Oslobođeni labirint

U nedjelju, 13. travnja 2003. godine, Erika-Renee Lanier piše kratak esej o suočavanju sa smrtnošću svoje majke i vlastitom neočekivanom zrelošću. Svoje riječi stavlja na privatnu internetsku stranicu Snazzykat. Istoga dana, Mark Woods obilježava rođendan pokojne Eudore Welty te nudi zbirku linkova i literature povezane s njezinim opusom. Za to vrijeme, u nekom drugom kutku mreže, Joseph Duemer razmišlja o vizualnom prikazu američkog rata u Vijetnamu. Ti primjeri on-line pisanja, a sve su to blogovi, pokrivaju raspon tema golem i raznolik koliko i njihovi autori. Lanier radi u urbanom centru za tinejdžere u Massachusettsu i često piše o intimnim dijelovima svoga života i rada. Duemer je pjesnik i profesor engleskoga iz sjevernog dijela države New York, a njegov se blog koncentrira na političke i kulturne zanimljivosti. Woods nudi enciklopedijske dnevne prikaze književnih i kulturnih artefakata, a o svome životu izvan mreže otkriva jedino da piše iz Ontaria, iz Kanade. Ostali su blogovi posvećeni svemu: od evolucijske biologije i genetike, preko fikcionaliziranog dnevnika Julija Cezara, do suočavanja sa smrću virtualnog poznanika. Svaki se od njih može klasificirati kao “blog”, a ipak se svaki znatno razlikuje od ostalih.

Pluralnost i širenje blogova

Kako bismo razumjeli što tim i mnogim drugim autorima omogućuje pripadnost jedinstvenoj kategoriji iako nude toliko raznolik sadržaj, moramo prvo ispitati kako se magloviti pojam bloga definira, većinom među onima koji ga prakticiraju. Dok blog, s jedne strane, teži ezoterično osobnom sadržaju, i često daje neki kontekstualni prikaz autorova života i aktivnosti, očite iznimke od toga pravila ne dopuštaju da se taj način pisanja shvati jednostavno kao on-line dnevnik. Strukturalne i tehničke definicije na koje se usredotočuju mnogi pripadnici blogerske zajednice jednako tako ne opisuju adekvatno tu kompleksnu, ozbiljnu i osebujnu literarnu formu. Drugi riječima, nije dovoljno baviti se blogom isključivo na razini sadržaja, kao što nije dovoljno usredotočiti se isključivo na tehniku iznošenja tog sadržaja. Umjesto toga, prikaz raznolikosti blogova i blogera, pri kojemu će se ipak zadržati okvirni smisao onoga što im je zajedničko, zahtijeva pomnu analizu i onoga što blogovi čine i kako to čine, kako za pisce, tako i za čitatelje.

Da bi se blog nazivao “književnim” ne mora nužno biti o književnosti niti imati sadržaj koji teži postati književnost. Ovdje nije riječ o pokušaju da se jedan blog i njegov autor kategoriziraju kao vrjedniji u kanonskom smislu od nekog drugog. Upravo suprotno, moja je ideja da se svaki blog može smatrati književnim utoliko što privlači pozornost ne samo na ono što čitamo, nego i na jedinstven način na koji to čitamo. Blog je (parafrazirat ću Colina MacCabea), krajnji rezultat koda određenih tehnika, a ovaj je esej pokušaj isticanja glavnih značajki toga koda. Blog ruši mnoge uobičajene pretpostavke o tekstovima, budući da komplicira razliku između autora i publike kroz višeglasje izravnog komentiranja, te čitateljsku sposobnost da preuredi naraciju na mnoštvo načina. Zahvaljujući svome neprekinutom stvaranju tijekom neodređenog razdoblja, blog postaje tekst koji se stalno povećava zahvaljujući doprinosu i čitatelja i pisaca. Ta odsutnost diskretnog, “završenog” proizvoda čini blog formom otpornom na komercijalizaciju sebe same i svih svojih mogućih interpretacija.

Spomenute značajke, prema mojemu mišljenju, karakteriziraju blog kao osobit literarni i kreativni modus, što je bogatiji i nijansiraniji pristup od onoga koji blog promatra jednostavno kao produkt skupa određenih alata ili formalne strukture. Tako literarnost te forme nije neka kvaliteta kojom se jedni blogovi ističu, a drugima nedostaje. Nije to ni usko razgraničena kategorija “koja se ne smije prijeći”, a koja služi da neke autore i projekte uključi, a druge isključi, u interesu precizno definirana žanra. Ta je literarna priroda bloga pak labav niz zajedničkih kriterija koji nam ponajprije omogućuje da govorimo o pluralnosti “blogova”, a koji isto tako toj formi omogućuje daljnje širenje.

