Ormariću, prostri se!

Na internetskoj stranici http://biljezenjagrada.blog.hr/arhiva-2006-02.html, koja bilježi fotodokumentaciju i pisanu građu (teorijski i novinski članci, eseji, intervjui, manifesti) o umjetničkim istupima te protestima i javnim okupljanjima na zagrebačkim trgovima i ulicama, posebice me je zaokupila – eto, rekli bismo – jedna neumjetnička akcija. Naime, “ne-umjetnička” u smislu konceptualnih događaja koji se tu i tamo mogu viđati od šezdesetih godina naovamo u zagrebačkoj urbanoj mreži. Dakle, na prvi pogled na spomenutoj internetskoj stranici zaustavila sam se na jednoj – možemo reći – običnoj, svakodnevnoj akciji strategije domišljatosti preživljavanja, a koju je u skladu s tom životnom logikom i arhivar spomenutoga bloga naslovio “životno”, vrlo jednostavno: “Medo pleše 1964. – Mjesto događanja: park, Laginjina 9, Zagreb”. Dakle, fotografija je iz ptičje (točnije, neboderske, “oblakožderne”) perspektive ovjekovječila te prohujale 1964. godine Roma kako na metalnom lancu vodi medvjeda ili možda medvjedicu. Sjećam se iz djetinjstva kako je isti takav jedan otužni medo plesao i u Zapruđu i kako su mu iz nosa (neki bi rekli – njuške), kroz koju je bio provučen metalan prsten, pjenušale kapljice krvi pomiješane sa znojem, a sve to od težine lanca koji bi svako malo Cigo (kako smo ga mi kao djeca zvali) trznuo kada bi iznova dječurlija, uz pokoji udijeljeni dinar – ravnodušna prema medvjeđem ropskom životu – željela vidjeti rasplesanoga medu. Bila je to istinska životna akcija, naravno, bez estetskoga momenta za Cigu, ali “vrhunaravne” ropske poetike za sputanoga medu, i to apsolutno oprečna slici medvjeđega života koju smo kao djeca tada, tih sedamdesetih godina, medijski konzumirali u priči o Slavici i medvjedu Mendi.

Oglasni ormarići Kinoteke

U svom najnovijem projektu Bilježenje grada – bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture ponovo su odabrali formu zidnih novina kao – možemo slobodno reći – potpuno zaboravljenoga medija javne komunikacije. A da je doista riječ o apsolutnom brisanju tog načina oglašavanja iz kolektivnoga sjećanja, svjedoči i činjenica kojom mogu sama posvjedočiti: naime, dok sam otprilike petnaest minuta stajala, čitala i promatrala dokumentaciju na svakom od tih sedam gradskih punktova, ili zidnih, oglasnih ormarića Kinoteke, eto, baš nijedan prolaznik/prolaznica nije se zaustavio/zaustavila da promotri drugo izdanje spomenutoga projekta zidnih novina. Istina, ponekad su upitno zaustavili pogled na meni kao promatračici nečega tamo, pa, vjerojatno zanimljivoga na pročelju, ali ipak nitko se nije zaustavio ili možda priupitao.

Dakle, i ovoga je puta projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena uselio vlastiti koncept u oglasne ormariće Kinoteke, koji već godinama, nažalost, “zjape” prazni, te u svakom od tih sedam i/zdanja autori/ce spomenutoga projekta predočavaju – moram ponovo dodati – uglavnom nezainteresiranim prolaznicima i rijetkim namjernicima prikupljene materijale o akcijama u urbanoj mreži Zagreba. Spomenimo glavne inicijatore navedenoga projekta. Produkcija: Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom. I konačno: voditelj projekta i urednik tog drugog izdanja Zidnih novina: Boris Bakal. Suradnice: Vesna Vuković, Katarina Pejović, Vanja Žanko.

