24.3.2005.

Robertino Bartolec  

Oršusov kodeks – stvoriti javnost

Principijelna simpatija prema anegdotalizmu, opčinjenost dnevnim naravima ljudi i prtljagama njihovih problema, uz političnost u smislu aktivne moralne evokacije a ne jeftinog ideološkog kompasa, autorski su nazori predano investirani i u Skupštinu, najnoviju produkciju Ljubomira Kerekeša. Ambijentiravši u Povratku ratnika junake u poratom krhke bračne i nacionalne integralizme, u logičkom prosljeditelju smješta iste u skupštinski kolegij kao očekivano demokratsko sazrijevanje. Ovo nazorno poopćenje – parlamentarno zasjedanje legitimnih poslanika neke zagorske provincije – posve odgovara dominantnoj ikonografiji vremena u kojem odmjeravanje uvažavanja osobnosti, potreba i integriteta temeljito nagriza dvojba oko njihove primjenjivosti, nakon što se iz društva rata sleglo u društvo korupcijskih rituala (spomenuto, kao tematski predložak i mjeru zbivanja, efikasno predočava plakat predstave u kojem su ključna odrednica izvadci iz tiskovina izravno referentni na prosede). Senzacija i fascinacija Kerekešovim autorskim istupima baštinjenje je zavirivanja u mnoge hodnike hrvatske društvene kripte bez pseudoartističkih ekskurzija ili profesorski niske temperature iskaza, već s jakim koktelom pučkog parničarenja i postulatom po kojem se polazi od pouzdane razine konkretnosti s osloncem u metonimiji. Semper fidelis minimalističkoj kompoziciji scene te glumačkoj improvizaciji, koju rabi i ostatak postave kako bi se naglasile idiosinkrazije likova (Marija Krpan, Draško Zidar, Mijo Pavelko), djeluje angažiran u nastojanjima da svoje teatralizirane sekvence ugođajno ispuni spektrom klasnih i političkih ekspozea, ostvarujući grotesknu parafrazu koja je određena parodijskom identifikacijom visokog doma s Markova trga, u smislu deložiranja saborničke procedure u ambijent seoskog mikrosvijeta.

Grafitom protiv političke nekompetencije

Ponekad je teško povjerovati da u naizgled profanim prizorima, koji se odvijaju iznimno glatko i bez narativnih popikavanja, živuje mnogo skrivenih značenja, često i suprotnog predznaka od onog koji se na prvi pogled može upiti. Forma bujice sablažnjivog žargona svjesno je uobličeni stilski pristup, katalizator koji dinamizira perspektivu pripovijedanja o problemima izvangradskih zajednica u zemljama koje još degutantnu etno-egzotiku ne mogu nadići falšanom gliterizacijom red carpet magije. Jer, civilizacijski poredak još nije univerzalno postavljen, pa još i nema univerzalnih već samo klikaških vrijednosti. Bazične humane vrednote bore se za svoju univerzalnu društvenu uspostavu u pragmatičkom, a često i programatski ispolitiziranom društvenom okružju, koje teško troši vrijeme na praktične potrebe i zahtjeve bliskih ruralnih staništa, koja na vjetrometini ostaju, kako se čita s grafita na pozornici, Ni desno ni levo nego (možemo pridodati: slepo) Črevo. U skladu s navedenim, treba biti oprezan prema stavovima nekih kritičara, koji u Kerekešovu autorskom pristupu primarno izdvajaju sklonost karikiranju vlastitih likova i britko psovanje. Takva je interpretacija previše redukcionistički postavljena. Iako na prvi pogled izgleda tako, razgrtanjem površinskih slojeva djela nužno otkrivamo dublje autorske porive. Iliti poetski sentimentalno rečeno, po dobroj bečkoj tradiciji, zagorsko selo je ladanje, posjed koji služi za idilični odmor umornih plavokrvnih nestora i njihova pomlatka rasplesanog po urbanim salonima, a danas je tko je jamio jamio je! klanovskim kupoprodajnim poluugovorima deponij i dobrodošli kanalizacijski bazen, skatopotentni rukavac u korist gospodske progresije kršnih došljaka definitivno stambeno smještenih oko Jelačić placa ili korza, ali bez urbanog porijekla, i zato bez suptilnosti za ono što se donedavno iz svojih izbi doživljavalo ultimativnom prijetnjom: veličanstvena nepredvidivost prirode. Jasno, protunijansa jedino može biti s prirodom stopljeni otpadnik, svojevrsni prstom nebeskim opredijeljeni disident – Rom Trpimir Oršuš (Ljubomir Kerekeš), i autor ustraje na tom strogo pro choice smjeru misfita iz Bogi Ivača, Dimnjačara ili Ratnika, koji možda i nije po svojoj naravi sklon takvoj vizuri, ali turbulentne okolnosti i dramatične životne situacije udomuju ga u toj aveniji.