Definiranje književnog bloga

U srpnju 2002., u kolumni koja je odjek rasprava koje su joj prethodile te onih koje su slijedile (vidi Blood, Mead, Pyra), začetnica bloga Hourihan piše: “Udaljimo li se od sadržaja blogova, možemo sagledati zajedničko polazište svih blogera – format”, te dodaje: “Postovi blogova su kratki, neformalni, katkad kontroverzni, a katkad veoma osobni” i “mogu se okarakterizirati svojim kontroverznim tonom”. Blogeri, nastavlja ona, pišu o “sadržaju koji nama nešto znači… Ali budući da je to dnevnik na internetskoj stranici... čitatelj može očekivati da će se redovito ažurirati”. Hourihan zaključuje kako “smo ujedinjeni alatima... Ti alati izbacuju naše raznolike sadržaje u jednakom formatu – arhivi, permalinkovi, vremenske oznake datoteka i zaglavlja s datumima”. Ta je definicija reprezentativna i tipična zbog svoga fokusa na stilističke i strukturalne aspekte prenošenja sadržaja, a ne na sâm sadržaj (mada raznolikost toga sadržaja potvrđuje). Premda nastavlja u smjeru svoje uglavnom tehničke definicije, Hourihan također ističe mnoge aspekte bloganja koji su ključni za literarno razumijevanje te forme. Poteškoće u razlikovanju bloga od ostalih pisanih tekstova, važnost pronalaženja nečega što nisu specifičnosti sadržaja kako bi se objedinila tako promjenjiva forma, mogućnost višestrukih autora i sudjelovanje čitatelja u proizvodnji teksta i česta ažuriranja, s postovima koji se nastavljaju na prethodne postove i pozivaju se na buduće, umjesto da raspravu zaključe unutar svojih granica: sve su to, ona i ja se slažemo, ključne sastavnice onoga što blog čini blogom.

Ono u čemu se ne slažemo jest pitanje što je to što okuplja blogove i njihove autore oko forme – tehnologija ili tehnika. Usredotočiti se isključivo na materijalnu proizvodnju bloga slično je kao tvrditi da je ono zbog čega pojedinačni romani pripadaju vrsti romana – ili, zbog čega “roman” kao vrsta uopće postoji – to što se svi romani sastoje od tiskanih stranica u svezak uvezane pripovjedne proze. Ima nešto u tome, i može se raditi daljnja diferencijacija između romana kao uvezanih svezaka koji sadržavaju jednu dugu priču, za razliku od zbirke od nekoliko priča, ali to i dalje zamućuje esencijalnu zajedničkost u sferi romana, ili blogova u ovom slučaju. Roman je, kako tvrde Watt, Gallagher i ostali, definiran načinom na koji su čitatelji naučeni da uđu u njegove važeće kodove, te specifičnim načinom na koji te kodove daje. Isto tako, blog se oslanja na specifične kodove koje propisuju i autor i čitatelji – čitatelji koji u tome slučaju postaju sekundarni autori.

Roman je prema mišljenju Henryja Jamesa, kako nas Doody podsjeća, “raspušteno nezgrapno čudovište”. A to je najviše zato što ne priznaje razliku između... Forme i Sadržaja”. Blog jednako tako lomi formu i sadržaj, na način da ih je uopće moguće razumjeti jedino ako su skupa. Upravo ta sjecišta spomenutih višestrukih lomova, taj poseban skup mogućnosti i problema koje blog prezentira kao tekstualni ispušni ventil, najbolje definiraju taj novi literarni modus. To nije, kako nas Gallagher podsjeća u odnosu na roman, jednostavno pitanje suprotstavljenosti činjenice i fikcije, ili istine i neistine. Blog je zapravo angažirana manifestacija lomova spomenutih distinkcija u kojoj personalizirani sadržaj, jedinstven sustav tehničke izvedbe i osobit skup kodova kroz koji se autori i publika susreću te djeluju međusobno u smjeru stvaranja originalnog projekta.

