Osmi dan stvaranja

Tijekom 2007. godine održana je serija izložbi pod naslovom Osmi dan, od porečke Sabornice, preko pulske Galerije Vincent iz Kastva, do ljetnog predstavljanja u Pazinu i riječkoj Galeriji Kortil. Od prvog postava jasna je koncepcija suradnje istarskih i riječkih umjetničkih snaga koje dobivaju poklonike i, priključujući se, daju dodatnu dimenziju opsegu interesa i tematika te rastu broja sudionika. Radi se, naime, o osobama koje su vezane zajedničkim radom na umjetničkoj sceni, čija su druženja česta, među ostalim u raznim manifestacijama poput Sedam dana stvaranja, djelovanju u galerijama, subgalerijama, velikoj prostornoj praznini za koju samozadovoljno nije zainteresirana uobičajena galerijska djelatnost čiji kontinuitet dopušta prepoznatljiva nizanja. Manifestacija je posvećena Branku Mrkušiću, omiljenom gimnazijskom profesoru, kritičaru, redatelju, glumcu, čiji je trag bitan za tumačenje porečke umjetničke živosti devedesetih i nakon toga.

Body & Soul

Kako u tekstu kataloga navodi Branko Cerovac: anarhoidna razigranost otvorene strukture upućuje ga na potrebu imenovanja izložbe pojmom Body & Soul. Nadalje Cerovac ističe akcionističku i dinamičku bit poetike i metodologije što je snažno nazočna u prisustvu tijela, teatra, performativnog čina, naročito osobne geste u izvedbenom ili “mitskom” kontekstualnom značenju osobnoga garda prema umjetničkom činu i djelu. Njegova interpretacija dobiva dodatnu sustavnost u govoru koji je održao na otvorenju izložbe u “Kortilu”, kada je bilo sasvim jasno da se umjetnici što su pristupili seriji višegodišnjih manifestacija “nadograđuju” jedan na drugoga. Konkretno, performans ...turizam... Josipa Pina Ivančića i Davida Belasa može se vezati s Čargonjinim trulim pizzama (picama) pod staklom kao referencijalnim dijelom sustava projekta Novog hrvatskog turizma. Kako ističe Cerovac, različiti elementi, ličnosti i projekti upućuju na temporalnost postanka “međuscene” na relaciji Rijeka – Poreč, 1997. - 2007.

U Sabornici, elitnom galerijskom prostoru što se osim redovitih Annala u zadnjih četrdeset godina veoma rijetko koristi, nazočila je izložbi neuobičajeno brojna publika. Osim ove konstante, koja se pratila i na drugim mjestima, treba uočiti kako organizatori manifestacije odabiru za izlaganje najveće gradske prostore i radi prirode svoje pojave koja ne poznaje horror vacui, a u idealnom smislu nije ograničena prostorom i teritorijem. S obzirom na to da otvara nove izričaje i medije većem broju publike, mogli bismo je nazvati antiklaustrofobičnom u društvenom smislu. Umjetnici što u njoj sudjeluju nastoje i postižu rezultate na tragu potrebe društvenog otvaranja i prisustva kulture kao živa sudionika svakodnevnog života. U tome i jest elitizam manifestacije ljudi koji žive za umjetnost, a svoju djelatnost ne shvaćaju kao ostvarivanje kulturnih programa, nego kao stvarnu nazočnost u svakodnevlju ekspresije koja je totalna i ne poznaje radno vrijeme.

U nizu predstavljanja posljednjih godina, a koje često potiču kao i ovom prigodom David Belas i suradnici, umjetnici riječko-istarske scene nude manifestacije koje zapaženo djeluju na ovdašnju kulturu. Njihov je utjecaj napose bitan u dopuštanju novog čitanja u likovnim umjetnostima, koje naviješta potrebu promjene i etablirano prisustvo novog vala dovoljnog značaja i opsega koje postavlja nove granice izražavanja.

Postav u Istarskoj sabornici je uvijek nešto posebno. Tako je bilo i prigodom izlaganja sedamnaestorice umjetnika sa svojim suradnicima (pjesnicima, glazbenicima, pomoćnicima u dijelu interpretacije). Prostoru Sabornice, s obzirom na to da izložba rjeđe upotrebljava uobičajene formate, ovaj je postav jedan od onih za koje smatramo da će ostaviti traga. Prije svega svojim totalnim nuđenjem umjetnosti kroz suvremene medije koja svojim pobuđivanjem ironije, šoka ili oštrim jezikom ima znatan odmak od estetiziranja uobičajenog u likovnom okruženju. Tako je bilo i u Pazinu sa Zbašnikovim sjajnim uprostorenjem kojemu su se priključili svi ostali, od Stilinovićevih i Ivančićevih performansa što su od Poreča preko Pule doveli do hepeninga – otvaranja riječke izložbe, po mnogo čemu značajne u interpretaciji sadašnjeg kreativnog trenutka.

