Neven Jovanović  

Noga filologa - Originalna kopija

kolumna

Rolex – originalna kopija. Ponudu da ovo kupim maločas je u moj pretinac elektroničke pošte doplavilo more međumrežja. Junk mail; ravno u smeće. Onda sam pogledao na policu, i vidio tamo dvije knjige koje su također upravo to: originalne kopije. Zašto bi netko htio raditi – originalnu kopiju (baš: originalnu)? I zašto bi je netko drugi htio kupiti?

Mediceus

Prva je od dviju knjiga “originalna kopija”, takorekuć, do balčaka: ona oponaša svoj original ne samo stranicama nego i uvezom, ne samo formatom nego i (nepravilnim) obrezivanjem listova, i na prvi pogled zbilja mislite da imate u ruci “jako staru knjigu”. (Tako su mi je i predstavili kad su mi je darovali: “Imam doma jednu jako staru knjigu na latinskom.”) Treba znati što je pergamena kako biste vidjeli da ova knjiga zapravo nije od štavljenih životinjskih koža, da to pergamenu oponaša kombinacija debelog papira i fotografskih reprodukcija. Dobro, počnete sumnjati kad vidite na stranicama slike nabora, uzdignuća, mjesta gdje se list pergamene izobličio tijekom nepoznatih vlažnih katastrofa. No kopija oponaša original do te mjere da reproducira čak i rupu na foliju 167 – tamo i u kopiji zjapi prava pravcata rupa.

Istinu priznaje samo zaštitni list: HOC. EST. EXEMPLAR N. 79 VERGILI. MEDICEI SIMILLIMUM PUBLICE PHOTOTYPICE. IMPRESSUM. ROMAE XI KAL. MAJ. MCMXXXI. IX. A R. F. TYPIS. REGIAE. OFFICINAE. POLYGRAPHICAE. Riječ je o primjerku broj 79 fototipskog faksimila koji reproducira slavni codex Mediceus, rukopisnu knjigu s Vergilijevim sabranim djelima. Kodeks je nastao u Rimu – sudeći po pismu i marginalnim bilješkama, u 5. stoljeću nove ere, te je to jedan od osam najstarijih primjeraka Vergilijevih djela i ujedno jedini u kojem je tekst očuvan cjelovito. Do 1461. Mediceus se nalazio u samostanu Bobbio (koji blizu Genove postoji od 614. godine), da bi “nakon raznih avantura, tijekom kojih se izgubio jedan list”, kako veli moja enciklopedija, 1587. kodeks dospio u Firencu i našao se u Biblioteca Laurentiana, knjižnici sagrađenoj na poticaj pape Klementa VII., odnosno Giulia de’ Medicija, za smještaj dragocjene zbirke obitelji Medici. No to je druga priča. Moj je faksimil, dakle, tiskan u Rimu, 23. travnja 1931., devete godine fašističke vladavine (to se krije iza kratice R.F.) – devete godine otkako je pohod fašističkih kolona na Rim listopada 1922. donio Mussoliniju i njegovu “kvadrumviratu” mandat za formiranje vlade.

Spalatensis

Druga knjiga ne skriva da je faksimil. Ima moderan uvez, modernu naslovnicu, ISBN na poleđini, tiskana je na papiru koji je očito papir – mada svaku stranicu u cijelosti zauzima kolor-fotografija stranice originalnog rukopisa. Knjiga se zove Thomae Archidiaconi Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum, (Toma Arhiđakon, povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika). Izdao ju je lani (2003.) Književni krug Split. Reproduciran je srednjovjekovni Codex Spalatensis, rukopisna knjiga pisana latinskim beneventanskim pismom, nastala nakon 1250. – još za života autora, splitskog svećenika i povjesničara Tome (1200.-1268.); danas se kodeks nalazi u Arhivu splitske prvostolnice. Codex Spalatensis jedan je od 12 rukopisa preko kojih je do nas stigla Tomina verzija povijesti Splita i Dalmacije u kasnoj antici i srednjem vijeku – povijesti koja podjednako obuhvaća velike događaje davne prošlosti i Tominu suvremenost.

Faksimil splitskog kodeksa zapravo je drug prvom kritičkom izdanju Historia Salonitana – kritičko je, za filologe, ono izdanje koje pokušava procijeniti koliko je koji od postojećih rukopisa vjeran onome što je autor zaista napisao – prvom, dakle, kritičkom izdanju u stotinu i deset godina. Knjiga koja je faksimilu par jest Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, izdao ju je također Književni krug Split 2003. Latinski tekst, kritički aparat i hrvatski prijevod za tu knjigu priredila je Olga Perić, povijesni komentar dala je Mirjana Matijević Sokol, a Radoslav Katičić napisao je znanstveni osvrt na život, djelo i svijet Tome Arhiđakona.

