Leila Topić  

Oslobađajuće zvučno iskustvo

Neznatno izmijenjena melankolična melodija tradicionalne škotske pjesme Lowlands away odzvanjala je prolazima ispod glasgowskih mostova u središtu grada tvoreći od pomalo sablasnih nemjesta sjetne no ugodne ambijente. 2010. godine autorica spomenute zvučne instalacije Susane Philpsz osvojila je Turner Prize, najprestižniju britansku nagradu za suvremenu umjetnost upravo za taj rad. Nagrađivanjem zvučne instalacije potvrđena je teza mnogih teoretičara kako je umjetnost zvuka, do sada prisutna u specijaliziranim izlagačkim institucijama i tematskim izložbama poput berlinske Sonambiente iz 1996. i 2006., Sonic boom održane u londonskoj galeriji Hayward 2000. Frequenzen iz 2002. u Shirn Kunsthalle u Frankfurtu ili Son & Lumière iz Centra Pompidou 2004., doživjela svoj uzlazni trenutak, moment obrata te postala dijelom dominantne struje suvremene umjetnosti. No, veze između vizualne umjetnosti i zvuka duboke su i sežu daleko u prošlost. Tako primjerice franački povjesničar i diplomat Liudprand u 10. stoljeću opisuje kako je u Konstantinopolu vidio mehanizirane ričuće lavlje skulpture koje su ritmički udarale repom. Osim toga, zvuk je  znatno odredio arhitektonske konstrukciju religioznog središta u Središnjim Andama Chavin de Huantar iz 13. stoljeća pr.n.e. gdje su podzemne strukture uključivale vodene komore koje su proizvodile zvuk brujanja i kapanja vode odjekujući čitavom arhitekturom. Zanimljiv je i primjer “ozvučenih“ crkvenih skulptura na zapadnom pročelju odnosno brodovima katedrala u Exeteru i Salisburyju gdje su sagrađene udubine iza skulptura za pjevače kako bi se stvorio dojam pjevajućih svetaca i zaštitnika. Međutim, prožimanje vizualne umjetnosti i zvuka svoje je formativne trenutke dočekalo u 20. stoljeću inovativnim suradnjama vizualnih umjetnika i muzičara te su takve nove umjetničke forme objedinjene pod  krovnim nazivom audio umjetnost, ars acustica ili sound art. Polaganje povijesnih temelja ove forme koja povezuje vizualnu umjetnost, zvuk, glazbu i tehnologiju uglavnom se pripisuje futuristu Luigiju Russolu koji je prije sto godina u pismu prijatelju kompozitoru Francescu Ballilu Pratellu obznanio manifest L’arte dei Rumori (Umjetnost buke). U njemu ističe kako su se ljudske uši svikle na brzinu, energiju i buku urbanih industrijskih krajobraza te kako nova zvučna paleta zahtjeva drugačije pristupe glazbi i kompoziciji. “Nekadašnji život bio je tišina“, zabilježio je Russolo te predložio niz rješenja za sintezu suvremene tehnologije i zvukova, konstruirajući pri tome nove instrumente. I premda Russolovi instrumenti nisu bili osobito radikalni, njegov manifest ukazao je na nove mogućnosti buke, a što su iskoristili brojni umjetnici druge polovice prošlog i ovoga stoljeća. 