Raskidanje stega

Postav Osmog dana prepoznaje se kao jasna spontanost u raskidanju stega ne samo u likovnom nego i društvenom okruženju. U tom je smislu veoma bitno da su osim slikarstva i skulpture, za ovu manifestaciju s otvaranjem i zatvaranjem, osigurana suglasja mnoštva drukčijih izričaja: od videoarta, performansa, instalacija, akcija, procesualnih i neodadaističkih tendencija, uz fotografiju, objektnu umjetnost, odnosno ready-made, koji zazivaju u sjećanje akcije i uspješne nekonformističke manifestacije iz povijesti Grupe “I”, odnosno “Velikog malog čovjeka”. Ipak, u abecednom nizanju umjetnika prvo mjesto pripada Davidu Belasu.

U Davidovu predstavljanju performansa rijetko harmoničnih i znalačkih korištenja neverbalnog pokreta, fotozapisom svjedoči o zamjedbi koja se prepoznatljivo razlikuje od uobičajene umjetničke prakse. Svojim radovima David-crkva i David-putnik svjedoči i samom kompozicijom u korištenju kontrasta kao rječnika težnje uspostavljanja odnosa materijalnog i duhovnog. U potonjem nastupu, koji treba zamisliti kao suglasje zvukova, maski, teatra, pokreta neverbalne i dadaističke tradicije, zaziva se iskonsko u umjetnosti shvaćenoj kao zajednički nazivnik iz kojega izniče ekspresija. Dodatna i ne manje bitna jest Davidova ekspresija u performansima u kojima se tretira osnova pitanja bivstvovanja.

Željko Bobanović svojom fotosekvencom Bonavia, talentom za montažu, ali prije svega za instalaciju, donosi nizanje objekata u kompozicijama čiji se značaj mijenja od grupa ili veduta sve do skulptura i pojedinačnih fokusiranja u potpunu suglasju s apstraktnim slikarstvom, iako je ovdje tehnika potpuno drukčija. Njegov talent za sintezu medija, kako je već općenito naglašeno, slijedi ideje većeg dijela izlagača Osmoga dana, ali se izdvaja posebnom liričnošću.

Damir Čargonja Čarli veoma je značajan za tumačenje mnogobrojnih manifestacija od Ateliera I do Osmog dana. Njegovo je sudioništvo i suautorstvo iz vremena Palacha, studija, Galerije MMC-a, u samim ishodištima onoga što danas pratimo kao razrađen sustav. Njegova ready-made interpretacija u ovome slučaju već sama daje smisao manifestaciji. Radi se o tumačenju što se ne iščitava jednostrano, ali daje dubinske prikaze društva i njegove kulturne slike. Čargonja nam pomaže da shvatimo Osmi dan kao proces. Uz njegov simbolizam, potpunost manifestacije dobiva jasnu ekspresiju koja se izlijeva u pregršt drugih intervencija čija je jednoznačnost – privid.

Obrađena koštica

Prije nekoliko godina upoznao sam prigodom govorenja na otvaranju jedne novigradske izložbe Darka Brajkovića. Pokazao mi je tada obrađenu košticu masline čija je forma pobuđivala monumentalne paralele. U toj je tradiciji njegov rad Sjemenka, a svojim Mladim maslačkom stvara svojevrsni manifest i zaokret prema smišljenom konceptu od neposrednih urezivanja u mikroskulpturu. Rad prati poezija Franka Burola. Brajkovićev rad, poput djela većine autora ovoga projekta u stalnoj je evoluciji, tako da od početka poznaje razvoj tijekom pojedinih odvijanja manifestacija, ali i u intervalima između njih.

Toni Davanzo s još nekoliko drugih autora priključio se svojim videoradovima veoma jasne čitljivosti. Projekcije u vanjskim i unutrašnjim prostorima plijene pažnju na autore koji se nalaze na početku, uz majstore poput Stilinovića ili Ivančića čiji primjeri ne dopuštaju izmicanje, već predstavljaju načine i forme medijativnog i nepatvorenog umjetničkog odgovora.

Matija Debeljuh je svojom svestranošću jedno od značajnih umjetničkih imena posljednjih godina. Znalačkim zalaženjem u različite likovne medije i napose korištenjem videoinstalacija i uspješnih filmskih zapisa pridodaje veliki format 4 x 3 metra udvojenog ženskog portreta čija se središnja izražajnost usta može zamisliti u sekvencama koje slijede od početne do konačne. Njegovo je istraživanje potkrijepljeno i kvalitetnim govorom tehnike.

Multimedijalnom umjetnicom mogli bismo nazvati i Milu Čuljak koja je u suradnji s Ronom Žulj predstavila videozapis s pijanističkom pratnjom kompozicije Guide through the memory of Ermina Korva (1977) Mercea Cunninghama, o heroini Drugog svjetskog rata. Riječ je o istraživanju odnosa povijesnog i sadašnjeg mentaliteta, gotovo usporedni životopis nastao u Grožnjanu s pričom o heroju i svima nama koji smo to (heroji) sve manje.

Josip Pino Ivančić je legendaran i stvaran lik istarske radikalne umjetničke prakse. Njegova porečka i posebno pulska pojava jasnoći poruke dodala je lirizam komponiranja objekata kojemu se ne može poricati cjelovitost. Svojim postkonceptualizmom podsjeća na događaje kojih je bio umjetničkim sudionikom šezdesetih i sedamdesetih. Njegova je povijesnost, u tom smislu, najdublji živući trag jednog ustrajanja.

Mario Santrač svoje dinamične kompozicije ovaj put akcentira dimenzijama znatno većih radova. Njegov slikarski talent uvećavanjem formata daje mjesto značajnijem pokretu ruke i tijela. Zaobljene forme Monomanije množinom grafičnosti proizvode jedinstveno mnoštvo ugođaja u kojem ne nedostaje kolorit. Rad se može percipirati u seriji autorovih uspješnica koje su posljednjih godina višestruko nagrađivane.

Ida Skoko fotografijom Kompozicije s barbunom osim simboličkih i kontekstualnih pobuđivanja i simuliranja likovno docira raspored nogu poput arhitekture ili klasične skulpture, tako da se djelo iščitava postkubistički ili postavangardno, realizmom impostiranim poput građevine. Unos ribe daje dimenziju mrtve prirode daleke od svakog baroka, ali dovoljno izražene drugosti i različitosti, što se prije svega manifestira bogatstvom kolorita.

Davor Sanvincenti spada u one umjetnike čiji se rad In:genije:r svojim ležećim Panom ili dionizijskom figurom kozje maske i antropomorfnog izgleda prepoznaje kao lik nazočan u mnogim povijesnim akcijama i manifestacijama koje su obuhvaćale nazočne i druge stvaraoce. Nedovršene etaže nove arhitekture s izlazećim armaturama uz kontinuitet autorova prisustva u kombiniranoj fototehnici izričajno unose zabrinjavajuću dimenziju i multiparalelizam. Njegove akcije i stvaralaštvo simbolično i direktno ulaze u temelje ove vrste likovnoga rasta i manifestacija.

U Osmi dan uključio se i Robert Sošić, prepoznatljiva likovna osobnost rovinjskog kruga, poznat po svojim instalacijama i performansima. Poput nekih drugih ovdje navedenih autora, ali sasvim osebujno, u svoj prosede uključuje vremensku komponentu (B. Cerovac), proces akcije i recepcije, temporalnost iskustva i naracije. Poimanje vremena transcendentalni je uvjet i potka njegova rada.

Sven Stilinović je nezaobilazna figura prisutna od početaka u Atelieru I. U postavu varira motiv Geometrije krvožednosti (1998 - 2007), svog čuvenog performerskog ciklusa koji je podudaran i vremenski s djelovanjem mnogih grupa što su prisutne u Osmom danu i povezanim aktivnostima. Napose je snažna nazočnost Stilinovića performansom u Poreču, čiju bi dokumentaciju vrijedilo uključiti u središnje dijelove daljnjeg razvoja sustava Osmog i ostalih dana.

Okultna dimenzija Istre

Radovi Damira Stojnića uklapaju se također u niz značajnih javnih intervencija, s projektom koji Branko Cerovac naziva crtežima koji se bave skrivenom, okultnom dimenzijom Istre. Da takva dimenzija postoji, znadu oni koji bolje poznaju taj teritorij što se čas može čitati kao subkontinent, a čas kao predgrađe. Promišljeno izloženi projekti pred crtežima na geografskim kartama Damira Stojnića čitavom instaliranom postavu s radovima daju smisao misaone vrijednosti.

Luka Stojnić svoju zaokupljenost predmetom i prostorom predstavlja skulpturom i slikarstvom čiji je govor daleko od uobičajenih tehnika. Teoretska povezanost s iskonskim prihvaćanjem ambijenta kao, pored ostalog, umjetničke potrebe, Luka razrađuje estetski dojmljivim naracijama čiji su temelji ukomponirani u vlastitom iskustvu. Izložena djela odišu zrelošću promišljanja, utemeljenošću ideja i vrsnoćom izrade koja seriji daje dodatnu uvjerljivost.

