Osjetilo za vrijeme

“Što je dakle vrijeme? Hoćeš li mi odgovoriti na to pitanje? Prostor opažamo svojim osjetilima, vidom i opipom. Dobro. Ali koje osjetilo imamo za vrijeme? Hoćeš li mi na to odgovoriti, molim te? Eto vidiš, sad si u škripcu. A kako možemo mjeriti nešto o čemu, strogo uzevši, ne znamo navesti ama baš ništa, ni jednu jedinu osobinu? Kažemo: vrijeme prolazi. Pa dobro, neka prolazi! Ali da bismo ga izmjerili… čekaj malo! Da bi se moglo izmjeriti, vrijeme bi ipak moralo ravnomjerno prolaziti, a gdje piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi predmnijevamo da je tako, a naša su mjerila puke konvencije, dopusti, molim te…”, pisao je Thomas Mann u Čarobnoj gori. Ili začarana gora, kako predmnijeva Marko Ercegović da bi točnije trebao glasiti prijevod Der Zauberberga (cauberberga).

Zašto citatom literarnog klasika početi prikaz fotografske izložbe?

Često se događa da neka knjiga, pročitana u najranijoj mladosti, ostavi u svijesti duboki trag. Ponekad taj trag preraste u osobitu dimenziju, poput nekih naočala, kroz koje onda promatramo svijet. Hrabal sličan slučaj naziva čudom kvalitativne promjene. Nije u pitanju promjena osobnosti, nego dodatak, proširenje koju osobnost time dobiva.

Ako se dogodi da iz povučene brazde desetak godina kasnije izraste djelo, u tom bi smislu bilo moguće reći da je riječ o zatvorenom krugu ulaza i izlaza. Ili, kako bi rekao Čehov, puška spomenuta u prvom činu, u trećem mora opaliti. Također bi se moglo reći da je i vrijeme, u kojem je začaranost klijala, za Marka Ercegovića prolazilo njegovim tempom, da nije požurivao rast, nego da je strpljivo, gotovo iz prikrajka, promatrao sazrijevanje, odnosno prepoznavao prizore u kojima se poklapalo to što je kroz te naočale vidio s optikom samih naočala.

Razgovori kupača

Izložba fotografija Marka Ercegovića u Galeriji Josip Račić smještena je u dvije prostorije. U prvoj su to, bez iznimke, fotografije velikih formata. Odmah do ulaza, s lijeve strane, šest u nizu, uočljive sličnosti. Svaka od njih pokazuje neki panoramski prizor u središtu kojeg su likovi: kupači ogrnuti ručnicima šapuću pred otvorenim morem, časne se sestre odmaraju na zelenom obronku, zagrljeni par šeće starom ulicom, dječak sjedi na sivim stijenama… Ljudi, pomireni s okolinom čine cjelinu. Primjećuje se njihova izoliranost, gotovo netaknutost vremenom. Udubljeni u svoj međusobni odnos ili sami u sebe, ne obraćaju pažnju čak ni na okoliš u kojem su zatečeni, a kamoli na ostatak svijeta koji se negdje izvan kadra događa. Prizori su lirski, kretanja uglavnom nema. Vrijeme uglavnom stoji. Snimljeni iz daljine, protagonisti nisu svjesni prisutnosti fotografa, no gledatelj nema osjećaj kako su oni zatečeni ili uhvaćeni tako da im je ukradena intima, jer ona čak i da jest ukradena, nije iskorištena u cilju bilo kakva razotkrivanja, nego je primjetna iznimna naklonost autora dojmu što izbija iz viđenog. Kao da je to ono što u njega proizvodi ushit, prepoznavanje izvan njega nečega što i u sebi intenzivno osjeća; potvrda o neuhvatljivoj prisutnosti paralelnog svijeta što se uobičajeno naziva stanjem duha, a stručnije metempsihozom, i što nije moguće objasniti riječima bez patetike, ali je moguće prepoznati njegovo pojavljivanje i time potkrijepiti njegovo, inače nedokazivo, postojanje.

Okamenjeni nogometaši

Brojnost sličnih situacija odaje dulje vremensko razdoblje u kojem su fotografije snimane, odaje svijest autora da gdje god boravi ima otvoreno unutarnje oko koje prepoznaje i registrira određeno raspoloženje. No, predstavljene različite istosti u gledatelja rađa sumnju u mogućnost nastavka takve serije, jer bi za daljnje varijacije (koje bi odgovarale razini predstavljenih), trebalo ne nekoliko godina, nego nekoliko desetljeća.

