne vrijednosti novca. Orgija financijskog kapitala naposljetku je dovela do kraha koji, kako znamo, nije bio njegov kraj, već samo krizni trenutak.

Jer lakše je, kako je to lucidno sročio Fredric Jameson u svojoj često citiranoj misli, zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Iz takve reartikulacije američke suvremenosti proizlazi Grgasova optika promatranja američke povijesti i suvremenosti koje se povratno reinterpretiraju prema ovom događaju iz naše suvremenosti. Dakako, nov način periodizacije rijetko kad proizlazi iz općeg konsenzusa oko važnosti samog događaja. Kako tvrdi Darko Suvin, “[…] periodizacija je uvijek uslovna i zamršena stvar, zavisi kako valoriziraš i ponderiraš određene faktore koje držiš presudnima. To su ideološko-političke odluke do kojih svako dolazi prema svojim horizontima i vrijednostima. U tom smislu glavni faktori periodizacije uopće nisu faktografija i empirija: ne da one ne postoje, nego da se (kako to zna svaki teoretičar nauke) iz određenog skupa fakata može izvesti koliko god hoćeš teorija, koje će se sve temeljiti na nekima od tih fakata ili na nekim njihovim vidovima“ (Suvin, 2015). Toga je, dakako, svjestan i autor ove studije pri čemu dubinske promjene u kontekstu američkog društva zadnjih trideset godina nužno zahtijevaju redefiniranje periodizacijskih točaka same discipline američkih studija dok bi daljnje negiranje važnosti ekonomske krize i njezinih ne samo društvenih, već i epistemoloških učinaka bilo ravno infantilnom porivu da zatvorimo oči i tako učinimo da svijet oko nas nestane.

Ekonomija – nosorog za stolom 

Najveća kritika samoj disciplini koju upućuje Grgas nalazi se u činjenici zanemarivanja pa čak i prešućivanja kapitala unutar suvremenih američkih studija što Grgas drži njihovim temeljnim paradoksom s obzirom na to da se bez razumijevanja kapitala naprosto ne mogu misliti Sjedinjene Države kao predmet američkih studija. U svojoj argumentaciji, Grgas za početak vrlo promišljeno i oprezno rabi pojmove koji olako i neosviješteno klize preko usta kao što su ‘’sada’’, ‘’događaj’’ i ‘’kriza’’ pri čemu potonja riječ u Grgasovoj optici zadobiva najviše analitičke pozornosti. Kako tvrdi autor, opaska o tome da živimo u vremenu krize bi se mogla primijeniti na gotovo sva razdoblja različitih povijesnih pa i životnih iskustava. No, kriza je puno više od floskule. Pozivajući se na Reinharta Kosellecka i njegova zapažanja o krizi, Grgas ekonomsku krizu iz 2008. poima kao onaj događaj koji je razotkrio i na vidjelo iznio prikrivenu logiku financijskog kapitala. Kriza bi se u tom svjetlu mogla čitati kao svojevrstan ‘’Kapitalistički manifest’’ o čijem nepostojanju piše Žižek premda bi taj manifest u ovom slučaju, dakako, bio neautoriziran od svojih kreatora. Naime, upravo su trenutci krize ujedno i trenuci najveće vidljivosti ili razotkrivenosti problema. Time dolazimo do sljedećeg važnog analitičkog mjesta ove studije, a to je svojevrstan obrat prema ekonomiji kao središnjem diskursu neoliberalizma. Na kraju prvog desetljeća trećeg milenija, ekonomska sfera čini strukturirajuće središte koje se naprosto ne može zanemariti. Ali Grgas ne podliježe fetišu ekonomije kakav prevladava u suvremenom diskursu političkih elita, već poziva na njezino kritičko uključivanje u samu disciplinu. Moglo bi se reći da on prije zastupa obrat prema ekonomskom ili ‘’ekonomskim reprezentacijama’’, a ne prema samoj ekonomiji koju na više mjesta u knjizi reflektira kao nedostatnu znanost i društvenu praksu. Neadekvatnost usko definiranog ekonomskog znanja autor kritički artikulira upravo uvidima iz zaleđa književne teorije, s tvrdnjom koju vrijedi citirati: “[…] književno djelo koje tematizira ekonomsku problematiku svojim jezikom, pripovjednom aparaturom i ostalim obilježjima pokazuje da je ekonomija nesvodljiva na suhoparne statističke pokazatelje i gole matematičke formule i da ju je pogibeljno prepustiti ekonomistima“ (Grgas, 2014: 317). U svom upućivanju na ekonomiju, autor ujedno postavlja pitanje o nevidljivosti ekonomije u američkim studijima za što mogući odgovor pronalazi u ulozi marksizma u povijesti discipline koji je amputiran hladnoratovskom logikom vrijednosnog etiketiranja marksizma kao proizvoda neprijateljske ideološke slike svijeta. S druge strane, različita su postmodernistička čitanja, kako tvrdi autor, uključujući i njihovu neomarksističku inačicu, pridonijela mariginalizaciji ekonomske dimenzije ljudskog iskustva. I poststrukturalistička ortodoksija, prema autoru, djelomice snosi odgovornost za obestvarenje mnogostrukih struktura života i za njihovu preobrazbu u diskurzivne, a ne materijalne prakse (Isto: 41).

To, možemo reći nije samo simptom američkih studija, već općenito studija kulture i književnosti koji su slaveći svoje prevratničke epistemološke obrate zanemarile ovog ‘’nosoroga za stolom’’ (Powers prema Grgas, 2014: 307). Grgas u svojoj studiji upravo pokazuje kako pristupiti ekonomskim reprezentacijama s intelektualnom strogošću i adekvatnim kritičkim aparatom. Svoju prethodno uspostavljenu analitičku optiku, autor nadalje primjenjuje na različita problemska polja kao što su prostor SAD-a, potrošnja, tehnologija, urbanost, ocean, militarizam, globalizacija i dr. Grgas tako razmatra ulogu novca i potrošnje u konstituiranju američkog identiteta, upućujući na neslućene razmjere njihovih metastaza u suvremenosti. Svođenje građana na potrošače, a države na korporaciju, posebno na vidjelo iznosi problem klase u američkom društvu koje, usput rečeno, ima svoju dugu povijest borbe, nerijetko zapostavljenu u oficijelnim reprezentacijama američkog identiteta i samoj disciplini američkih studija. Autor kao indikativnu iznosi činjenicu da SAD službeno ne slavi 1. maj, Međunarodni praznik rada koji se diljem svijeta obilježava kao spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu 1. svibnja 1886. kada je u sukobima s policijom poginulo i osuđeno na smrt više radnika. Uz klasu je usko povezana i rasna problematika pri čemu Grgas, unatoč činjenici da je Amerika s Obamom napravila veliki simbolički korak prema naprijed, nije sklon promatrati suvremeno potrošačko društvo kao postrasno, na što upućuje tragedija uragana Katrina i boja kože stanovnika na krovovima potopljenih domova u New Orleansu koji su prvenstveno stradali zbog neadekvatne protupoplavne zaštite u naseljima u kojima dominantno živi siromašno (crnačko) stanovništvo. Vjerujem da bi Grgas do važnih uvida došao da je uključio i rod u svoju studiju koji je, nažalost, ostao zapostavljen u njegovoj analizi. Tog je manjka svjestan i sam autor koji na jednom mjestu pitanje roda i potrošnje naznačuje kao moguć predmet istraživanja (Isto: 165) iako ne objašnjava zašto je ovaj važan analitički predmet ipak ostavio po strani. Primjerice, kada bi se uključila pitanja rodne artikulacije potrošnje, primarne interpelacije žena kao potrošačica, kapitalističkog koloniziranja samog feminizma, opće feminizacije potrošnje s jedne strane te rodnu (kao i rasnu, klasnu…) neravnopravnost u sferi industrije financijskog kapitala s druge strane, i dr., vjerujem da bi se takvim uključivanjem razotkrila i duboko patrijarhalna dimenzija kapitala i time osnažila temeljna teza ove studije.