Arhivska urbana mreža

Dakle, ukratko o samom projektu. Bilježenje grada – bilježenje vremena višegodišnji je projekt koji se, kako ističu autori i autorice, bavi “pronalaženjem, arhiviranjem, proučavanjem i izlaganjem djela i projektne dokumentacije umjetničkih istupa u javni prostor, te protestima ili javnim okupljanjima na području Zagreba od 1945. godine do danas”. Tako je drugo izdanje spomenutoga projekta posvećeno onim akcijama čije je mjesto izvedbe bilo upravo na mjestu ili u blizini oglasnih ormarića Kinoteke. I nadalje, kako tumače autori/ce: mapiraju, kako kažu, “one geste u vremenu i prostoru koje su ta mjesta trajno obilježile drugačijim pogledom”. Tako su u zidnom ormariću Kinoteke u Vlaškoj ulici (FINA, ugao s Draškovićevom), među ostalim, postavili fotodokumentaciju i tekstove koji podsjećaju na akciju Total. Naime, u sklopu akcije Total, koja je izvedena 16. lipnja 1970. u Zagrebu, a koju je potaknula Galerija Studentskog centra, a realizirali Boris Bućan, Davor Tomičić i Želimir Koščević, a koja je osmišljena kao direktna intervencija u urbanom prostoru, slučajnim je sudionicima dijeljen letak Nacrt dekreta o demokratizaciji umjetnosti. Manifestne smjernice Nacrt dekreta o demokratizaciji umjetnosti u svom uvodnom dijelu ironijski je obrazložio trima točkama: (1.) Ukida se: slikarstvo, kiparstvo, grafičarstvo, primijenjene umjetnosti, industrijsko oblikovanje, arhitektura i urbanizam. (2.) Zabranjuje se nadalje: svaka djelatnost na području povijesti umjetnosti, a posebno takozvana likovna kritika. (3.) Prekidaju se: sve izložbe u svim galerijama, muzejima, izložbenim i umjetničkim paviljonima.

Na oglasnom ormariću Kinoteke u Zvonimirovoj (pročelje kod ljekarne na Trgu žrtava fašizma) projekt je zabilježio, primjerice, sjećanje na Razgovor pod orahom grupe Biafra, umjetničke skupine slikara, grafičara i skulptora (1970.-1978.), a koja je često, kao uostalom i Grupa šestorice autora, izlagala izvan tradicionalnih muzejsko galerijskih prostora. Inače, ime je, kako nas oglasni ormarić svestrano obavještava, spomenuta skupina dobila po jednom od prvih zagrebačkih skvotova, takozvanoj Biafri ili nedovršenom studentskom stacionaru na Trgu žrtava fašizma, a gdje su neki od članova Biafre i stanovali, otvorivši ujedno tamo i prvu alternativnu galeriju u Zagrebu.

U oglasnom ormariću Kinoteke u Frankopanskoj (neposredno prije ulaza u prostorije Zelene akcije) sastavljeno je, među ostalim, prisjećanje na akciju Ubojstvo u lokalu Kugla-glumišta, koja je izvedena 17. srpnja 1977. godine, a koja je počela tako da je glumac obijeljena obraza, s karanfilom i u fraku šetao među stolovima gornjogradske kavane Taverna (Anica Vlašić-Anić navodi kako je riječ o kavani Kod uspinjače). Na kraju, jedan revoltirani mladi “pivopilac” (naravno, isto glumac), kako bilježi Branko Maleš u članku pod nazivom Publika pala na ispitu u časopisu Pitanja 1977. godine, “skače na glumca, guši ga, gura, udara” da bi na kraju izvadio pištolj i pucao na glumca u fraku. U sjajnom prikazu navedene akcije Branko Maleš svjedoči kako je vrlo mali, to jest, neznatan dio publike priskočio i ponudio pomoć, što je otvoreno i posvjedočilo o vladajućoj ravnodušnoj, zagrebačkoj zrakoplovnoj “etici skrbi”.