Zamku, to jest suvišnost prezahtjevnog koncepta, Ercegović uspješno otklanja – u istoj prostoriji, na suprotnoj strani pokazujući začaranost na drugim planovima. Promatrač, uronjen u izoliranost, zajedništvo ili samoću, u kontemplaciju osoba stopljenih s okolinom, nemalo se iznenadi odjednom se zatekavši pred fotografijom nogometnog igrališta na kojem je upravo u tijeku rekreativna utakmica. No, i na igralištu vrijeme kao da je stalo. Lopta u outu, čarobnim štapićem igrači su zamrznuti, što na mjestu što u kretnji. Naravno, prvo pomisli gledatelj, pa fotoaparat upravo to i jest – zamrzivač zbivanja. Total prizora upućuje na distancu, pa čak možda i na teleobjektiv. Ali promotrivši podrobnije okamenjene nogometaše, promatrač se ne može oteti dojmu da okidanje fotoaparata nije to što ih je zaustavilo, nego je ono samo registriralo postojeće stanje – fotograf u prolazu prepoznaje trenutačno zaustavljanje zupčanika, i tu temporalnu anomaliju spremno koristi. Možda vrebajući nešto drugo, jer slučaj je prevelik da bi ga se moglo iščekivati, ali mana s neba često i prođe a da se ne stigne reagirati. Dimenzija vremena, dakle, tu je itekako prisutna, ali nije primarna, nego u službi nekog složenijeg mehanizma, kao priloška oznaka začaranosti, koja ima svoj, nama nedostupan razlog pojavljivanja. I samo neprekidna svijest u njezinu traženju, može rezultirati tom snimkom.

Odmah do okamenjenih nogometaša fotografija je prizora kupača na stijenama. Također velikog formata, no jedina crno-bijela. Zašto je ona formom izdvojena, u prvi mah ostaje enigmom. Ali kao da je Ercegović već uspio osvojiti naše povjerenje, kao da ta različitost ima svoje opravdanje, opravdanje koje, zasad, jedino on zna. No, on nije odgovoran istovjetnosti forme, nego unutarnjem razlogu koji bira formu ne bi li što preciznije predstavio dojam. A ljudi u kupaćim kostimima, raštrkani po stijenama, također su okamenjeni. Možda crnobijelost želi pojačati mitologiju prizora; sve je iste boje, i ljudi, i stijene, i nebo i more. Interpolacija betonirane terase, metalne ograde, razmiljelih ljudi u vječnost stijena, kao pripadnici drevnog plemena na odmoru, ratnici u dokolici na sigurnom – u svojem kamenom rezervatu.

Leđa koja uranjaju u more

U drugoj je prostoriji galerije raznolikost forme znatno prisutnija. Mijenjaju se formati fotografija, mijenja se pozicija i perspektiva fotografa. Pojavljuju se pojedinosti – ruke, noge, leđa… Propituje se i produbljuje Ercegovićevo opažanje začaranosti u usputnim pojavnostima. Ruka koja otvara hladnjak, nosi zrcalo ili se u njemu pojavljuje, gola ženska noga uokvirena zidinama i morem, peta u cipeli čiji je vlasnik već ušao u kuću… Stopljenost leđa uronjenih u vodu s vodom u koju je uronjeno, pa čak i međusobna komunikacija parova fotografija, jer potonjim su leđima na suprotnom zidu sučeljena opet jedna leđa, koja ovaj puta tapša ruka čovjeka također okrenuta leđima… Sve to govori istodobno o želji da se što je moguće temeljitije i raznovrsnije istraže oblici koji u sebi kriju i, bivajući prepoznati, objasne Ercegovićevu fascinaciju; a s druge strane svjedoče o autorskoj potrebi da ne ostane na predstavljanju predloška, nego, igrajući se u samom prostoru kreativnosti, i dalje razvija temu. Naravno, koliko god bio neiscrpan i golem, taj prostor u konkretnom slučaju mora imati svoj kraj, to jest točku u kojoj se krug zatvara.

Krenuvši od prizora u kojima se začarani prepoznaju u simbiozi s njihovim okruženjem viđenim iz daljine, putovanje završava oslikavanjem intimne kuglice duha što je Ercegović izranja na površinu predstavljajući detalje. Okular fotoaparata postaje dvostruk, fotografira i prema van i prema unutra – neprestanim prepletanjem izvanjskog i unutarnjeg, ne linearnom gradnjom nego pridruživanjem autonomnih etapa, nalaženjem istog korijena u raznim pojavnostima, slika postaje cjelovita.

Neobjašnjivo povišenje tjelesne temperature koju Hans Castorp, glavni lik romana, osjeća došavši na začaranu goru, Marko Ercegović prevodi u promijenjeno stanje svijesti nužno za prepoznavanje čarobnog štapića u svijetu koji nas okružuje.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija.