Osmjeh na licu Baleta HNK

“Ajme, koji kič!” – prostrujalo je zacijelo glavama mnogih kad se prvi put podigao zastor na premijernoj izvedbi Čajkovskijeve Trnoružice u HNK-u. Sigurno je bilo i jednako mnogo onih koji su odmah zaključili da scena i kostimi izgledaju svjetski. No, predstavu ne bi trebalo suditi na temelju dojma prvog trenutka, nego tek kad je se pogleda i sagleda u cijelosti. U tom smislu, vizualnost prologa i prvog čina ove produkcije uistinu jest nametljiva u svom poigravanju s nečim što će jedni nazvati kičem a drugi campom.

Ovdje, međutim, nije riječ o zaigranom iživljavanju ukusa – ili neukusa – scenografkinje i kostimografkinje Roberte Guidi di Bagno, nego o logičnom segmentu cjelokupnog identiteta predstave. A to znači da je bajkoviti, nerealni svijet prvog dijela Trnoružice prezentiran na način od kojeg bi Milki Babović zacijelo zaigralo srce. Sve je tu prepuno pastelnih tonova, šljokica i treperenja plesačica na špicama, ali je zato tim učinkovitiji kontrast koji se događa u nastavku. Jer, drugi nas čin vodi u posve drugi, i dalje idealizirani, ali ipak bitno ovozemaljskiji svijet. A tako je i u završnom divertissementu, u kojem isti onaj napirlitani dvor s početka najednom postaje više-manje običan aristokratski salon. Riječ je tu i o razradi ideje o Trnoružičinom stogodišnjem snu – zajedno sa svojim dvorjanima ona je zaspala u parafrazi baroka i rokokoa, a probudila se u stilizaciji 19. stoljeća.

Karizmatična Mihaela Devald

Takvo je poigravanje tradicijom karakteristično i za koreografiju Dereka Deanea, premda se nikom ne bi dogodilo ništa strašno da je odmak od ustaljenih konvencija bio i manje diskretan. Pa, ipak, baletnim je čistuncima klasične provenijencije zasmetalo i to što se Deane nije kao pijan plota držao izvorne koreografije, koju je još 1890. pripremio Marius Petipa. No, zašto i bi? Jer, nije li, zapravo, logično, pa i potrebno da, čak i u okvirima tako strogo formalizirane umjetnosti kao što je klasični balet, početkom 21. stoljeća neke stvari želimo i možemo čitati drukčije nego koncem devetnaestog? U krajnjoj liniji, posve je legitimno pretvoriti naslovnu junakinju u krhku porculansku figuricu, što, uostalom, i savršeno pristaje scenskom izrazu jedne Edine Pličanić. Doduše, lik Princa, kojeg je utjelovio odličan njemački plesač Friedemann Vogel bio je nešto profiliraniji, što je posljedica činjenice da koreograf ipak nije htio ozbiljnije uzdrmati konvencije prikazivanja muško-ženskih odnosa u klasičnom baletu.

Ni njegova najveća dramaturška intervencija zapravo nije nimalo revolucionarna. Jer, prebacivanje težišta na zlu i dobru vilu i nije ništa drugo nego preslikavanje crno-bijelog sraza Odete i Odilije iz Labuđeg jezera. No, zato su Carabosse i Vila Jorgovana najdojmljivije uloge u Deanovom čitanju Trnoružice. Ervina Sulejmanova pritom se odlično nosila s rolom koja je iz karakterne pretvorena u virtuoznu, dok je Mihaela Devald plesački, ali i čisto scenski zablistala na karizmatičan način, koji je omogućio da Vila Jorgovana svojom pozitivnom energijom zrači kroz cijelu predstavu.

Projekt nabijen kvalitetnom energijom

Naposljetku, od pojedinačnih doprinosa istaknutijih solista vjerojatno je još i važniji angažman cijelog baletnog ansambla. Njegova je kvaliteta i prije bila neupitna, ali Derek Deane dao joj je novu dimenziju. Umjesto krutog, gotovo grčevitog tehnicizma iz vremena Dinka Bogdanića, ovdje smo gledali tehnički još dorađeniji, ali i bitno opušteniji, a samim time i prirodniji ples. Možda će zazvučati banalno, ali nije nevažno niti to što je HNK-ovim plesačima vraćen osmijeh na lice. A to ovaj put nije bilo ono tipično baletno usiljeno razvlačenje usana od uha do uha, nego izraz koji proizlazi iz iskrenog užitka sudjelovanja u jednom ovako kvalitetnom i kreativnom energijom nabijenom projektu. Ovacije koje su dobili svi izvođači i članovi autorskog tima, pa čak i ravnateljica Baleta Irena Pasarić, na kraju su uvjerljivo potvrdile ono što neki još uvijek ne žele priznati – da Balet HNK ne samo da je postojao i prije Dinka Bogdanića nego da postoji, još i bolji, i nakon njega.