Leandro mladac zatravljeni, / gizdav mimo sve ostale, / slideć svê vil zrak ljubljeni / njegda plova ove vale; // nu srditi val zaklopi / njegove oči plahom silom, / usred puta kad ga utopi / prikom vlasti i nemilom. // On se molit za slobodu / vjetru i moru tad ne krati, / da prinese u pohodu / a utopi ga u zavrati. // Ali ušto molit uze / gnjevno more, vjetre plahe / prolijevajuć grozne suze, / podirajuć česte uzdahe, // uzdasi mu vjetar veći / a suzami more uzrasti; / tim on, ištuć smrti uteći, / sam ju srete svojom vlasti
Ako su knjige kao hrana, neke su fast food, a neke delicije; neke se proždiru u trenu (i ne ostavljaju puno traga), druge se guštaju kao dobro vino ili škampi na buzaru... kako se ono kaže? natenane? meraklijski? U svakom slučaju, uzimaju se nužno u malim dozama. Tako je, recimo, s romanima u stihu (poput Jevgenija Onjegina) ili s epovima (poput Osmana).
Uprav srbskih strana Osim toga, i epovi i romani (i u stihu i u prozi) imaju problem reda veličine. Najlakše je uočiti, i pratiti, likove i radnju; to je nekako u ljudskome mjerilu. Koncentrirati se na pojedinu rečenicu, to je već kao da se s razine ljudi spuštamo na razinu bakterija i promjera dlake. Od mjeranja u metrima na mjerenje u mikrometrima. Još stvari nisu dramatično drugačije, nismo još niti na razini molekula i atoma, niti na razini planeta i satelita. Samo, nekako je teško detalj povezati s cjelinom. Možemo vidjeti pojedinačno drvo, ili možemo vidjeti šumu. Oboje istovremeno, teško.
Tako čitate Osmana u malim dozama – Gundulićev četiri stoljeća star hrvatski, složen u osmeračke katrene, diktira tempo i količinu – i naiđete, daleko iza “Kolo sreće uokoli”, na sedmo pjevanje. U njemu Osmanov izaslanik Kazlar-aga putuje “uprav srbskih strana”: iz Male Azije u kontinentalnu Grčku i dalje na Balkan. Svuda oko age su tragovi antike, mjesta poznata iz mitova, iz klasične književnosti. Helespont, tjesnac danas poznat kao Dardaneli ili Çanakkale, šezdesetak kilometara duga veza Egejskoga i Mramornog mora, mjesto je “komu Ele poda ime, / kad na očiju zginu Frizu” (dok je zlatni ovan spašavao Friksa i njegovu sestru Helu, ona je pala u more i utopila se). Ujedno, to je i mjesto na kojem je Kserks, oko 482. p. n. e, tijekom Perzijskih ratova, pontonskim mostom prešao u Evropu, kaznivši prethodno more šibanjem i žigosanjem zbog svojeg neuspjeha u ranijem pokušaju ([more] “kojemu još njekada / posluh uči Kserse smioni / vrhu njega bjena kada / mos veliki on nasloni.”). Povrh toga, Helespont – odnosno, grad Abid, u antici najbolja luka na njegovoj azijskoj obali, i grad Sest, Abidu preko puta – poprište su ljubavne tragedije.
Njegda plova “Leandro mladac zatravljeni, / gizdav mimo sve ostale, / slideć svê vil zrak ljubljeni / njegda plova ove vale; // nu srditi val zaklopi / njegove oči plahom silom, / usred puta kad ga utopi / prikom vlasti i nemilom.” Leandar, momak iz Abida, bio se zaljubio u “svoju vil” Heroju, Afroditinu svećenicu. Ona je stanovala u Sestu, i Leandar bi svake noći “plovao” do nje ravnajući se po svjetiljci, “zraku ljubljenom”, da se pred zoru istim putem vrati u Abid. Ljubav je cvala dok je bilo ljeto, ali, kad je došla zima i s njom oluje, jedne su noći valovi Leandra odnijeli daleko s puta prema Sestu, a vjetar je ugasio Herojinu svjetiljku. Ujutro je more izbacilo Leandrovo mrtvo tijelo na obalu; Heroja se, kad ga je vidjela, s kule u kojoj je živjela očajna bacila u smrt.