Otkrivanje autora

Jedan element toga projekta jest manje definirana razlika između stvarnosti i fikcije, ili između priča i onih koji ih pričaju. Česta su i stalna pitanja o tome jesu li virtualni glasovi “iskreni” ili “stvarni”, te predstavljaju li se blogeri u pravom svjetlu, a zbog osobitih obilježja bloga takva su pitanja u mnogim slučajevima i te kako relevantna. Od čitatelja pripovjedne proze obično se traži da se identificiraju izričito s pripovjedačem ili barem s narativnom prisutnošću, tako što će neizravno doživjeti zamišljene događaje zamišljenih života likova. S druge strane, kad čitamo novine ili akademski časopis, od nas se ne traži da se identificiramo s narativnim ili autorskim glasom, nego da pri čitanju uopće ne posvećujemo pozornost glasu – činjenice i mišljenja čitamo u zrakopraznom prostoru “čiste” informacije. Tipičan blog nudi i činjenične informacije i interpretacije istodobno, čineći razliku između istine i fikcije nevažnom u korist razlike između vjerodostojnog i nevjerodostojnog.

Za razliku od romana, u kojemu se autorove interpretacije promatraju kroz prizmu lika, ili tradicionalnog novinarstva u kojemu je autor namjerno nevidljiv, ono što je napisano na blogu može se čitati jedino kroz filtar čitateljeva prethodnog znanja o autoru. Budući da se postovi od jednoga dana nastavljaju na pitanja koja su otvorena ili zanijekana u prethodnim postovima, čitatelji se moraju aktivno uključiti u proces “otkrivanja” autora i analize, dio po dio: tko im govori, i zašto, i odakle, bilo geografski, mentalno, politički ili u nekom drugom smislu.

Ostvarivanje potencijala

U svome djelu Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature, Aarseth kaže da cybertekst po definiciji nije isključivo organski ni anorganski, elektronički ni papirnati, nego je to prije svaka organizacija informacija koja uključuje povratnu spregu, a koja čitatelju daje mogućnost da utječe, ili čak orkestrira proizvodnju teksta kroz proces čitanja. Aarseth dodaje:

“Ideja cyberteksta usmjerava se na mehaničku organizaciju teksta, tako što zamršenost toga medija postulira kao integralni dio književne razmjene. Ona također pozornost usredotočuje na konzumenta, to jest korisnika teksta, kao figuru čiju integriranost ističe više negoli bilo koji teoretičar recepcije... Tijekom cybertekstualnog procesa, korisnik će ostvariti semiotički niz, a taj je selektivni pomak djelo fizičke konstrukcije koju ne objašnjavaju različite koncepcije ‘čitanja’. “

Tako ergodička književnost, što je termin koji je Aarsteh izveo iz grčkih riječi za “djelo, rad” i “put” (ergon, odnosno hodos), zahtijeva bitan, angažiran napor čitatelja u konstrukciji teksta – napor veći od prelijetanja očima po riječima ili okretanja stranica. Autor ergodičke književnosti, radilo se o kineskom I Chingu, oulipijanskim djelima Raymonda Queneaua, ili pionirskoj predinternetskoj cybertekstualnoj fikciji Afternoon, daje parametre priče, a čitatelj, unutar tih ograničenja, kroz njih ucrtava vlastiti put. Ključna distinkcija, koju potvrđuju razni predstavljeni primjeri, jest da cybertekstualnost i/ili ergodizam nisu sami po sebi žanr ili stil, nego prije strategija komunikacije i način proizvodnje – ergodizam se oslanja na tehniku, ne na tehnologiju, te na proces više negoli na proizvod (Aarseth).

Nastavljajući se na dugu metaforičnu tradiciju, Aarseth istražuje ergodičku književnost preko usporedbe s labirintom, ističući izražene razlike u načinima na koje se model može primijeniti na ergodičke i neergodičke tekstove. Dok se za čitatelje tradicionalnog teksta, čak i eksperimentalnog poput Uliksa Jamesa Joycea, može reći da se probijaju kroz naraciju putom koji se postupno razvija, takva je usporedba uvelike neprecizna. Čak je i nasumična nelinearnost Uliksa zapravo linearna. Postoji samo jedan smjer u kojemu se roman čita, od početka prema kraju, a tekst je završen kad čitatelj od jedne korice dođe do druge. Nema sumnje da je ispričana samo jedna priča, bez obzira na to koliko je mnogo puta reinterpretirana – događaji i redoslijed događaja u danu Leopolda Blooma nikada se ne mogu promijeniti, bez obzira na to koliko su puta ponovljeni. Čitatelji Uliksa imaju dvije opcije: zatvoriti knjigu kad pročitaju roman, ili zatvoriti knjigu negdje prije kraja – ni jedno ni drugo neće promijeniti konačnost ni statičnost naracije kako je napisana. Kad sljedeći put otvorim roman, neću naći novo poglavlje, lik ni fabularnu liniju koju je Joyce dodao od mog prethodnog čitanja. Topologija teksta je definirana i ostaje nepromijenjena.

