Oslobađanje (od) biografije

Hence, “presence” and “body” trigger additional disturbances in the critical and artistic fields: incrementing agitation, instability and divergence.

André Lepecki

Već sami nazivi predstava START. Prema istinitoj priči i Mart on stage (koju, na žalost, nismo vidjeli u sklopu CDU-ova Protokola) upućuju na to da je materijal kojim Mart Kangro, estonski autor i izvođač gradi svoje predstave – biografija. Isječke vlastita iskustva postavlja na scenu u obliku tjelesnih akcija, snimljenog dokumentarnog materijala, prepričavanja i igranja, a kako je ta biografija vezana uz ples, njegove predstave pripadaju trenutačno vrlo prisutnom podžanru plesnih predstava koje se bave pitanjima izvođenja i izvedbe, strukturirane koreografije nasuprot spontane reakcije, semantike i strukture plesnog izraza… Ovakve predstave uvelike su zaslužne za redefiniranje plesne u intelektualnu praksu koja pomiruje filozofski i tjelesni izraz, točnije sposobna je artikulirati nova teorijska, estetska i komunikacijska područja. Prema sad već povijesnom Manifestu za europsku izvedbenu politiku te prakse se mogu nazivati: “izvedbena umjetnost”, “živa umjetnost”, “hepening”, “tjelesna umjetnost”, “suvremeni ples/kazalište”, “eksperimentalni ples”; “novi ples”, “multimedijalna izvedba”, “izvedba na specifičnoj lokaciji”, “tjelesna instalacija”, “laboratorij”, “ konceptualan ples”, “nezavisni ples”, “postkolonijalni ples/izvedba”, “ples ceste”, “urbani ples”, “plesno kazalište”, “plesna izvedba” – da navedemo samo neke (usp. http://www.meeting-one.info/manifesto.htm)

No solo predstava START. Prema istinitoj priči zahtijeva precizniji, manje naseljen termin od bilo kojeg gore navedenog, koji bi ujedno mogao pomoći u analizi ove vrlo zanimljive i inovativne predstave.

Slide-show

Mart Kangro, iako vrstan plesač (od 1996. do 2001. bio je član baleta Estonske Nacionalne Opere), kao autor odustaje od izmaštanih tjelesnih ideja (ili koreografiranog fluida plesa), pa na scenu postavlja svojevrsni slide-show svojih stvarnih doživljaja. No kako je START. organiziran zavidnom intelektualnom disciplinom, a izveden preciznim balansiranjem duhovitosti, eksplozije i tišine, Mart Kangro ni u jednom trenutku ne upada u samodopadnost ili samoizlaganje. Poštujući okvire kazališne predstave i vrlo se dobro snalazeći unutar njih, a koristeći dijelove života kao ready-madeove koje kolažira u jasan dramaturški luk, Kangro nam predstavlja svojevrsni dance faction.

Dear Mart, Here is some information that you might find helpful in planning your visit to Ohio Northern University. Ohio Northern is located in the middle of farm country in West Central Ohio. The town Ada is about 5,000 people and the university community numbers around 2,900. A small, private, liberal arts school, sponsored by the Methodist Church in a small town. We have a very nice performing arts centre with a really fine technical staff. Ovaj citat u info letku stoji u nastavku naziva START. Based on a true story, a uvod je u atmosferu predstave u kojoj se Mart Kangro intenzivnim pogledom plesača koji je u potrazi za definiranjem vlastite pozicije unutar (plesnog) svijeta pokušava snaći u simpatičnom ozračju Ohio Universitya u kojem se ples, očito, doživljava na potpuno drukčiji način.

Radno svjetlo, radni fokus

U START.u (kao i u Out of Function), publika je smještena na scenu, vrlo blizu izvođačima. Svijetlo je radno i gasi se samo za potrebe video projekcije koja se odvija preko cijelog zida. Izvođač je odjeven u široke, lagano iznošene hlače, sportsku majicu i tenisice. Od samog naslova preko kostima i svih izvođačkih i autorskih strategija jasno je da razlike između života i kazališnog materijala nema, kao nema ni razlike između života i izvedbe. Stvari se odvijaju neposredno. START. počinje serijom tjelesnih akcija, trčanjem, klizanjem po podu, naglim nagibima tijela, zamasima ruku. Saundscape čini škripanje tenisica, disanje, zvuk tijela na podu. Tako poslagane akcije, tek uvjetno rečeno koreografija, uvod su u tjelesnu zbilju autora, ili kinetičko-energetski ID.

U sljedećoj slici Mart Kangro donosi malu klupicu s rekvizitima i igra svima dobro poznatu avionsku koreografiju u kojoj flight atendants demonstriraju upotrebu sigurnosnih pojasa, izlaza u nuždi, pojaseva za spašavanje, maski za kisik. To izvodi uz reprodukciju originalnog dvojezičnog teksta koji počinje s Welcome to Estonijan airlaines… Zatim se gase svijetla i pratimo bešumni dokumentarni videozapis jedne plesne probe u kome koreograf, vrlo ozbiljno demonstrira neku, potpuno besmislenu plesnu sekvencu.