Bez utopijske imaginacije

U nekoliko idućih poglavlja knjige, autor nadalje promišlja ulogu tehnologije u procesu mutacije kapitala, zatim prostor američkih gradova čiji se uspon i pad prvenstveno temeljio na logici kapitala o čemu svjedoči i njihova geometrijska prostorna organiziranost, pogodna za financijsko mešetarenje. Mutaciju kapitala autor ogleda kroz tri američka grada koja su simptomatična za taj proces: New York, glavni grad kapitala (Jonathan Lethem), Detroit, nekadašnje središte proizvodnje, danas najveći gubitnik u mutaciji kapitala i Los Angeles kao samo uprizorenje kapitalističkog imaginarija. Dok je kulturno gusto pisan prostor grada analitički donekle ‘’lakše’’ uhvatljiv predmet, naizgled ‘’prazni’’ prostor oceana je tim izazovniji za promišljanje kapitala. Grgas tu upućuje na paradoks američkih studija koji uvelike zapostavljaju problematiku oceana u svojim promišljanjima unatoč činjenici da su Sjedinjene Države zemlja okruženu dvama velikim oceanima koji su uvelike odredili njezinu povijesnu sudbinu. Ocean je nulto mjesto početka globalizacije, rasne podčinjenosti i merkantilnog kapitalizma koji odjekuje zveketom lancima svezanih robova i ne iznenađuje podatak da su upravo Marx i Engels u Komunističkom manifestu otkriće Amerike i osvajanje oceana naveli kao ključan događaj u razvoju kapitalizma: “[k]rupna industrija proizvela je svjetsko tržište koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svjetsko tržište omogućilo je neizmjeran razvoj trgovine, moreplovstva, kopnene komunikacije. Ovaj je razvoj opet povratno djelovao na širenje industrije; u istoj mjeri u kojoj su se širile industrija, trgovina, moreplovstvo, željeznice, razvijala se buržoazija, uvećavajući svoje kapitale i potiskujući u pozadinu sve klase naslijeđene od srednjeg vijeka“ (Marx i Engels, 1998: 87). Prostor oceana je tako ključan za razumijevanje globalizacije koja prema Grgasu, bez obzira na oblik retoričkog pitanja postavljenog u naslovu poglavlja Globalizacija ili američki imperij, ima jednoznačno imperijalnu odliku. Na tu se odliku nadovezuje poglavlje o američkim ratovima izvan njezinog kontinenta koji su u službi unaprjeđenja mutacije kapitala i u kojima se Amerika pod krinkom širenja demokracije ponaša kao transnacionalna korporacija (Willson prema Grgas, 2014: 288).

Naposljetku, posljednje analitičko poglavlje Grgasove studije posvećeno je odnosu ekonomije i književnosti koji smatram iznimno vrijednim doprinosom proučavanju književnosti i kulture. Gotovo fikcionalna narav financijskog kapitala u kojem se ekonomija odmiče od realnosti proizvodnje i odvija na terenu nestvarnog novca ili novca na nestvarnim temeljima specifično je povezana s fikcijom i književnošću pri čemu su studiji američke književnosti nedovoljno uvažavali ekonomsku tematiku, njezinu reprezentaciju, logiku i ulogu u strukturiranju književnog teksta. Grgas, uvažavajući autore tzv. nove ekonomske kritike u proučavanju odnosa književnosti i ekonomije, ukazuje na dvojaku usmjerenosti ovog tipa istraživanja koji: “[…] s jedne strane čita književnost registrirajući ekonomske parametre, dok s druge otkriva kako se i unutar ekonomske znanosti ‘’primjenjuju književni i retorički modeli da bi se razotkrile pohranjene metafore i fikcije discipline“ (Grgas, 2014: 310). Kroz cijelu studiju zapravo zapanjuje cirkulacija metafora u govoru o kapitalu, od Marxa do suvremenih ekonomista da ne govorimo o obratnoj problematizaciji samog novca i ekonomije u suvremenoj američkoj književnosti. U tom smislu se ova studija nadovezuje na problematiku otvorenu u ranijoj amerikanističkoj studiji ovog autora u kojoj se bavio kulturnim refleksijama kapitalizma kroz teme potrošnje, smeća, nasilja, medija i sl., pridajući mu sada centralno i dodatno osmišljeno i polemički zaoštreno mjesto u promišljanjima ove studije. Kao i u prethodnoj amerikanističkoj knjizi, važni akteri ove književne prakse jesu Thomas Pynchon i Don DeLillo čiji tekstovi pokazuju kako američkoj književnosti, za razliku od američkih studija, ne manjka kritičke refleksije kapitalizma. Pynchonu i DeLillu bi se mogao pridružiti mali arhiv suvremene američke književnosti i popularne kulture koje kritički artikuliraju napetosti kapitalizma upravo kroz rasne, klasne, rodne i ine partikularitete: od serijala poput Žice i Treme do stripova Chrisa Hedgesa da ne nabrajam dalje.

