Osjećaj svijeta

Na cesti što povezuje more i kopno vozimo se u pravilu gledajući u smjeru vožnje. Slike su uobičajene, ničim posebnim određene: veća ili manja prometna gužva, pažljiviji ili ambiciozniji vozači ispred, pokraj, iza nas. Pogled svodimo na struganje asfalta pred nama, onemogućeni na bilo što drugo. Silvia Potočki ovu dionicu prolazila je zaokrenuta, gledajući u stranu. Pogled joj je slobodan, usredotočen na crnogorična stabla snijegom otežanih krošnji. Tišina kao jedna od prevladavajućih karakteristika njezinih fotografija nepokolebljiva je, ništa je ne ugrožava. Traži pogledom ono udaljeno nešto, što joj je već na dohvat ruke – trenutak istodobno tajnovit i zastrašujući, kao kad je svojedobno ugledala i snimila natečene žile na ruci djevojčice, ili muhu koja je prizemljila ljepotu nekog cvijeta.

Posljednje dvije godine intenzivno promatram Silvijine radove, sve uvjerenija kako se ne radi o dokumentima određenih trenutaka, nego pitanjima koja postavlja sebi i gledateljima. Njezina osobnost snažno je asimilirana u fotografijama; istodobno, ona uspijeva zadržati odmak, pušta da se stvari odvijaju prema nekoj svojoj logici ne pokušavajući utjecati na tijek događaja. Njezina su istraživanja utišana, a iskustva jedinstvena. Na nedavno snimljenoj seriji fotografija sredinu kadra zasjenjuje prostorija u pozadini, omeđena planovima grubo obrađenih sivkastih zidova na kojima se sjene nerado zadržavaju, kao da okolišaju oplemeniti suhoću prizora. U središtu, pognute glave te tugaljiva pogleda koji do nas ne dopire, stoji mrki medvjed moćnim se kandžama pridržavajući na pragu nastambe. U idućoj sceni pokret njegove glave i zakretanje tijela naslućuju neko zbivanje koje isprva ne zamjećujemo, koncentrirani na oporost ambijenta u kojem životinja obitava. Na trećoj fotografiji postajemo svjesni što mu je zaokupilo pozornost, kad u fokusu zapazimo lastavicu koja je u tom negostoljubivom prostoru vjerojatno savila gnijezdo.

Bez velikih gesta, “osuđeni” na ljepotu svakodnevnice, suočavamo se s autoričinim iskustvom, nastojeći iz njega nešto zaključiti. Pred nama su fotografije kod kojih estetički učinak počiva na gotovo nevidljivim doživljajima; to su radovi kod kojih autorica zadržava osjećaj neizrečenosti snimajući ispražnjene urbane prostore i krajolike zamijećene u neko neobično doba dana, dok su sjene takve da ne opisuju previše pretvarajući ih u istodobno opća i specifična mjesta. Radovi Silvije Potočki funkcioniraju na principu zabilješke iskustva i sjećanja, posjedujući osobito svojstvo uvlačenja gledatelja “u svijet za koji ne znamo točno kako je nastao, ali osjećamo da je tamo” (W. G. Sebald).