Glazba – organizirani zvuk Iste, 1913. godine Marcel Duchamp notno bilježi Erratum musical – skladbu u potpunosti komponiranu strategijom slučajnih odabira nota. Stoga ne čudi da John Cage, umjetnik također iznimno zaslužan za pomak u percipiranju glazbe/zvuka ističe kako jedan od načina proučavanja glazbe jest proučavanje Marcela Duchampa, razvijajući pri tom koncept slučajnog odabira zvukova, odnosno tišina, koje bi u prethodnim epohama zapadnjačke glazbe bile smatrane nemuzikalnima to jest neprimjerene glazbenom izvođenju. Tako 1948. nastaje Cageova kompozicija Silent prayer (prethodila je kultnoj 4’33’’), a koja se uz Pierre Schaefferovo otkriće konkretne glazbe i Vareseovo redefiniranje glazbe kao svakog organiziranog zvuka smatra odlučujućim za rođenje proširene zvučne prakse iz formalne glazbe. Druga formativna grana sound arta veže se uz radove konceptualnih umjetnika poput Bruca Neumana, Roberta Morrisa, Yvesa Kleina, odnosno umjetnika koji su prvi stvarali elektronske akustične objekte poput Alvina Luciera; odnosno zvučne ambijente poput Maxa Neuhausa. U projektu Slika od zvuka, predstavljenom 25., 26. i 27. siječnja u svom  drugom izložbenom izdanju u Galeriji 90-60-90 u prostoru Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade POGON, a čiju koncepciju potpisuje Evelina Turković, nisu presudne veze s eksperimentalnom glazbom ili izravnim nasljeđem ars acustice već je posrijedi veza s konceptualnom praksom korištenja netradicionalnih postupaka i medija u realizaciji djela. Naime, autorica koncepcije ističe kako je riječ o djelima koja, iako koriste zvuk kao materijal, nisu isto što i ars acustica ili eksperimentalna glazba. Radovi predstavljeni na izložbi, a koji se produciraju i emitiraju u  istoimenoj emisiji – Slika od zvuka na Trećem programu Hrvatskoga radija proizašli su iz konceptualne i postkonceptualne umjetnosti i njihovih postavki o dematerijalizaciji umjetničkog objekta, a u kojoj je zvuk jedan od mogućih medija oblikovanja umjetničke zamisli. Valja istaknuti kako je tom emisijom Treći program Hrvatskoga radija pokrenuo, za naše prostore, emancipatorski projekt sustavne proizvodnje i predstavljanja specifične umjetnosti, koja se do sada samo sporadično pojavljivala u našem medijskom odnosno izlagačkom prostoru. Kako su predstavljeni radovi proizašli iz vizualne umjetnosti, Evelina Turković smatra kako je, nakon radijskog emitiranja, vrijedno truda djela vratiti galerijskim prostorima. Postavljajući ukupno dvadeset audio radova suvremenih umjetnika koji su premijerno bili emitirani na Trećem programu, Evelina Turković je iznimnu pažnju posvetila izložbenom postavu. Zahvaljujući iskustvu rada s radijskom produkcijom, ona je itekako svjesna činjenice da je u galerijskim prezentacijama audio djela prisutna komponenta prostorne organizacije zvuka, to jest, zvuk je podređen kretanju posjetitelja izložbenim ambijentom.

Oživotvorenje akademskog znanja Želeći ostati vjerna premjernoj formi djela, ona izlaže radove putem radio prijemnika u kabinama deset automobila parkiranih u zamračenom izložbenom prostoru, a što ukida posjetiteljevu uobičajenu vizualnu logiku skopičkog režima. Na taj način posjetitelju je omogućena potpuna imerzija u radove, zvuk se nesputano rasprostire automobilskom kabinom oslobođen od vizualnog referenta. Tako sluh postaje glavno osjetilo, a čin slušanja primarni posrednik izložbenog iskustva. Osobito je zanimljivo, slušajući radove, osvijestiti činjenicu kako je, za pojedine umjetnike, medij zvuka svojevrsni produžetak vlastite umjetničke prakse. Mladen Stilinović tako u svojoj Simfoniji tramvaja, pozivajući se na Cagea izolira, odnosno “vadi iz gomile“ urbanih zvukova zvuk škripećih tramvaja te ozbiljnim glasom najavljuje petnaestominutno propitivanje principa glazbene ugode uz prilično iritantan tramvajski cvilež. Ksenija Turčić zvukom kapanja vode rekreira svoju poznatu video instalaciju Sunt lacrimae rerum prizivajući Vergilijevu jadikovku nad ljudskom prolaznošću: dugotrajno ritmičko kapanje vode postaje metafora kapanja, curenja i istjecanja životnog vremena. Slušanje rada Gorana Škofića također se referira na njegove recentne video cikluse u kojoj se lik umjetnika beskrajno umnaža i poput igračke na navijanje obavlja niz opsesivnih i ponavljajućih radnji odnosno kako je prikazao u najnovijoj instalaciji: od jednog postaje mnoštvo. Slušatelj upoznat s Škofićevom videografijom ne može se oduprijeti predodžbi kako se jedan od autorovih dvojnika “oslobodio“ prisilnih radnji te mjeri slobodu dugotrajnim hodanjem kroz različite zvučne krajobraze. Slušatelj tako čuje promjene i kvalitetu tla hodača, uspone, spuštanja nizbrdo ili ulaženje u akustički zasićena područja. Pred svršetak rada, zvuk koraka postaje metalan, umjetno ubrzan, sintetski nehuman te se pretvara u ritmičko marširanje mnoštva – put oslobođenja, individuacije subjekta završava se u zvuku stupanja gomile.