Postojano otpadništvo pod znakom romske segregacije

Naime, kada se govori da je demokracija jedino rješenje, pokazuje se da njezina praksa klizište na kojem živimo čini još nestabilnijim, što dovodi u situaciju vrtnje u krug koji je sve manji i manji. Ta motivska spona linearnom naracijom otvara slična pitanja sviješću da je nezgodno govoriti o cenzuri kao eksplicitnom pristupu nekim sredinama/slojevima/klasama, premda, oblik sputavanja postaje nešto evidentno u ponašanju političkih senatora, financijskih arhitekata ili kulturnjačkih atašea, tragično produbljujući “življu” osjećaj raspetosti između svjetova, osjećaj nepripadanja nikome, nesposobnost identifikacije s bilo kakvim progresivnim kolektivom. Zbog toga je nužan neprilagođeni umetak (a njegov krajnji derivat Kerekeš simbolizira Oršušovim entitetom u kojem, metonimijski, HR radništvo, seljaštvo, riječju, trpimirski deklasirana srednja klasa, ima svojega povijesnog dvojnika, također, kao prilog tim tendencijama, Oršuš je najčešće romsko prezime na sjeverozapadu HR) kako bi destabiliziranjem izvještačenog kontinuiteta proces ozračili komponentom potreba zanemarenih pojedinaca i tako udahnuli život u igru nemoćnog perpetuiranja. Već je odavno nametnuta moralno relativistička stigma da je romskom imanentna društvena subverzivnost jer neuvijeno pokazuje svijet socijalne nepravde, što primorava da se snalazi u tom svijetu kompenzirajući svoj socijalni hendikep, ali zato treba naglasiti, bez pozivanja na više doktrine i ideale, osim artikulacije principa Preživjeti velike “usrećiteljske” političke recepte utemeljene na ljudskoj krvi i dječjem plaču. Taj Oršušov kodeks tijekom gusto koncentriranog provincijskog parlamentarizma (koji je nedestilirana preslika ophođenja onog u “centru”) moćno nagriza tkivo otupjelih profeta i svaki njihov pokušaj okretanja izvan njegova utjecaja čini iluzoran, nemoguć, koliko god imao privid mizerno potisnutog diskvalifikanta (izdvajam prizor u kojem predsjedavajući – izvrsni Draško Zidar – inzistira na svojoj tituli predsjedavajućeg, dok ga Oršuš uporno nastavlja oslovljavati imenom, svjesno nastojeći probuditi ljudsku dimenziju unutar beskrajnog mitologiziranja javnih funkcija, u podtekstu podsjećajući na epsku uvrijeđenost predsjedničkih kandidata Letice i Kosor koji su žestoko gunđali kad ih se u kampanji prozivalo imenom a ne sterilitetom naslova). Oršuš pripovjedačkim retardacijskim blokovima, satelitskim epizodama, retrospekcijama, neprekidno vodi neku svoju igru, potpuno osobnu, ne poštujući pravila “skupštinskog” rada, pa ni opće društvene navike i običaje u tim krugovima. Intenzivno proživljavajući muku življenja u svijetu zamućenih vrijednosti, ujedno osjeća i snažan poriv da sredi i strukturira taj neuređeni svijet oko sebe.

Europa u “odvodnim i dovodnim kanalima”