Dejan Štifanić je jedan od onih porečkih umjetnika koji su otišli iz Poreča, ali se svojim radovima gradu opetovano vraća. Njegov je rukopis prepoznatljiv i kada od ljudi prelazi u portretiranje lutke. Djelo a7512 djeluje poučno i kao da priziva da stanemo, pogledamo i razmislimo o svijetu oko sebe. Dejan na neočekivanom liku svjetlom, bojom i grafizmima kose postiže izričaj simulacije percepcije. Na povezana ali drugačija razmišljanja poziva rad Neće biti bolje.1.

Manifestaciji se priključuju mnogobrojni umjetnici, a među njima je od Pazina i Adrijana Šuran sa svojim neostrukturalističkim radovima koja potječu iz promatranja i slikanja prirode, ali teže nepredmetnom i apstraktnom izričaju koji plijeni prepoznatljivošću i preporučivanjem za snažnu zamjedbu kolorita i koncentracije pigmenta.

Ivana Nataša Turković također spada u onaj niz umjetnika selekcije Osmog dana koji kombiniraju različite tehnike i medije kroz iskustva ili praktične primjene koje obogaćuju izričaj i potiču na raznolikost i povezivanje slojevitosti ideja. Na taj se način rezultati nadopunjavaju posebno u tradiciji kazališnog i iskustva s performansom. Izloženi rad ima nadrealististička ishodišta koja postuliraju brisanje prostorne s nastojanjem na misaonoj perspektivi.

O Andreju Zbašniku kao značajnoj osobnosti ove manifestacije također bi vrijedilo duže bilježiti od raspoloživog opsega. Svojom svestranošću zadužio je publiku i likovno-umjetničku scenu, ne samo radovima i teoretiziranjem nego i sudjelovanjem u organizaciji mnogih manifestacija ili kovanjem naziva poput fotodistorzije. Radom Jabuka zbale uvjerljivo nastavlja svoja promišljanja o esencijalnom u društvu i umjetnosti. Njegov je postav rastao iz izložbe u izložbu, a podsjeća na bitnost vidljivog i teoretskog prinosa bez kojeg je nezamislivo razumijevanje ove i drugih manifestacija i projekata riječko-istarske scene.

Silvio Živković svojim instalacijama i skulpturama posljednjih godina konstantno plijeni pažnju različitim koncepcijama izlaganja te korištenjem kombinacija materijala od kubističkih do izričaja organičke forme. Crtež, drvo, i posebno metal, kao u ovim izložbama, zazivaju u sjećanje njegov karakteristični proizvod skulpture čije se instalirane varijante pamte iz prethodnih razdoblja. U Rijeci je svoje izloške obogatio radovima što svojom poetikom slute novom razvoju i dosezima ekspresije koja mu ranije nije bila svojstvena. U tom nizu metalni Šljem u žitnom polju pravo je remek-djelo.

Istarsko-riječko ishodište

Moglo bi se još nabrajati, jer desetogodišnji rast različitih manifestacija u kojima su sudjelovali ovi i drugi autori, zapravo gledajući iz sadašnje perspektive u Osmom danu predstavljaju svojevrsni finale ili sažetak. Summary koji se mijenja u protoku vremena, ali se njegovo bogatstvo i vrijednost može pratiti upoznavanjem doista značajnog sustava na domaćoj umjetničkoj sceni. Okruženja koje ne usitnjava i ne razgrađuje, koje nudi svoje i originalno, ono što posjeduje u obilju, i to odmah i stalno. Ta koherentnost i umjetnička grupna radoholičnost u spajanju i gradnji, neuobičajena je u bližem i daljnjem okruženju, gdje frantumacija pogubno djeluje u istinskom predstavljanju i nuđenju iščitavanja kreativne poruke. Od verbalnog i neverbalnog nastupa, oblikovnog i antimuzejskog, manifestacija daje odgovore na neka aktualna pitanja oblikovanja i života suvremenosti, postavljajući problematiku kojoj se iznalaze rješenja zajedničkim snagama. U tome je upravo najveći uspjeh slijeda aktivnosti i manifestacija čija vrijednost ima znatno veću težinu i kontinuitet od onoga što se moglo navesti u tekstu, te treba očekivati da će sve češće i značajnije reprezentirati također izvan svog istarsko-riječkog ishodišta. Danas je takva masovna umjetnička pojava prava nagrada. Radi svega toga dobro je da stalan rast ovoga projekta, koji je, kao što je već istaknuto – veoma reprezentativan, upoznaju i druge kulturne sredine.