S druge strane, ergodičko djelo ima strukturu labirinta, te nudi mnogostruke putanje za kretanje kroz tekst. Ne postoji jedna jedina narativna ruta, kao u Uliksu, nego postoji niz mogućih kretanja od svake pojedinačne točke do neograničenog broja drugih točaka u djelu. Tekst se preslaguje – a tako i preispisuje – interakcijom autora i čitatelja svakom svojom izvedbom. Primjerice, klasik interaktivne fikcije Emily Short, Galatea, ne nudi posebno zamjetan “siže”, ali omogućuje mnoštvo potencijalnih razgovora između igrača/čitatelja i NPC-a (Non-Player Character: sporedni lik, ili svaki lik koji ne vode igrači, op.prev.) u podlozi igre – u slučaju Galatee, NPC je žensko biće izloženo u prostoru koji sliči muzeju. Moguće je igrati igru, ili, uključiti se u tekst, tek nekoliko minuta prije negoli se stigne do jednoga od mogućih završetaka, a moguće je i održavati interakciju sat vremena ili više, izazivajući različite reakcije i dijaloge kao odgovor na pitanja koja postavlja čitatelj te nikada ne doći do “kraja”. U usporedbi sa strogo ograničenom, progresivnom nelinearnošću Uliksa, Galatea nudi naraciju s manje restrikcija i sa širim parametrima. Umjesto da se usredotoči na nužnost kretanja kroz tekstualni labirint, Galatea i ostali cybertekstovi upućuju na mogućnost istraživanja tog labirinta neodređeno dugo, bez fizičkog ili narativnog naglaska na zaključku kao u romanu.

Književnost mogućnosti

Cybertekst je umnogome književnost mogućnosti. On “insistira na razlici između ‘stvorenog stvaralaštva’… i ‘stvaralaštva koje stvara’… u korist ovog drugog: nije zaokupljen književnim djelima, nego postupcima i strukturama koji su ih sposobni proizvesti” (Brotchie & Matthews). Drugim riječima, cybertekst i interaktivna fikcija nude mogućnost kreiranja niza različitih tekstualnih iskustava kroz osobitu narativnu strukturu i postupke koji se nude. Uopće nije važno je li čitatelj doista stvara ili izvodi ijedan od tih mogućih tekstova – potencijal za njihovo stvaranje postoji. Primjerice, Cent Mille Milliards de po?mes Raymonda Quenaueua kolekcija je od deset soneta u kojoj je svaki  pojedinačni stih svake pjesme tiskan na pojedinačnom komadiću papira. Budući da se svaki stih svakog soneta poetski “slaže” sa svakim stihom svakog drugog soneta, postoji potencijal za proizvodnju i čitanje 10¹⁴ (100.000.000.000.000) individualnih pjesama. Prema Queneauovim izračunima, čitatelju koji čita “jedan sonet u minuti, osam sati na dan, dvjesto dana u godini… trebalo bi više od milijun stoljeća da pročita tekst” (Motte). Sve su te moguće pjesme dostupne, bez obzira na to hoće li ikada biti pročitane.

No, čak i kompleksna djela autora poput Short i Queneaua ostaju ograničena na načine koji ne predstavljaju problem za blog. Galatea je, bez obzira na sve svoje mogućnosti i varijacije, već napisana. Mada se novi tekst, u gore pojašnjenom smislu, proizvodi svakim sljedećim sukcesivnim čitanjem, svi su unutarnji elementi naracije uvijek već prisutni. Odigram li igru dvaput, upuštajući se u identične akcije, svaki ću put izazvati iste reakcije NPC-a. Mogu ih interpretirati drukčije s obzirom na promijenjene okolnosti i uvjete u vlastitom životu i čitateljskom iskustvu, ali sam rezultat – naracija – nikada se ne mijenja, samo moja recepcija. Dok su elementi vremena i promjene u vremenu relevantni za položaj mene kao čitatelja, fizički tekst (znatno različit od interpretativnog teksta) odolijeva prolasku vremena. Lik Galatee odgovara na moja pitanja danas jednako kao što će odgovarati za pedeset godina. Interaktivna fikcija, u obliku cyberteksta ili ergodičke književnosti, ostaje ograničena svojom završenošću. Sve moguće interakcije, sve moguće veze od jedne do druge točke teksta moraju biti uprogramirane u tekst/igru prije nego što dospiju do čitatelja. Kad se jednom objave, autor više nije u mogućnosti dodavati ili prilagođavati te interakcije: može se jedino nekako prisjetiti svakog pojedinog postojećeg primjerka teksta i zamijeniti ga novijom verzijom, koja će opet sama po sebi biti ograničena specifičnim trenutkom svoje proizvodnje i završetka. Ja mogu biti u mogućnosti, kao čitatelj/igrač, prijeći labirint na broje načine bez prevelike preokupiranosti njegovim središtem ili izlazom, ali nikada ne mogu taj labirint povećati niti dodavati putove koje nije izričito dopustio autor prije mojega upuštanja u tekst.