Potom, sjedeći na sredini scene, Mart Kangro igra situaciju u kojoj odgovara na pitanja nevidljivih suplesača. Iako pitanja ne čujemo, Mart pomno sluša, klima glavom i daje vremena sugovornicima za reakciju… Strpljivo odgovara nije dio Rusije… nalazi se u Evropi… blizu Švedske… znate li Švedsku? Norvešku? ples se kaže tanz, da tanz…. Tehnikom gotovo filmskog reza, tek s povremenim kratkim tjelesnim akcijama kao što je klizanje u krug u fetus poziciji ili ležanje na podu koje ukazuje na emocionalni background onoga što se zbiva, prelazi u niz sljedećih situacija: ponovo gledanje plesnog treninga u kome plesači usavršavaju jednostavni skok i snimku gospođe, pretpostavljam administratorice škole, koja čita upitnik motivacije budućim studentima.

Uvlačenje “unutra”

U nastavku predstave Mart Kangro izvodi koreografiranu ritmičnu i dinamičnu sekvencu, a potom leđima okrenut publici igra situaciju podučavanja te sekvence plesačima. Kao i sve ostale situacije, izvodi u real-timeu, neprestano brojeći kako bi održao tempo i ritam, s preciznim komentarima i ispravkama nevidljivim plesačima koji ulaze u prostor, te ponovnim raščlanjivanjem pokreta. Završna i najdulja situacija ponovo je prenesena iz plesačkog ili izvođačkog treninga, a sastoji se od tjelesne igre u kojoj se plesači polako kreću po prostoru, ubrzavajući do trčanja i zatim polako usporavajući do potpunog mira. Tijekom trčanja Mart neprestano upućuje polaznike njegove radionice da budu svjesni prostora oko sebe, da primaju informacije, da budu budni, da preuzimaju rizik… i na kraju da polako, sa svim novim informacijama koje su se dogodile u tijelu, dođu do točke mirovanja. Izvodeći tu poprilično iscrpljujuću igru od početka do kraja, ponovo u real-timeu i s punom energijom, ali i duhovitim, kritičkim odmakom, potpuno nas uvjerava da se nalazimo u dvorani s ostalim plesačima. U toj završnoj igri postaje jasna i filozofija Kangrovo umjetničkog projekta, a gledajući njegovo otvoreno tijelo koje i u stanju potpunog mirovanja demonstrira stalnu spremnost na promjenu, na eksploziju i na iskustvo, postaje jasno zašto je Mart Kangro na najboljem putu da postane darling evropske plesne scene.

Prisutnost

Out of Functions nastavak je i izoštravanje tema započetih u START.u. U info-letku koji je pratio izvedbu stoji: Početno pitanje u predstavi ‘Out of Functions…’ je “Koliko se možemo približiti biti neke radnje?” Troje izvođača prezentiraju događaje iz svojih biografija. Govorne i fizičke, te radnje su stavljene u nekronološki, slučajni red i odnose se na različite kontekste (politički, socijalni, osobni, itd.). Dok jedan izvođač nešto čini, drugih dvoje uvijek promatraju i stoje postrance. Takva jezgrovita struktura (jedan čini, dvoje gledaju, nekronološki događaji zadržava radnje uvijek u vremenu i prostoru izvedbe (“sad i ovdje”). Predstava zaista dosljedno prati navedenu strukturu. Izvođači (Kroot Juurak, Mart Kangro, Manuel Pelmus) izmjenjuju se kratkim govornim, pokretnim i plesnim sekvencama odgovarajući na razna pitanja koje sami čitaju iz malih papirića sakrivenim u džepovima hlača. Tako predstava počinje vraćanjem u djetinjstvo pjesmicom Zvončići i kreće redom – prvo sjećanje, prvi posao, prepričavanje anegdota, rođendanskih čestitki… Izvodi se pod radnim svjetlom, izvođači su odjeveni u poznate tenisice, široke hlače i sportske majice, zvuka nema. Iako postavljena kao jednostavna, ogoljena scenska vježba, autor uspijeva i ovdje zadržati pažnju preciznim balansiranjem vremena, dinamičnim izmjenama i suptilnom duhovitošću. No najzanimljivije u ovom razdvajanju biografskih događaja od osoba i od stvarnog konteksta, odnosno dovođenja do stanja neosobnog komentara kako bi se izbrisalo tragove njegova izvornog identiteta jest pojava raspuklina između identiteta i pripadajućih osoba. Izvođači se, prema kraju izvedbe zaista odmiču od svojih biografija koje su potrošene kao izvedbeni materijal. Ono što ostaje je njihovo jednostavno prisustvo. U kratkoj završnoj sceni, u kojoj prestaju sve scenske igre predajući se tišini, ostaju samo pogledi kojim izvođači jedan drugoga naizmjence promatraju. Time otvaraju mogućnost gledanja osobe oslobođene biografije ili jednostavno gledanja drugoga, a ne onoga na što smo se navikli da tog drugoga predstavlja.