Tvrdoglavo broditi na podjednakoj udaljenosti od hridi stupidne oficijelnosti, služiti se putanjom te simetrale kako bi se pronašao vlastiti put, širok i neodgodiv, prema obalama skromne i razborite humanosti, eksplicitni je indikator Kerekešova lika. Travestija jednog sustava i vremena može biti sputana samo onim koji je konfident vlastite savjesti. Koji se tim uskim prolazom za individualne pothvate otima pukom prepuštanju plijesni vremena, spužvi političarenja koja može izbrisati cijele životne ulomke. Kad Oršuš polemizira s “objektivnim okolnostima” sustava gdje volja pojedinaca koji obnašaju vlast, ponekad i krajnje hirovito, ima neusporedivo veću važnost od samih zakona ili potreba, tu djelatnost ne odlikuje velika akribija pedanta lirskih iskri, no kapricama priproste osebujnosti ne nedostaje pravi kult činjenica, specifičnog elektriciteta koji rasute upadice pretaljuje u spoznaju. Ukazujem na trenutak kad se skupštinari u zanosu prepuštaju tricama i kučinama o eurosuptilnosti hrvatske misli, duše i tijela, a Oršuš do kaotičnosti disperzira tezu predajom, eufemistički rečemo, pritisku prirode kako bi snagom elementarne pojave ispraznio sav samozavaravajući element epohe i, stavljajući granice vlastite sredine kao normu, naglasio da dok misaone ekspedicije vršljaju uglađenim dijelom kontinenta, treba umjesto rahitičnog češljanja stajskih kloaka napokon suvremeno perspektivizirati mapu lokalnih odvodnih kanala, ukoliko se ne želi dovesti u negativnu proporciju s kompostnim i sl. kovitlacem, kraj kojih dama Europa teško da bi protegnula ma i svoje donje ekstremitete, a kamoli senzibilni visage. Taj prizor mogao bi čovjeka na trenutak zavesti da pomisli kako je riječ o komedijaškoj premetaljki, ali u biti portretira Kerekeša kao autora koji svoj prostor istraživanja veže za opake kćeri dominantnih aspekata bivovanja u praksi zagorskih provincija. Jer kržljavo primanje (čitaj: odbijanje) zahtjeva za kanalizacijskim sustavom tijekom saborske procedure (što se doista i desilo, a može se iščitati i iz apostrofiranog plakata s novinskim preslikama), uz to što je konstituens predstave, vadi predmet iz regala Markova trga implicite ga plasirajući na zemljovid zbilje, pred lice ljudima koji s problemom koegzistiraju, pa da vidimo kakvo će anatomsko obličje slučaj sada dobiti. Implantiranje factiona u fikcionalni kontekst doprinosi dokumentarnom fonu radnje, prikaz prilika pravi kompleksnijim. Rad s umišljajem, rekao bih, koji nagovještava pomak od glumačkog dribleraja prema eminentnom sažimanju činjenica kako bi se u smočnici imaginativnog pogleda asimiliralo mrjestilište aktivne promjene. Cijeli plotovi ograda i zgrada postavši dio dramskog rituala, neka vrsta diplomacije unutar umjetnosti, retuša kojim briljantno zaobilazimo pojmovni bitak predmeta, da bi kroz izvedbu, u isljedbi istog tog pojmovlja, stvorili šepanje atraktivnim prividima u kršu pridjeva, albuma fusnota s marginalnim značenjem za život – od Kerekeša su izbjegnuti “oršušovskim” procesom permanentnog razgrađivanja do supstance koja za protokol ima poziv kritičke savjesti. Time je brazda fabule toliko produbljena (istiskajući ostale konotacije: kolinje, skupljanje preostalog ratnog arsenala, preljubi… – na podmotivaciju unutar totaliteta zbivanja, što krajnjoj instanci daje traženi koloritet) da može primiti sondu za geološku promjenu pustare kurentne demokratske prakse. A to je aktivno, praktično i interventno djelovanje svakog pojedinca naspram nesućutnih kronika i saga degenerativnih gornjogradskih sastančenja, u ime afirmacije života. Zagušeni leksičkim salom s katedre, postali smo somnični podstanari javnih debata u kojima Uvaženi hermetično iznose svoja mišljenja, unaprijed ukalkuliravši nepostizanje kulture dijaloga te fingiravši ozbiljnost tandrkanjem bajsa pokoje činovničke fraze. Uplitanjem lika čija promišljanja nadilaze limitirani spoznajni obzor parlatorija, Kerekeš ostavlja političku sablast sudbini općenitih sentenci, mudrolija, montiranih tlapnji, prenemaganja, da bi u kazališnom dvorištu pokušao Stvoriti Javnost.