Suprotno tomu, u blogu su ta ograničenja postavljena drukčije ili su irelevantna.  Blog svoj potencijal dijeli sa cybertekstovima poput Joyceova teksta Afternoon, Shortine Galatee, ili čak i Queneauovih pjesama,  ali uzrokuje eksploziju te potencijalnosti  do njezinih najvećih ekstrema. Točke ulaska na blog, bilo preko linka na nekom drugom blogu, preko tražilice, novinskog članka ili e-maila, doslovce su bezbrojne. Drugim riječima, čitatelj može otvoriti i početi čitati tekst – a pri tome mislim na cijeli blog, a ne na specifične, pojedinačne unose – u svakoj točki duž procesa njegove proizvodnje, od najstarijih, najranijih postova do onih najaktualnijih.

Nepredvidivi razvoj naracije

Takve točke ulaza ne određuje autor, nego angažiranost čitatelja oko teksta/tekstova koje je autor proizveo. Čitatelj može do moga posta doći preko neke druge internetske stranice jedino ako je ta druga internetska stranica (ili njezin autor) odlučila ponuditi link na moj rad. Tako višestruki ulazi nisu samo dinamični, nego su i potpuno izvan granica ili kontrole izvornog autora i izvornog teksta. Isto tako, slijedeći početnu interakciju s ulaznim postom, odgovornost za daljnji razvoj narativnog lanca isključivo je u čitateljevim rukama: hoće li nastaviti kronološki, prema novijem postu, ako takav postoji, ili se vraćati unatrag kroz one starije. Čitatelj se može poslužiti internim tražilicama (mnogi ih blogovi često imaju) u potrazi za određenim temama ili pojmovima, pretraživati po kategoriji, mjesecu ili danu, a sve te mogućnosti nude beskonačno mnogo putova kroz narativni “prostor” bloga ili prema drugim blogovima, člancima ili općenitim internetskim stranicama. Uz bezbroj točaka ulaza, postoje i višestruke točke izlaza, a svaka vodi do još jednog skupa mogućih putova i izlaza, a ti se mogući izlazi i dalje umnožavaju dugo nakon što je prvi post napisan i objavljen.

Te su značajke bloga toliko uobičajene da su njihova izvedba i mogućnost očite u doslovce svakom postu na svakom blogu...

Kao i u cybertekstualnim djelima o kojima smo već raspravljali, nevažno je pitanje odluta li većina čitatelja s pravocrtnih kronoloških putanja preko određenog bloga. Nije važno niti iskoriste li čitatelji zapravo ijednu ili sve od mogućnosti interakcije koje su im ponuđene: važno je samo da je mogućnost proizvodnje tog beskonačnog broja tekstova dostupna na načine koji su nemogući u drugim formama.

Vrijednost nediskretnosti

Gornji kriteriji dovoljno razjašnjavaju razliku između blogova te tradicionalnih narativnih oblika i drugih oblika cyberteksta da pokažu jedinstvenu prirodu te forme. No, postoji dodatni element razlike između bloga i ostalih modusa, onaj koji razara preostale granice većine naracija: vrijeme. Kako sam već spomenuo, i roman i interaktivna fikcija sputani su u konačnom trenutku svoje proizvodnje autorovom odlukom da je djelo “završeno”. Djelo je završeno i lansirano u svijet čitatelja, da s njime ostvare interakciju, da ga interpretiraju i reinterpretiraju. Iako se značenje/a teksta mijenjaju i prilagođavaju kroz vrijeme i uporabu, kad se djelo jednom objavi, više nije u rukama autora: nema značajne komunikacije, ako ikakve komunikacije uopće ima, između pisca i čitatelja. Čitatelji mogu, u fukoovskom smislu, uključiti fantazam autora: niz asocijacija i značenja kulturom i komercijalizacijom pripisanih Jamesu Joyceu ili Emily Short, kao osobama i figurama koje se tretiraju kao javno dobro, ali autor uglavnom nije u mogućnosti aktivno rekonstruirati djelo ili uključiti čitatelja.

