Narativnost i mimetičnost horora o samoći i zlu – uz plesne predstave Ćelava pevačica, u koreografiji Dejana Kolarova, i Oni, u koreografiji Đorđa Makarevića izvedene na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu
Koliko je dugogodišnja prosječnost i docirana konvencionalnost štetila baletu Narodnog pozorišta u Beogradu pokazale su dvije nove premijere odigrane polovinom siječnja u Beogradu, na sceni Raša Plaović, u okviru projekta Večer mladih koreografa, pri tome, nagovještavajući sasvim drukčiji pristup od dosadašnjeg kada je posrijedi baletna umjetnost u središnjoj nacionalnoj teatarskoj kući. Tu, prije svega, mislim na potporu mladim i još uvijek nedovoljno afirmiranim koreografima kojima su vrata nacionalnog teatra, u pravilu, bila zatvorena pa su svoje projekte često bili prinuđeni raditi u izvanteatarskim prostorima, na osobnu inicijativu i u posve nedostojnim umjetničkim uvjetima. Zato je otvaranje k mladim koreografima zaista presedan u novijoj povijesti baleta Narodnog pozorišta u Beogradu jer nije samo prilika da upoznamo mlade, nedovoljno vidljive umjetnike, već i prilika da posvjedočimo sasvim novim reprezentacijskim modelima i izvedbenim kontekstima kada je u pitanju problematika dramatičnog odnosa između klasičnog i suvremenog plesnog izraza.
Narativnost izvedbenosti U izvedbenom smislu temeljna je točka razdora između klasičnog i suvremenog plesa u refleksu prikazivanja i posvemašnjoj destrukciji klasičnog pokreta prema novijim trendovima narativizacije plesnog izraza koja se počesto temelji na ontološkoj neobuzdanosti (između) čina pripovijedanja i prikazivanja. Drugim riječima, suvremenost plesnog izraza temelji se, sasvim paradoksalno, na narativnom, odnosno izlazi iz teorije performativa kao čiste odlike filozofije jezika i poststrukturalističkog tumačenja tekstualnosti. Zbog toga danas nemamo samo (klasični) pokret već dualitet između performativa i narativa, odnosno izvedbenog i paratekstualnog diskursa plesne umjetnosti koja zahtijeva poseban jezik izvedbe i čitanja jer, kako kaže Paul Valéry, “ples nije ništa drugo nego djelovanje cjeline ljudskog tijela; no djelovanje koje je transponirano u jedan svijet, u jednu vrstu prostora-vremena koje više nije sasvim jednako onom iz svakodnevnog života”.
Pitanje samoće i zla Distinkciju između izvođačkog i narativnog, kroz naglašenu gestikulativnost, na esencijalnom razini pokazale su dvije plesne premijere u beogradskom Narodnom pozorištu – Ionescova Ćelava pjevačica, u koreografiji plesača Dejana Kolarova i predstava Oni, mladog i angažiranog koreografa Đorđa Makarevića. Dok se Kolarov u izvedbenom smislu poslužio paratekstualnim čitanjem klasičnog djela, uz naglašenu i napetu gestikulativnost i vizualizaciju, Makarević svoju koreografiju temelji upravo na neraskidivoj vezi između naracije i pokreta kao osnovnog postulata za tematizaciju filozofskog problema dobra i zla. Naglašavajući iluzionizam kao okidač za posvemašnju otuđenost, ali i za nezaustavljivu lavinu zla, obje koreografije potvrđuju onu Freudovu tezu o tome da se prekomjerno predavanje iluziji, po pravilu, završava pogubno, u individualnoj ili kolektivnoj psihozi.
