Dvorana Lisinski najbolji je primjer zapostavljanja orguljanja: ako se već može pohvaliti veličinom drugim instrumentom u državi, zašto se na njemu ne svira češće?
Festival Orgulje Heferer već skoro dva desetljeća organiziraju Koncertna direkcija Zagreb i Umjetnička radionica Heferer. S početkom u lipnju, brojni vrhunski hrvatski orguljaši i ostali glazbenici održavaju niz koncerata s više ili manje zanimljivim programima. Vrhunac festivala svakako je koncert u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na orguljama koje su druge po veličini u Hrvatskoj. Jedini uvjet festivala je da se koncerti održavaju na orguljama koje je izgradila ili restaurirala tvrtka Heferer. Orguljama diljem Hrvatske tako su se pridružile i orgulje tvrtke Walcker koje je radionica Heferer restaurirala prije četiri godine.
Izbor programa završnog koncerta bio je doista šarolik i na njemu se našao repertoar od ranog baroka do skladbi 21. stoljeća. Među solističkim skladbama za orgulje najviše je bilo francuskih skladatelja ili onih pod utjecajem francuskog orguljaštva, dok je šarolikost prevladavala kod vokalno-instrumentalnih skladbi. Izvođači su prvi put nakon tri godine bili isključivo pripadnici izvrsne mlađe generacije – kako orguljaštva, tako i pjevanja.
Vokalno-instrumentalna djela na koncertu pokazala su se problematičnijima od instrumentalnih (osim možda Labuda iz Saint-Saënsova Karnevala životinja, koji se u koncepciju programa nije najbolje uklopio – ni stilski ni u izvedbi Borne Barišić). Najproblematičnija je bila registracija Alena Kopunovića u Mozartovim djelima: Domine Deus iz Velike mise u c-molu te u posljednjim dvama stavcima (Tu virginum corona i Alleluia) moteta Exsultate, jubilate. Skraćivanje duljeg uvoda u stavku Tu virginum corona i nema nekog posebnog opravdanja, osim ako ga orguljaš nije uspio pripremiti – a da se orguljaš nije uspio pripremiti pokazalo je sviranje do samog kraja moteta, u kojem se nespretno spoticao u promjenama manuala i u lošoj registraciji.
Na koncertu su nastupili i laureati prvog Međunarodnog natjecanja za glas i orgulje – Heferer 2012.: Trio ART, koji čine Ana Ticl, Rea Alaburić i Hrvoje Trinki, predstavio se kompozicijom Giovannija Legrenzija Lumi, potete piangere, dok je Antonia Dunjko izvela ariju Komm in mein Herzenshaus iz Bachove kantate Ein feste Burg ist unser Gott. Sjajni mladi interpreti pokazali su kako dobro vladaju repertoarom koji izvode. Unatoč solidnoj izvedbi mlade sopranistice Antonije Dunjko, javlja se problem preko kojega je teško prijeći – naime, da je apsolutna pobjednica natjecanja u kojem je član žirija iz njezine uže obitelji.
Potpourri koncert Festivala Orgulje Heferer podsjetio je na jedan puno veći problem u hrvatskoj glazbi: položaj orguljske umjetnosti u Hrvatskoj. Hefererov festival jedan je od rijetkih koji je posvećen orguljanju. Zagrebačka publika ima sreće, s obzirom da u Zagrebu djeluju Ante Knešaurek i Pavao Mašić, izvrsni orguljaši koji su svoju sposobnost dokazali pri izvođenju kompletna Bachovog orguljskog opusa, a sada nastavljaju u istom tonu s opusom Dietericha Buxtehudea. Osim Zagreba, malo koji grad u Hrvatskoj može se pohvaliti orguljaškom “scenom”, a diskutabilno je postoji li takvo što i u Zagrebu. Dvorana Lisinski pritom je najbolji primjer zapostavljanja orguljanja: ako se već može pohvaliti veličinom drugim instrumentom u državi, zašto se na njemu ne svira češće? Orguljska umjetnost u Hrvatskoj dosta je zapostavljena kako stanjem izvođača, tako i stanjem instrumenata – rijetki gradovi imaju kvalitetne instrumente na kojima se može izvesti širok dijapazon stilskih razdoblja. Možda bi bilo bolje kada bi se i po pitanju orguljaške umjetnosti ugledali na Europu kojoj toliko stremimo.