Osobito snažno prizivanje vizualnih predodžbi izaziva i ljupko intiman rad Borisa Cvjetanovića Fotoaudio. Riječ je o snimci razgovora s Evelinom Turković, u kojem Cvjetanović objašnjava svoj sustav arhiviranja vlastitih snimaka nastalih tijekom tri desetljeća fotografiranja. “…Srčeko? Markita i ja. Zagreb, Markita, Zagreb, grafiti, Zagreb, Dubrovnik, ulični slikari, Markita, kupačica i ja, ‘86 Vlatka- ona s naslovne strane Poleta, 8. Mjesec ‘81 Mljet, 9. mjesec Zagreb, Markita, pas koji smo našli, Tunja, Dučak, majstorica Breda, otisci, plakat, 11. mjesec ‘81 Drinković, Heifisch, 12. mjesec Bonito Oliva i Tunja, Kipke, Tunja i Gotovac. Nosovi – to kad su gurali nosove, sapun, Sokić razbio glavu, Antimuzej, PM – Ispraćaj nove umjetničke prakse, Zabranjeno spolno općenje, promocija američkih ljesova…“

Ambijentalna radio poetika Zabune i nesigurnosti u vlastitom sustavu arhiviranja ukazuju kako nije riječ o najpreciznijem dokumentarnom sustavu no duhovitost i nepretencioznost kojom Cvjetanović nabraja te katkad pojašnjava fotografiran događaj, odnosno njegovu oznaku priziva u sadašnji trenutak i čini životnim činjenice koje su nerijetko pretvorene u suhe informacije ponavljane na domaćim katedrama povijesti umjetnosti. K tomu, razvidna je Cvjetanovićeva gotovo neselektivna ljubav prema fotografiranom, bez obzira je li riječ o dokumentiranju izložbi, svakodnevnih pojava ili obiteljskih motiva. Performativni čin govorenja oživljava nekadašnja djela – a Fotoaudio činom slušanja postaje novost i povijest, uzbudljiva priča i trijezna dokumentacija.

Izrazita narativna struktura razvidna je i u duhovitom radu Carevo novo ruho Sandre Sterle. Riječ je o preuzimanju Andersenove pripovijesti o priglupom i taštom vladaru i snalažljivim prevarantima a u koju autorica montira buku gomile agresivnih demonstranata, pogrdne povike odnosno ulomke govora Keruma, Bandića ili Sanadera. Montažnim postupcima stvoren je komičan rad koji, u konačnici, nije bezazlen i “smiješan”, već naprotiv postaje vrlo ozbiljno oružje sondiranja društvene situacije. Stoga, kada Sterle montira Keruma koji papagajski parafrazira Obamin predizborni slogan “Yes, I can“ ili govori o milijunima facebook-prijatelja, dosljedno provodi vlastite performativne postupke u borbi protiv jednoznačne artikulacije javnog prostora. 

Važno je istaknuti kako je uz izložbu promovirano i drugo izdanje DVD-a Slika od zvuka s 26 audio rada produciranih  i premijerno izvedenih u istoimenoj emisiji na Trećem programu Hrvatskoga radija od druge polovice 2010. do kraja 2012. DVD sadrži knjižicu s pratećim tekstovima o svakome pojedinom radu, a dizajn knjižice potpisuje Tomislav Turković. Uz to, na otvorenju izložbe Bojan Gagić, jedan od umjetnika zastupljenih audio radom na izložbi uživo je izveo Pozitivan povrat akustičkog signala, izvedbu nastalu isključivo mikrofonijom.

Umjesto zaključka, iskustvo slušanja izložbe pokazuje se u mnogome oslobađajuće od diktata skopičkog režima budući da čin slušanja poziva na reduciranje osjeta vida. Slušatelj prolazi kroz trenutnu transformaciju ulaskom u sumračan izložbeni prostor te se umjesto iščitavanja onog uokvirenog/izloženog/postavljenog u realnom prostoru angažira u vlastitom stvaranju okvira djela koje je izvorno bez forme. Uho koje sluša postaje odgovornim za formiranje umjetničkog djela, zadatak koji je u skopičkom režimu zadan umjetničkim medijem. Na koncu, umjesto termina sound art koji je po  Maxu Neuhausu besmisleno i prožvakano žanrovsko određenje – za projekt Slika od zvuka radije bih upotrijebila pojam ambijentalna radio poetika, termin koji donekle priziva utopijsko vrijeme nekadašnjih radijskih emitiranja što su afirmirala slušatelja kao proizvođača novih znanja, a koja su izgubila bitku sa suvremenom potrošački usmjerenom radijskom produkcijom.