Mimetičko poigravanje formom U koreografskoj postavci Ćelave pjevačice Dejan Kolarov, premda prvenstveno plesač, pojedine nedovoljno razrađene koreografske cjeline nadomješta sugestivno izraženom mimikom koja likovima pomaže da dodatno naglase nijanse svog lika. U tom smislu, znakovita je pomalo blješteća koreografija koja nagovještava temeljnu poruku predstave – suvremenu otuđenost čovjeka od drugog čovjeka. Kolarov želi naglasiti poraznu činjenicu da se često među sobom jurimo kako bismo zadovoljili svoje ciljeve, dok se u isto vrijeme egzistencijalno zapuštamo i zaboravljamo na ljepotu samog života. U tom smislu apsurdni bljesak koreografije Dejana Kolarova sasvim prikladno daje ton njegovoj opsesiji – brzom i neispunjenom životu prepunom egzistencijalne nesigurnosti. Igrači Milan Rus, Ivana Savić Jacić, Dušan Milosavljević, Sanja Ninković, Tatjana Popović i Taylor Clow pokazali su izvedbenu potentnost i deklinabilnu neuhvatljivost, posebno Milan Rus koji je dao, u svom nastupu, tragične obrise apsurdnosti suvremene civilizacije prepune komunikativnosti u kojoj je većina, baš zbog te činjenice, neizlječivo osamljena. Predstava, ponovimo, nema težinu Ionescove dramske situacije već se događa u koreografski brzom ritmu na razmeđi tragičnog, apsurdnog i komičnog što joj daje zanimljiv i značenjski prevalentan reprezentacijski potencijal.
Gdje je granica zla? Apsurdna estetizacija suvremene otuđenosti u plesnoj predstavi Ćelava pjevačica dobila je svoj vrhunac u izvedbi koreografije Oni Đorđa Makarevića koji na sceni postavlja plesnu predstavu u horor varijanti u kojoj istražuje zlo u njegovoj suštinskoj i đavoljskoj opsesivnosti. Predložak koreografije nalazimo u istinitoj priči iz Rusije. Naime, nakon što bi jedna starija žena zamolila djevojke na ulici da joj pomognu donijeti vrećice do stana, u stanu ih je čekao manijak, staričin rođak. Djevojke su skupa ubijali i bacali u obližnji šaht. Iz te je surove priče o patološkom zlu Makarević uspio svojom predstavom postaviti univerzalno pitanje naše odgovornosti prema zlu/zločinu koji nas okružuju i prema kojemu smo, vrlo često, sebično ravnodušni. “Svi pričamo o žrtvi, a tko se od nas bavio time kako se postaje ubojica, je li osjetio majčinu ljubav, kakvo je bilo njegovo okruženje. Svatko od nas rodio se čist. I Hitler je bio dečkić koga su držali u krilu, voljeli, mazili, a znamo u što se pretvorio”, ističe autor predstave.
Mračnu stranu ličnosti svoje koreografije Makarević je istaknuo prevladavajuće tamnom scenografijom, dok se pokreti sastoje od grubih i refleksnih radnji koje vode k incentivnoj atmosferi masovnih pomora. Uz Anu Pavlović nastupali su Igor Pastor, Tatjana Popović, Brankica Mandić, Dejana Zlatanovski, Jovana Nestorovska, Miloš Marijan i Milica Bajčetić s posebno dojmljivim i neusiljenim načinom plesnog izraza. U tom smislu ističu se tri žrtve – Brankica Mandić, Dejana Zlatanovski, Jovana Nestorovska – koje uspijevaju vehementno prikazati sve nijanse nevinog krika pred licem masovnih ubojica.
Put ka nevinosti Da nema zla, da postoji samo svijet ophrvan dobrotom, ne bismo znali što je dobro. Zato, prema Leibnizu, imamo najbolji od svih mogućih svjetova, upravo zato što postoji oprečnost između dobra i zla, tame i svjetla. Koreografija Oni pokazala je koliko malo mislimo o zločinu, zločincima, ožiljcima na duši koje maju ljudi iz naše okoline, koliko malo istodobno poklanjamo pažnje pogledu nevinih žrtava i koliko zapravo posustajemo pred elementarnim procesom suosjećanja prema bližnjem i drugom pored nas. Nije li ples, ipak, blizak pitanju zločina/zla jer predstavlja, da parafraziram riječi koje piše filozof Alain Badiou, “prelaženje u moć nevinosti. On ispoljava tajnu žestinu onoga što se pokazuje kao izvor, kao ptica, kao djetinjstvo”. Ples je, svedemo li ga na polje filozofije, neizrecivo prelaženje iz udobnosti zluradog mjesta u usplahirenu nevinost besudbinskog pokreta.