Gundulićeva se priča – ili podsjećanje – ne zaustavlja na “prikom vlasti i nemilom”. O Leandru govore još tri strofe. “On se molit za slobodu / vjetru i moru tad ne krati, / da prinese u pohodu / a utopi ga u zavrati. // Ali ušto molit uze / gnjevno more, vjetre plahe / prolijevajuć grozne suze, / podirajuć česte uzdahe, // uzdasi mu vjetar veći / a suzami more uzrasti; / tim on, ištuć smrti uteći, / sam ju srete svojom vlasti.”
Grozne suze Kao što znate, kod škampa na buzaru nije lako doći do finih dijelova. Istovremeno, u toj je teškoći velik dio užitka. Ranije strofe o Leandru još možemo, uz nešto pažnje, razumjeti. Ove tri su zapetljanije. Raspetljavam ih otprilike ovako: “mladac zatravljeni” molio je vjetar i more da ga puste da prijeđe, a da ga utope kad se bude vraćao (“u zavrati”). Ali time (“ušto”) prolivene suze i ispušteni uzdasi ne da nisu pomogli, nego su još doprinijeli snazi vjetra i visini valova, pa je Leandar pokušajem da se spasi samo ubrzao svoju smrt.
“Sasvim u baroknom obliku i stilu”, poučno nas poučava komentar iz školske lektire. Da, znamo, to je stilsko sredstvo koje se naziva concetto, “oštroumno formuliran iskaz”, “začuđujuća igra misli i značenja”, “duhovita kombinacija koja ne brine za istinitost predstavljenoga” (kao kad uspoređujete knjige s fast foodom ili škampima na buzaru). Tipično za barok. A i one “grozne suze” neodoljivo podsjećaju na početak Suza sina razmetnoga (“Gorko plačem grozne suze”). Ali prije concetta Gundulić je stavio još nešto: onu molitvu “da prinese u pohodu / a utopi ga u zavrati”.
Oholast Tim riječima nedostaje bitan element molitve: poniznost. Ona je, naravno, dirljiv izraz veličine Leandrove ljubavi prema Heroji – još samo jednu noć, još samo jedan zagrljaj! Istovremeno, ona je i figa u džepu, kao ono Augustinovo “Bože, daj mi čistoće, samo ne još”. Te nas riječi upozoravaju da je Leandar (“mladac”, baš kao i Osman, koji je, kako znamo, “dijete”) podložan grijehu “oholasti” – s drugim motivima, ali ne bitno manje od Kserksa koji lancima okiva more. Tako se i perzijski car i ljubavnik iz Abida ukazuju ne samo kao “učene asocijacije”, nego i kao slike Osmana, kao podsjećanja na kažnjenu (ili frustriranu) oholost, koja juri u propast “svojom vlasti”.
Moje čitanje ove nakupine epskih molekula Osmana – nakupine u kojoj se može, ako hoćemo, vidjeti Osman u malome, in nuce – bilo je potaknuto iz dva izvora. Jedan je samo moje nerazumijevanje: kako dešifrirati te “ne krati”, “ušto”, “prinese”, “zavrati”? Kako ih prevesti na moderni hrvatski (prevodilac Osmana na engleski, E. D. Goy, 1991. protumačio je mjesto drugačije; kod Goya Leandar moli vjetar i more “That they might carry him to his destination / Yet they drowned him on his return” – ali u mitu se Leandar ne utopi na povratku od Heroje, nego pokušavajući stići do nje!)? Drugi je izvor, pak, bio latinski prijevod, knjiga koju je 1845. – prije gotovo sto sedamdeset godina – dovršio, a dvadeset godina kasnije u Veneciji objavio Gundulićev sugrađanin i daleki rođak, barun Vlaho Getaldić.