Grgas također spominje u svojoj studiji i respektabilna mjesta otpora kapitalizmu, poput inicijative za oživljavanje alternativnog novca Ithaca HOURS, Occupy Wall Street pokret i dr., simptomatičnih za ukazivanje na manjkavost i duboku nepravednost suvremenog financijskog poretka. Ali kod Grgasa nema pathosa utopijske misli, kakve nalazimo, primjerice, i kod radikalnih kritičara kapitalizma poput Noama Chomskog iz njegove knjige Occupy (2012) ili, primjerice, povjesničara Howarda Zinna koji u svojoj Narodnoj povijesti SAD-a, koristeći prvo lice množine piše: “[p]oluge moći u društvu morale bi biti oduzete od onih čiji su nagoni doveli do sadašnjeg stanja – divovskih korporacija, vojske i njihovih političkih kolaboracionista. Trebali bismo – koordiniranim naporom lokalnih skupina diljem cijele zemlje – rekonstruirati ekonomiju u svrhu djelotvornosti i pravednosti, proizvoditi na suradnički način ono što ljudima najviše treba. Počeli bismo u svojim četvrtima, svojim gradovima, na svojim radnim mjestima. Bila bi potrebna neka vrsta rada od svakoga, uključujući ljude koji su danas isključeni iz radne snage – djece, starih ljudi, ‘’hendikepiranih’’ ljudi. Društvo bi moglo iskoristiti golemu energiju koja je sada neiskorištena, vještine i talente koji su neupotrijebljeni. Svatko bi mogao sudjelovati u rutinskim premda nužnim poslovima samo nekoliko sati dnevno i ostaviti većinu vremena slobodno za uživanje, za kreativnost, da radi ono što voli, a ipak proizvesti dovoljno za jednaku i obilnu raspodjelu dobara. Određene osnovne stvari bile bi dovoljno obilne da bih ih se moglo izuzeti iz monetarnog sustava u učiniti ih dostupnim – besplatno – svakome: hrana, stanovanje, zdravstvena skrb, obrazovanje, prijevoz“ (Zinn, 2012: 691).

 Kod Grgasa nećemo naići na slične utopijske imaginacije. Njegova su razmišljanja na svojevrstan način postutopijska i kao takva bliska ljevici bez budućnosti kakvu je zamišljao povjesničar T.J. Clark kojeg Grgas apostrofira u zaključku svoje knjige. Ta bi ljevica bila usredotočena na sadašnjost, neproročanska, otriježnjena (Grgas, 2014: 335). Smatrali takav stav autora kao manjak ili ne, kritička perspektiva Grgasove studije u mnogočemu nudi dubinsko razumijevanja ne samo američkog, nego i ‘’našeg’’ tekućeg sada. Simbolički kapital, da primijenimo konačno taj pojam i na samog autora, ove studije je njegova specifična vrijednost osmišljene kritičke perspektive, a njezine su ‘’dionice’’, uvećane i disciplinarnim lociranjem izvan matičnog prostora koji opisuje. Naime u govoru u razvoju discipline američkih studija, Grgas govori o tri etape povijesti američkih studija. Iako je riječ o povijesnom razvoju discipline, te tri faze, možemo reći, supostoje i danas samo se izmijenila pozicija dominante. Nakon prve faze utemeljitelja discipline tzv. ‘’ škola mita i simbola’’ koji su razvijali ideju američkog identiteta kao iznimnog, šezdesetih godina dolazi do kritike takva pristupa, uvođenjem do tad zatomljenih glasova i iskustava podčinjenih subjekata. Treće ‘’suvremeno’’ razdoblje razvoja američkih studija obilježio je iskorak iz nacionalno određenog predmeta i razmatranje [načina] “na koje su Sjedinjene Države relacijski definirane, napuštajući ideju da se ideja američke kulture može suvislo pojmiti na unitaran način, kao jednostavna funkcija fiksiranog, izoliranog i odredivog teritorija“ (Levander prema Grgas, 2014: 21). Američki studiji tako uvijek izlaze iz granica samih Sjedinjenih Država i tu je činjenicu potrebno uvažiti. Grgas, dakako, zadržava skepsu i prema toj ideji koja na svojevrstan način opet sadržava skrivenu hegemoniju SAD-a nad ostatkom svijeta. No, navedena činjenica u Grgasovom slučaju pokazuje da amerikanisti izvan Amerike mogu itekako pridonijeti razumijevanju SAD-a kao predmeta američkih studija.