Shvatimo li blog u cjelini kao projekt umjesto da svaki post promatramo kao odvojenu jedinicu, razlika između formi postaje jasna. Blog nije moguće završiti – uvijek postoji mogućnost, a obično i implicitno obećanje koje spominje Hourihan, da dolazi sljedeći post. Autor onda aktivno poslije sklapa tekstove ne samo kao odgovor na ponovno promišljanje svojih prijašnjih riječi, nego i kao reakciju na recepciju čitatelja, o kojoj doznaje putem komentara na blogu, e-maila ili odgovora koji su dani na ostalim blogovima. To je luksuz – ili prokletstvo – koje Joyce i Short ne uživaju. Iako se možda može pretpostaviti da se na kasnija djela tih autora, bilo romane bilo interaktivnu fikciju, odražava utjecaj recepcije njihova prijašnjeg opusa, to baš i nije ista stvar. Uliks i Galatea ostaju odijeljena, samodostatna, zaokružena djela – svaki utjecaj ili recepcija doživjet će reakciju ili postati vidljivi tek u kasnijim djelima, a ne u djelu na koje se zapravo odnose. Blog nudi mogućnost razgovora između autora u stvarnom vremenu, kao primjerice kad su u veljači i ožujku 2004. godine Shelley Powers, Loren Webster, Joseph Duemer i ostali nekoliko tjedana na svojim blogovima raspravljali o Emily Dickinson. Toliko kompleksan razgovor ne bi se mogao razviti kod autora knjiga, najprije zato što bi nužnost objavljivanja to privremeno onemogućila, ali i zato što ta djela ne bi bila u mogućnosti uputiti na kasnije reakcije na način kako to mogu postovi na blogu.

To što je blog uvijek u procesu nastajanja i nikada nije završen može se shvatiti kao njegova najveća prednost ili, drukčije gledano, slabost njega kao forme. Bürger smatra da je projekt avangarde rušenje razlike između umjetničkog objekta i procesa njegova stvaranja te da bi umjetnost (i stvaranje umjetnosti) trebalo integrirati u praksu svakodnevnog života.

“Ono što se negira”, piše Bürger, “nije raniji oblik umjetnosti (stil), nego umjetnost kao institucija koja nije povezana sa životnom praksom ljudi. Kad avangardisti zahtijevaju da umjetnost opet postane praktična, ne misle pri tome da sadržaj umjetničkih djela treba biti društveno važan. Taj se zahtjev ne postavlja na razini sadržaja individualnih djela. Prije je usmjeren na način na koji umjetnost funkcionira u društvu, što je proces koji utječe na određenje učinaka koje djelo ima jednako koliko to čini i određeni sadržaj.

Kad Adorno zagonetno tvrdi da su “danas jedina djela koja doista nešto znače ona koja više uopće nisu djela”, lako je pretpostaviti da su “djela” na koja on upućuje odijeljeni, obuhvaćeni i obuhvativi opredmećeni rezultati umjetničkog procesa – drugim riječima, objects d’art s komercijalnim potencijalom i komercijalizirani. Umjetnost koja je doista umjetnost, govori nam Adorno, jest ona koja se ne može odijeliti od svoga konteksta, zapakirati i posjedovati – umjetnost koja u potpunosti ovisi o trenutku i modusu svoje proizvodnje/izvedbe i od nje se ne može tražiti, kao što se tražilo od Duchampova Pisoara R. Mutta, da postane šifra za svoj povijesni trenutak stvaranja i život svoga stvaratelja, a da istodobno bude istrgnuta iz specifičnog konteksta proizvodnje.

Kolektivna proizvodnja u avangardi i na blogu

Blog se, mada ne univerzalno ni uvijek namjerno, opire komercijalizaciji na mnogo načina. Igra vremena i promjena u vremenu nemogućim čine fiksiranje i obuhvaćanje bloga kao “završenog” djela – uvijek još nešto slijedi, tako da svaki pojedinačni dio istrgnut iz svog konteksta u svrhu komercijalizacije ili prikaza nužno i nepokolebljivo upućuje na vlastitu nezavršenost, kroz linkove na prijašnje tekstove i druge internetske stranice, ili upute na informacije o temi ili autoru koje su sadržane u prijašnjem postu ili je obećano da će se pojaviti u nekom sljedećem. Blog kao djelo, a zato i svaki pojedinačni post sadržan u njemu, te i svaki link na bilo koji drugi blog, neizbježno su promijenjeni dodavanjem novog posta i stvaranja novih mogućnosti za prelaženje i interpretiranje labirinta djela. Ta mogućnost i ustrajnost na izmjeni i ponovnom stvaranju ne mogu biti sadržani u jednom, pojedinačnom dijelu izdvojenom iz cjeline, što će vrlo brzo postati jasno svakomu tko čita tipičan izdvojen post bez uvida u cjelinu bloga.