Rimski Krleža i autorova ruka

Zašto su nastale obje ove “originalne kopije”? Prvi su motivi jasni: te knjige oponašaju važne rukopise važnih autora. Vergilije je “klasik čitave Evrope”: za života neka vrsta rimskog Krleže – istovremeno blizak vlasti i njoj corpus alienum, istovremeno propagandist i skeptik, hermetičan književni talent u (nevoljkoj?) službi ideološkog projekta – pošto je postao školska lektira, tijekom dvije tisuće godina oblikovao je imaginacije svuda gdje su latinski i Rim bili na cijeni, postajući tako predmet intenzivnog proučavanja i prečitavanja kakvo su u evropskim okvirima doživljavali još samo Homer i Biblija.

Toma Arhiđakon, pak, govori o nama; a mi smo, to se zna, Hrvati. Toma govori kako su Hrvati u Dalmaciji, sa svojim kneževima, kraljevima i ostalim harambašama, živjeli pokraj Romana – gradskog stanovništva, potomaka Rimljana. Od stoljeća sedmog – gdje ćeš važnije priče! Osim toga, najnovije spoznaje – proučavanje ispravaka na marginama Codex Spalatensis, koje je provela Olga Perić upravo tijekom izrade kritičkog izdanja – pokazalo je (suprotno dosadašnjem konsenzusu hrvatskih historiografa) da ovaj kodeks potječe od samog autora, da ga je napisao – doslovno, povlačeći perom po pergameni – nitko drugi doli Toma Arhiđakon.

No koji su dalji motivi ovakvih izdanja? Zašto postoje originalne kopije? Ili – još bolje – iz kojih god motiva nastale, što originalne kopije znače?

De luxe

Lako mi je naći osobno značenje ovakvih knjiga; Mediceus-repliku koristio sam, recimo, da pokažem studentima kako su rimske knjige izgledale – da zajedno s njima pokušam zamisliti svijet u kojem sve knjige tako izgledaju: rukotvoreni svijet, u kojem sve što čitate, čitate u rukopisu; svijet u kojem je svaki primjerak nekog teksta unikat, drukčiji i neponovljiv; svijet u kojem je veza forme i sadržaja – inkarnacija teksta u materijalnost – tješnja, više organska nego danas. Faksimili su za mene i poziv na svojevrsne glumačke vježbe uživljavanja; gledajući u isprana smeđa slova na žutim stranicama zamišljam da se približavam autoru – kako autoru teksta, tako i pisaru čija je ruka ta slova na tim stranicama izvukla; zamišljam trenutak, nebo, vrijeme, gdje su bili, o čemu su razmišljali, jesu li bili sretni, nesretni, jesu li imali novčanih problema; zamišljam ljude iza teksta. To je, dakako, dječja igra. Ali inspirativna.

Ali ta su moja osobna značenja luksuz, i to nevjerojatan. Teško je zamisliti da su dva društva – dva toliko različita društva kao što su fašistička Italija i Hrvatska ranog 21. stoljeća – odlučila potrošiti prilične novce, uložiti znatan napor, mobilizirati znanost i tehniku zato da bi mi omogućili da se igram (ili, manje narcisoidno: da bi se ljudi igrali). Bilo bi super kad bi svijet tako funkcionirao, ali bojim se da nije tako.

De resistence

Možda su faksimili znanstvena građa, namijenjena daljnjim istraživanjima? Ali znanstveni su poslovi već obavljeni; kritičkih izdanja Vergilija ima više nego dovoljno, kritičko izdanje Tome Arhiđakona pojavilo se zajedno s faksimilom. Osim toga, kritičko je izdanje nemoguće napraviti iz samo jednog rukopisa – čak i da vjerujemo da je Codex Spalatensis djelo Tome Arhiđakona osobno, znanstvena nam etika opet nalaže da, želimo li raditi novo izdanje, pregledamo sve ostale rukopise; za svaki slučaj. A što se tiče ostalih istraživača, onih koji apstrahiraju formu i razmišljaju o sadržaju – bilo da razmišljaju kao povjesničari, kao književni kritičari, kao filolozi ili antropolozi – njima je faksimil čisti višak, čak i neka vrsta smetnje.