Na Britanskom trgu br. 1 u oglasnom ormariću Kinoteke oglašena je i fotodokumentacija performansa Tomislava Gotovca Pokazivanje časopisa Elle (performans i serija od šest fotografija, Sljeme, 1962., fotografirao Ivica Hripko), za koji je Ješa Denegri odredio da zajedno s Gotovčevom serijom fotografija Glave (1960.) prethode pojavama nazvanim fotografija umjetnika (fotografija kao medij umjetnika), nova umjetnička praksa ili nova umjetnost sedamdesetih. I u tom su slučaju Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture pomno odabrali prikladno mjesto za spomenutu Gotovčevu seriju fotografija jer mjesto oglasnoga ormarića Kinoteke na Britancu gravitira prema Sljemenu kao mjestu izvedbe Gotovčeva performansa.

Ormarić Kinoteke u Tratinskoj (nedaleko od Tehničkoga muzeja), primjerice, oglasio je intervenciju iz Parka Stara Trešnjevka Slavomira Drinkovića, a koja je bila izložena od 14. do 27. veljače 1982. godine. Pritom autori/ce projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena korektivno upućuju na to kako se nitko začudo nije bavio performativnošću Drinkovićevih instalacija u javnom prostoru.

Iskoristite posljednju prigodu...

Podsjetimo još i na Akciju za konfrontacijsku reakciju Željka Borčića, koja je, kako bilježi Davor Matičević, u podnaslovu imala poziv “Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost”, a koja je, kao akcija propitivanja vlastitoga identiteta, održana 1974. u organizaciji revije Start i Galerije SC. Naime, na Trgu ispred HNK Slobodan Tadić prema Borčićevoj zamisli fotografirao je pozvane i nepozvane prolaznike s maskama poznatih osoba (npr. Belmondo, Jacky Kennedy) koje su sami mogli odabrati među ponuđenima. Zadržimo se ukratko na toj akciji čiju su fotodokumentaciju autori/ce projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena izložili u ormariću Kinoteke u Prilazu Gjure Deželića (preko puta crkve Sv. Blaža), a pritom, među ostalim, ironično zapisuju i vlastiti komentar: “O autoru ove akcije, Željku Borčiću, možemo naći dosta na internetu (na Googleu 143 stranice), ali ništa što bi ga povezalo s tom akcijom. Je li ta umjetnička akcija bila tako sudbonosna za karijeru umjetnika da je potpuno promijenio smjer svojega djelovanja?” Naime, autori/ce spomenutog projekta fotografiju preuzimaju iz knjige Ispitivanje međuprostora Želimira Koščevića iz 1978. godine, koja inače ne govori o Borčićevoj akciji, iako je, ponavljam, reproducirana fotografija te akcije, a pritom je Borčić u registru imena spomenute knjige ostao nevidljiv. Nadalje: i dok Marijan Susovski (usp. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb 1982.) i Davor Matičević (usp. Nova umjetnička praksa 1966.-1978., Zagreb 1978.) donose podatak da se navedena akcija održala 1974. godine, Želimir Koščević Borčićevu akciju upisuje u 1973. godinu. Pritom je zanimljivo da Matičević na 25. str. spomenutoga kataloga navodi i kako se akcija održala 1975. godine (a na 72. str. donosi podatak o 1974. godini). Greške toga, arhivskoga tipa, kojim smo dakako svi skloni, još jedanput potvrđuju važnost ovoga poticajnoga projekta koji pokazuje kako je svaka točka grada mjesto sjećanja – osobnog (od, primjerice, zaljubljenoga ljubljenja, grljenja i razgovora npr. na dobro poznatoj klupi iznad kina Tuškanca i promatranja smaragdnoga Maksimirskoga jezera u svitanje) i onog kolektivnog sjećanja, uglavnom upisanima u proteste, demonstracije i javna okupljanja.