Bürger u svojoj raspravi o avangardi ističe razliku između različitih modusa umjetničke proizvodnje: sakralnog, dvorskog i buržoaskog. Avangarda, sugerira on, pokušava oponašati metode sakralne umjetnosti koja se i proizvodi i konzumira kolektivno, ali bez postupka koji upućuje na neko božanstvo ili višu silu – postupak avangarde upućuje jedino na samoga sebe. Takvu je umjetnost, kroz njezin otvoren pristup i mogućnosti, teško, ako ne i nemoguće, svesti na izdvojen dio. Blog, baš poput uličnih performansa dadaista, otvara mogućnost kolektivnoj proizvodnji. Baš kao što bi, u onim ranim performansima, pojedini umjetnici utvrdili trenutak i parametre događaja i pozivali prolaznike da se pridruže njihovoj proizvodnji, bloger u pravilu nudi mehanizam komentiranja kao dio svoje stranice, ili poziva na slanje povratne informacije putem e-maila. Ti komentari omogućuju čitateljima ne samo da se svojim razmišljanjima i odgovorima nadovežu na naraciju koju autor nudi, nego i da ugrade vlastite hiperlinkove i smjernice u originalni post (ili u lako dostupan dodatak), stvarajući opet dodatne mogućnosti i putove kroz labirint bloga.

I sadržaj tipičnog bloga također se opire komercijalizaciji, iako to ne znači da mnogi pisci nisu pokušali (ili da neće pokušati) pretvoriti svoje postupke i proizvodnju u  robu i komercijalu, tražeći oglašivače i sponzore za svoje internetske stranice... Općenito govoreći, sadržaj blogova aktivno razara mnoge distinkcije na koje se oslanja tradicionalno komercijalno novinarstvo (to jest pripovjedna proza i memoari), miješajući ono vrlo osobno s faktografskim i interpretativnim. Dok spomenuti lom s vremenom daje mogućnost autorima da razviju i prodube javnu osobu koju predstavljaju kroz svoje djelo tako što uključuju sve više i više crta svoje osobnosti i začkoljica koje se u pravilu ne bi pojavile u objavljenom tekstu, ekvivalent Andyja Rooneya, s druge strane, u uvodu u jedan od svojih nedjeljnih showova luta od nostalgije do čangrizavosti, spominjući koliko je popio noć prije i koliko uživa u novom albumu White Stripesa.

Sloboda koja blogerima omogućuje da vremenom otkrivaju mnoge aspekte svoga života i osobnosti te da to čine u istom prostoru u kojemu se nude komentari na politiku i kulturu, to je luksuz koji nemaju novinari, a čak ni romanopisci: diskretno djelo s komercijalnim potencijalom nalaže svrhu, razlog ili u najmanju ruku izražen fokus. To, pak, ne znači da je sebstvo predstavljeno na blogu ono “potpuno” ili čak ispravno: baš kao i u novinarstvu, memoarima ili fikciji, donose se odluke o tome što uključiti, a što isključiti. U tom se smislu bloger može doživljavati jednako fiktivno kao bilo koji lik, na jednake načine kao što to mogu biti Andy Rooney ili James Joyce, promičući i dalje kolaps između činjeničnog i fiktivnog, javnog i privatnog te samosvojnih žanrova općenito. Igra vremena u blogu dopušta prisutnost onoga što Walter Benjamin naziva “aura”, a odnosi se na djelo i njegovu “prisutnost u vremenu i prostoru, njegovo jedinstveno postojanje na mjestu na kojem se nalazi. To jedinstveno postojanje umjetničkog djela odredilo je povijest  kojoj je bilo podređeno tijekom vremena svoga postojanja”. Blog – ili, bolje rečeno, blog kakav je bio u trenutku prije najnovijeg dodavanja ili promjene – nije moguće reproducirati: nerazdruživo je vezan s trenutkom proizvodnje, a taj je trenutak izgubljen čim novi trenutak dođe na njegovo mjesto.