Vjerujem da je oblikovanju Grgasove kritičke misli na svojevrstan način pridonijelo i (post)jugoslavensko naslijeđe kritike kapitalizma (i socijalizma), primjerice ono iz Praxis filozofije, ali i iskustvo jugoslavenskog društveno-ekonomskog pokušaja, Kardeljevim zamislima blisko, strukturiranje kapitala bez kapitalista i kapitalizma. Vjerujem da navedeno intelektualno, kritičko i političko naslijeđe igraju nemalu ulogu u oblikovanju podloge kritičke misli ovog autora, razotkrivajući tako svojevrsnu prednost postsocijalističkih, točnije postjugoslavenskih amerikanista u analizi predmeta ove knjige. Po svemu navedenom, možemo bez imalo pretjerivanja ustvrditi da je Grgasova studija događaj u našoj sredini. Nakon ove knjige, bit će teško zanemariti značaj ekonomskog u bilo kakvom obliku kulturalne analize, posebice onih praksi koje samo naizgled nemaju veze s ekonomijom. Ova studija pokazuje kako književni povjesničar i teoretičar može pridonijeti razumijevanju društva, posebice ekonomije od koje je u suvremenosti nerijetko prizivan da joj se oportuno prilagodi, a ne da je kritički preispituje.

 Amerika, ali i naša suvremenost su naprosto neshvatljive bez razumijevanja navedenih procesa i ova knjiga upućuje na to da je ‘’američko’’ uvijek političko, a političko osobno. Stoga nimalo manje važan nije autobiografski dodatak autora analitičkom dijelu knjige koji, između ostalog, objašnjava i porijeklo fotografije na samoj naslovnici knjige o kojoj bi se mogao napisati i zaseban esej. Dječak prinuđenog osmijeha ispod kojeg proviruje melankolija, obučen je u jaknu za odraslu osobu koja na njegovom tijelu postaje kaput i uslikan pored ‘’boljeg’’ komada namještaja prije velikog puta u samo srce kapitala. Taj dječak sa slike je, kako doznajemo u bilješci, sam autor ove studije, a analitičko vraćanje Americi na svojevrstan način odjekuje upravo tim iskustvom koje je obilježilo njegov život. No, ovo individualno iskustvo ujedno skreće pozornost na kolektivno hrvatsko i jugoslavensko iskustvo takvih i sličnih odlazaka u Ameriku. Takvo iskustvo u svojoj bližoj ili daljnjoj okolini ima gotovo svaka obitelj s ovih prostora. Sam materijalni prosperitet i demokracija prema kojoj su hrlili i još uvijek hrle brojni domaći ‘’Amerikanci’’ ima svoju jedinstvenu podlogu: kapital je pitar cvita demokracije, kako su to otpjevali TBF. Svima onima koji misle da je to općepoznato, samorazumljivo i da o tome već sve znamo ne preostaje nego odgovoriti višestruko citiranom rečenicom Maxa Horkheimera: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!"

Tekst je pročitan u emisiji Bibliovizor na Trećem programu Hrvatskog radija.



Citirani tekstovi:

Grgas, Stipe (2014): Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost, Zagreb: Meandar Media

Marx, Karl i Engels, Friedrich (1998): Komunistički manifest, Zagreb: Akrzin. Prijevod Moša Pijade. Redakcija prijevoda Boris Buden.

Suvin, Darko (2015): '‘Tko se ne bori zajedno, izgubi pojedinačno (I/II)‘‘. Intervju Saše Hrnjeza s Darkom Suvinom, Novosti, 4. listopada, http://www.portalnovosti.com/darko-suvin-tko-se-ne-bori-zajedno-izgubi-pojedinacno-i-ii , posjećeno 16. prosinca 2015.

Zinn, Howard (2012): Narodna povijest SAD-a, Zagreb: V.B.Z., Zagreb. Prijevod Snježan Hasnaš

Žižek, Slavoj (1998): ‘’Bauk još uvijek kruži’’ u: Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistički manifest, Zagreb: Akrzin, str. 11-78.