Možda su faksimili, onda, umjetnička djela sama po sebi – predmet estetskog užitka, ili predmet istraživanja ne sadržaja, nego njegove materijalnosti? Dapače, možda u faksimilima možemo uživati više nego u originalima – jer ne uživamo samo u drevnoj zanatskoj vještini, nego u vještini oponašanja te vještine; oni nisu samo majstorski rad kasne antike i visokog srednjovjekovlja, nego i piece de resistence modernog tiskarstva.

No u slučaju naših dviju knjiga estetski je užitak, kako da kažem, skroman. U neskladu s uloženim trudom. Oba su kodeksa stara i dragocjena, svakako; ali nije riječ o raskošno ukrašenim knjigama punim oslikanih inicijala, fantastičnih minijatura koje je izradio Giulio Clovio (Toma Arhiđakon je malo ukrašen, početna slova rečenica obojana su crvenom, ali to je sve vrlo decentno). Kad su nastajali, ovi kodeksi nisu bili pokazni primjerci; bili su to uporabni predmeti. Želimo li u njima uživati, moramo naučiti uživati na drukčiji način – možda ezoteričnim užitkom paleografa, zaljubljenih u različite oblike slova i pisama, ili bibliofila, zaljubljenih u knjige kao artefakte, ili grafičara-eksperimentatora u potrazi za novim-starim putovima (onako kako su slikari 20. stoljeća ponovo otkrivali primitivnu umjetnost).

Opet mi se takva gesta cijelog društva čini previše ljubaznom. Neuobičajeno kavalirskom.

Moguće je, naravno, da se ovakva izdanja rade za lovu – poput svih drugih divot-izdanja, knjiga za, kako kažu Angloamerikanci, coffee table. Čini li vam se to vjerojatnim? Koliko ljudi želi na svom stoliću za kavu držati Codex Mediceus? Čak i da sama izdavačka poduzeća žele zaraditi koji dinar – što je sasvim u redu – zar ih država baš zbog toga podupire? (Jer obje su knjige sufinancirane; izdanje Codex Spalatensis dijelom su financirala ministarstva kulture i znanosti, Županija splitsko-dalmatinska, Grad Split; a Codex Mediceus objavila je, ne zaboravimo, Kraljevska talijanska tiskara.)

Produktivni zaborav i zaboravna produktivnost

Na razini cijelog društva, tamo gdje država odlučuje ustanovama i poduzećima za faksimil-izdanja dati novce poreznih obveznika, izrada originalne kopije – umnožavanje unikata – simboličan je čin. Sami biramo hoćemo li simbol tumačiti benevolentno ili drukčije. Zločesto – ili: o tuđim originalnim kopijama – rekli bismo: izdavanje faksimila je osvajanje povijesti. Kad Il Duce naređuje državnoj tiskari i državnim specijalistima da umnože jedinstveni kodeks, glavni izvor svih evropskih Vergilija od nastanka moderne filologije naovamo, time poručuje svima koji knjigu dobiju, kupe, vide: on je naš! Evo vam ga! (Tu još dodajmo živopisnu mediteransku gestu u stilu Amarcorda ili Našeg malog mista.) Pa k tome Vergilije – pjesnik Carstva – ma, ko prstom u pekmez!

Možemo, naravno, biti i dobrohotni, pa reći: izdavanje faksimila je podsjećanje. Borba protiv, kako se jedan kolega izrazio, produktivnog zaborava. Ne znamo što imamo – evo, gledajmo! Ili, još sofisticiranije: kad mislimo da je sve gotovo – kad su dovršena kritička izdanja, kad su održani simpoziji, kad su se političari poslikali, spomenici otkrili i ulice imenovale – čekajte, stvar je još tu, ima tu još nečega što nismo vidjeli, o čemu nismo razmišljali; recimo, ova crvenim istaknuta početna slova, recimo ovi arheološki slojevi tuđih bilježaka, tragovi osam stoljeća živo zainteresiranog čitanja – zašto je svim generacijama ovaj tekst bio toliko bitan?

Brdo tumačenja, i dobro je što je tako. Brdo tumačenja, i nema točnoga. I sva su točna; i sva supostoje. Izdavanje faksimila – pravljenje originalnih kopija – zapravo je čista poezija. Pothvat, utilitarno gledano, besmislen; no upravo iz te besmislenosti otvara se čitav buket smislova. Jedna stvar, stvar koja bi inače čamila u tami nekog sefa, da je ne vidi nitko osim čuvara, tako počinje govoriti sve i svašta, svima i svakakvima. Vječna vrijednost – ili vječni upitnik?