Uzdizanje običnoga

Mada je moja postavka bila da je književna priroda blogova inherentna ne toliko njihovu sadržaju koliko kontekstu unutar kojeg ih čitamo, postoji jedan određeni aspekt sadržaja koji bitno pridonosi otporu te forme komercijalizaciji, a time i cjelini njezine jedinstvenosti (ili, u najmanju ruku, neuobičajenosti). Blog, što kritiziraju oni koji ga kleveću, često karakterizira svjetovan, banalan, katkad neugodno osoban sadržaj, koji se proteže od toga što je autor ručao do specifičnih zdravstvenih problema i seksualnih pitanja. Štoviše, taj se osobni sadržaj često isprepleće s komentarima na politiku i kulturu, čineći osobno, javno i političko neodvojivima upravo na način na koji je to zahtijevala avangarda. Osim toga, povezivanje različitih niti sadržaja opire se fragmentaciji i separaciji, te zato i komercijalizaciji. Baš kao što čitatelji vremenom otkrivaju autora i djelo, krećući se od jednog do drugog posta u smjeru koji god odaberu, tako se i sadržaj otkriva u višestrukim putanjama, a privatno i političko supostoje i međusobno se dopunjuju, budući da se blogeri ne bave politikom s velikom distancom tradicionalnih učenih političkih komentatora, nego s pozicije velikog osobnog interesa.

Često taj osobni sadržaj prelazi u nesporno sentimentalan – primjerice, fotografije mačića – i mirne duše bi se mogao proglasiti kičem da nije njegove izrazito ne-kičaste integracije u proizvodni proces. Eco piše: “Dok avangarda ističe važnost procesa koji vode k djelu i pretvara ih u glavni objekt svoga diskursa, kič se usredotočuje na reakcije koje bi djelo trebalo izazvati kod svoje publike i njih vidi kao svoj osnovni raison d’etre”. Pri čitanju bloga, pseudokičasti sadržaj, recimo, slika mačića, može se čitati jedino preko uključivanja u proces proizvodnje – u središtu nije reakcija koju takav sadržaj izazove kod svoga čitatelja, nego je prije na tome da čitatelj shvati reakciju pisca. Onda ima nade za apologiju kiča: ono što se prije moglo svesti na generički sadržaj s najnižim zajedničkim nazivnikom postaje prožeto duboko osobnim namjerama. Bilo putem kolapsa i stapanja privatnog/javnog sadržaja bilo kroz svoje često nedvosmisleno nekomercijalne elemente vizualnog dizajna, blog pokazuje individualnu ruku stvaratelja, neprekidno i neizbježno. Kao oblik, on preuzima Ruskinovu (1981.) uputu da:

“Treba uvijek najprije tražiti stvaranje, a zatim izvedbu koja će stvaranje potaknuti, i za koju je stvaratelj sposoban bez velika truda, i ništa više. Nikako ne treba profinjenost izvedbe ako iza nje ne stoji misao, jer to je robovski posao, osuđen na propast.”

No, za razliku od gotičke arhitekture koju idealizira Ruskin, blog ne podupire inherentno apstraktne nacionalne mitologije niti dominantnu moć svemogućega: ruka stvaratelja uvijek je vidljiva, ali, osim ako autor/stvaratelj ne namjerava drukčije, glorificira jedino sebe.

Sloboda bez posrednika

Čini se prigodnim završiti spomenom autorskih namjera, jer ma koliko različitosti među blogovima bilo, u osnovi svima njima upravljaju te jedinstvene, pojedinačne namjere: bez zapreka urednika, izdavača i korporacija između pisaca i “objavljivanja” u ovom ili onom obliku, autori blogova u mogućnosti su pisati točno ono što žele, upravo na način koji im najviše odgovara. Nudeći ta opažanja u smjeru klasifikacije, ne želim ograničiti ili sputati mogućnost bloga kao modusa ili forme. Upravo suprotno, razrađujući definicije s određenim odmakom od alata i struktura, blog bi se mogao razvijati na načine inače nemoguće, a istodobno zadržati nešto od kohezije i jedinstva – baš kao što postoji širok raspon onoga što određuje “roman”, jednaka bi širina trebala biti dopuštena i blogu; autori se ne bi trebali opterećivati time blogaju li doista ili pak ne.

Postoje, naravno, druge zapreke kojima treba posvetiti više pozornosti: zapreke u smislu financija te u pristupu tehnologiji, nedvojbeno povezane s rasom, staležom, rodom i geografijom, zbog čega baš i nije prikladno blog proglasiti panaceom za sve koji žele postati pisci. Svejedno, mada upozorenja koja sam spomenuo, zajedno s mnogim drugima, zaslužuju (a nadam se da će i dobiti) iscrpan pojedinačni tretman, blog i dalje obećava mnogo. To što obećava lakše će progurati autori koji su voljni tu formu tretirati kao više od pukog zbroja njezinih dijelova i istraživati što čitatelji, jednako kao i autori, rade dok blogaju, a ne samo što pomoćni alati rade u njihovo ime.

Odabrala i s engleskoga prevela Anda Bukvić.

Oprema teksta redakcijska.

Izvor: http://blog.lib.umn.edu/blogosphere/labyrinth_unbound.html