Mergite dum redeo Getaldić priču o Leandru prenosi ovako (prevodim prijevod s latinskog): “Ovim je morem plivao najljepši od mladića / usplamtjev od žudnje za prekrasnom djevom, LEANDAR; / dok stremi k njoj, progutan bi nasred mora. / Pomoć je tražio, vičući, od vjetrova i od vala, / ‘Utopite me dok se vraćam, poštedite dok žurim do Sesta’; / no uzalud more i vjetrove upomoć zove, / oni ne haju za suze, za uzdah iz dubine duše. / Tako pronađe smrt poklopljen valom zapjenjenim.”
Primijetimo: prevodilac je, usprkos svem pijetetu prema slavnom autoru i rođaku, mrtav-hladan izrezao cijeli concetto. Leandrove suze i uzdasi još su tu, ali ne dižu razinu vode ni snagu vjetra. Dobro, obično se kaže, to je znak vremena, trag ukusa i razdoblja. Ni romantizam ni klasicizam ne vole barokne ekscese, a devetnaestostoljetni prevodioci ionako običavaju bez puno krzmanja “popravljati” bilo koji predložak. No, Getaldić je “popravio” ne samo završni komentar, nego i Leandrovu molitvu koja mu prethodi. Preoblikovao ju je u upravni govor – u izravno navođenje Leandrovih riječi – i to u efektan govor. Na latinskom: Mergite dum redeo, properanti parcite Sestos.
Prijatelj s kojim sam raspravljao o ovim stihovima imao je bolje filološke reflekse od mene. Palo mu je na pamet da potraži za Getaldićev latinski efekt paralelu u rimskoj književnosti. I, naravno, našao je. Dvadeset peti epigram iz Marcijalove Knjige o igrama: “Dok je tražio zagrljaj sladak vratolomac Leandar / a umorna već ga je davio pučine rast, / ovako, kažu, nesretnik oslovi olujne vale: / ‘Poštedite na putu tamo, utopite na putu natrag.’ “ Marcijalova poenta u izvorniku: Parcite dum propero, mergite cum redeo.
Triangulacija Godine 1845, pokazuje se tako (na veselje filologa), jedan se od krugova Osmana zatvorio. Jedan je njegov čitalac prepoznao klasičnu aluziju – prije par godina reklo bi se: intertekst – i ostavio trag svojeg prepoznavanja, artikulirao ga u prijevodu, dokazujući još jednom da je prijevod najbolja vrsta komentara (i prijevod Osmana na suvremeni hrvatski mogao bi svašta iznijeti na vidjelo).
Ali može se poći i korak dalje. Okolnost da je epigram iz Knjige o igrama bio poznat dvojici dubrovačkih autora, paru koji dijeli dvjesto dvadeset godina i sedam naraštaja, sugerira da je u Dubrovniku mogla postojati tradicija poznavanja ove Marcijalove pjesme. Je li bila na popisu školske lektire? Jesu li je polaznici dubrovačkog kolegija čitali na satu, ili ex privata diligentia, samoinicijativno, iz generacije u generaciju? Ne znamo. No znamo da bi bez Marcijalova epigrama Gunduliću teško palo na pamet da Leandra prikaže kao etalon (ljubavlju potaknute) “oholasti” – i tako kao antički pandan mladome turskom sultanu. Znamo, također, da Getaldić paralelu Osmana i Leandra učinio jasnijom kako zato što je izostavljen concetto, koji svojom duhovitošću zamagljuje oholast, tako i zato što je vratio Marcijala u tekst. Gundulić je htio dvije (ili tri) stvari istovremeno, Getaldić je svoj ulog stavio na jednu.
Douglas Hofstadter nekoć je paralelno čitanje više prijevoda usporedio s triangulacijom: brod određuje svoj položaj na moru prema dvjema poznatim točkama na kopnu – tako je Hofstadter, ne znajući ruski, o Jevgeniju Onjeginu nešto saznao iz više engleskih prijevoda. “Zabavljao sam se na nekoliko razina”, kaže Hofstadter, “... tom sporom i sustavnom triangulacijom jednog po jednog stiha”. Spora triangulacija – napredovanje od drveta do drveta – i u Osmanu pokazuje ponešto što na razini šume može promaknuti