Dvorište, političko mjesto

Aranžirati je u dvorištu koje nema više format mjesta gdje recipijent ubire ponešto iz dramske skripture, iz razloga što dvorište prerasta u točku koja izražava dublji smisao, kompetenciju za kontru. Od sićušnosti ljudskog života kao kapi u tom velikom toku povijesti, do determiniranja pojedinca kao racionalne ljudske prirode u stanju precizno odrediti djela i emocije kao signum dobrote i plemenitosti za produhoviti svoje postojanje. Jer kazalište NIJE za fatalno eskapistički razmak udaljeno od zbilje; pače – ono u njoj sudjeluje i njoj sudi, susretište je koje svakom daje na izbor izmijeniti rakurs od svjedoka prema protagonistu, od epizodiste ka špici. Rekreira se tema o nepostojanju granica između života i umjetnosti; o snazi iluzije u stvarnosti, o značaju stvarnosti u umjetničkoj fikcionalnosti, utoliko što umjetnost nudi ljudima nove mogućnosti kako da promatraju zbilju, utoliko što umjetnici posjeduju umijeće oblikovanja novih modaliteta zbilje. Uostalom, problem Skupštine nije samo recentan i svakodnevan, on ofenzivno opterećuje i privatno i povijesno, individualno i kolektivno, osobno i nadosobno. Stoga izlaz treba riješiti konfrontacijom koja isključuje ideološki svjetonazor borbe, a impregnira imanentne umjetničke zakonitosti da se u krajnjoj liniji ironijski ogoli otklon od humanih pozicija, izravno služeći rekonstituciji tretmana čovjeka kao pravno-moralne osobe koju treba vratiti vlastitoj društvenoj biti; a ona nije slušanje/k(l)imanje nego djelovanje/dijalog. Iz ponuđene situacije na pozornici, ansambl je predstavio okolnosti, te isprovocirao oslobađanje (konačno, svaki oblik umjetničkog djelovanja jest naznaka prevladavanja egzistencijalnog apsurda) oršušovski funkcionalnom težnjom za dijalogom. Usporednim stvaralačkim bordižanjem umjetnost/stvarnost, pokazala se kazališna akcija koja kao i ona životna zahtijeva da gledatelj/građanin izađe na životnu scenu/prvi plan svladavanjem barijere pasivne šutnje/promatranja, kako bi se ulaskom u lik/faktor riješilo čini nemoći, fermenta kolektivne lijenosti duha. A da bi oporbenjački krik združen sa smijehom zavodljivo apstrahirao realije vremena, povevši kidanju onoga što obećava samo koncepciju dviju girica političke žlabravke, koristi se u završnici uhvatljiva atrakcija pučkih glazbenih brojeva.

Skiffle

Pritom korištena izvođačka manira poseže za skiffle iskazom (danas zaboravljeni glazbeni pravac matično niknuo unutar američke ultrasiromašne populacije, dok izrazito popularan postaje krajem pedesetih godina u Britaniji, a karakterizira ga instrumentalna uporaba daske za pranje i sličnih kućnih pomagala) koji svijest o plebejskim korijenima, i uvijek spremnost na figu (što jasno njedri numera Suzana), vijori kao zastavu. Držim da time ansambl jasno upućuje simbolske indikacije koje smatra nužnim za apsorbiranje cjeline igre, definiranja dimenzije teksta. Prelazi se iz jednog artefakta u onaj varijetetnih osobina, nadraživši izvorno programatski izloženu supstancu. Kerekešove skupštinske inicijacije nastavljene su u drugom obliku s jasnim izborom pučke pjesme kao ravnopravnog dijela metodologije promjene, čime se ne popularizira samo socijalna optika djela, nego i dovršava status igre kao eminentnog aktiviranja kritičke svijesti u gledatelja i želje za operativnim djelovanjem. Istina, Kerekeš i u prethodnim radovima rado koristi glazbu u smislu da se dvije sfere (tema, gluma) u crti gdje se sukobljuju (izvedba) ne prelamaju krhanjem, nego uzdignu pomoću treće komponente (song) koja je krovar učinkovitog spoja. No ovaj put, ukalupivši analogiju zbivanja u zajednici, pučka popijevka ne samo da konstatira, gestom i pozom propagatorski docira – horizont promjene čini uhvatljivim svim osjetilima na raspolaganju. Dakako, uz nužan dignitet. Jer slojevi društva s golemom prevratničkom energijom i žudnjom za poštenijom raspodjelom socijalne hijerarhije mogu, i onda kada zagovaraju pravedne ideje neumorno pozivajući na mudre uzore, u reformatorskim naplavinama dopustiti isplivati na površinu onima kojima je samo do osobne koristi iza plemenitih postavki. Štoviše, naše svakodnevno iskustvo upravo je opterećeno demonologijom preobrazbe domoljubnih romantičara čista srca u vladarski pervertirane spletkaroše niskog ili nepostojećeg altruizma. Stoga tu bitnu dinstinktivnu karakteristiku bunovnog koncepta – kao posljednji prizor na sceni – harmonikaš Oršuš kodira ozloglašenom audio-crticom: tam-ta-ta-tam-ta! Može se ustvrditi da je Stvaranje Javnosti sumnjalačkim i ironizacijskim sistemom proces koji nema iluzija tijekom raščišćavanja s fetišem Demokracija.