Osnove domaće mudologije

U ovome tekstu o Sabranim esejima Slavenke Drakulić bit će riječi isključivo o knjizi Smrtni grijesi feminizma. Naime, tijekom devedesetih dosta se pisalo o njezinom problematiziranju komunizma, Balkana, nasilja i nasilnika koji čekaju suđenje, ali se vrlo malo pisalo upravo o toj knjizi. Drakulić pripada autoricama koje su prve u nas počele pisati o feminizmu. Sa sjetom se prisjećam revije Svijet koju sam uzimala od majke i tamo se kao tinejdžerica upoznavala s književnošću, etnologijom, modom, feminizmom. Ta je revija okupljala sjajne intelektualke kao što su Jasmina Kuzmanović, Lydia Sklevicky, spomenuta Slavenka Drakulić. U devedesetima se dogodio rat, započeo je proces repatrijarhalizacije, pa se činilo kao da su se temelji feminizma posve izgubili, jer su se reafirmirale neke tradicionalne vrijednosti. Stoga je nužno podsjetiti na radove autorica koje su prve počele pisati o ženskim ljudskim pravima i o feminizmu. Slavenka Drakulić sjajna je publicistkinja koja je osamdesetih otvarala brojna društvena pitanja, književnica koja je hrabro pisala o vlastitoj bolesti. U devedesetima doživjela je bolno iskustvo odbacivanja, a sada se konačno vraća upravo ovim djelima koja svjedoče o njezinoj hrabrosti i lucidnosti.

Mudološke veličine

Prošlo je više od dvadeset godina otkako je objavljena knjiga Smrtni grijesi feminizma, knjiga eseja, novinskih članaka i kolumni. Autorica pogovora u Profilovu izdanju Andrea Zlatar bilježi kako je stil tih tekstova analitički, publicistički i da je obilježen izrazito polemičkim kontekstom, jer tekstovi imaju jasne adresate. A ono što je osobito važno je da je predgovor toj knjizi tada napisao upravo autor s kojim je ponajviše polemizirala – Veselko Tenžera. On joj priznaje vičnost peru, cijeni njezinu dosljednost, premda ističe kako mu ništa nije toliko strano kao feminističke ideje. Posebno pak cijeni činjenicu da njeno bavljenje feminizmom ima uporište u životnom iskustvu. Naime, te 1968. godine, ona i njezin suprug bili su preplavljeni revolucionarnim idejama. No dok se on bavio revolucijom, ona je morala sama podizati dijete, brinuti se o novcu, o svakodnevnici.

Polemika s Tenžerom pokazuje kako se neistomišljenici mogu kompetentno “sukobljavati”. A Slavenka Drakulić nimalo ne štedi neke pisce, čak štoviše ispisuje “oglede o mudologiji” u kojima će vrlo duhovito predstaviti najvažnije mudologe. Mudologiju naziva metaznanošću – riječ je o svjetonazoru uvjetovanom djelovanjem muda, muških spolnih žlijezda, a razvoj te discipline duhovito ispisuje. Mudolozi inkorporiraju i filozofiju, i klasičnu psihologiju, a koriste se masovnim medijima i njima manipuliraju. Mudologija se temelji na tri principa – na seksizmu, tradicionalizmu i na totalitarizmu. Drakulić opisuje i mudizam koji nije znanost, za razliku od mudologije, nego ima obilježja religijske svijesti. Ona sve to ipak zove mitologijom, jer mudološki problemi nisu do kraja artikulirani, nema djela sa znanstvenom aparaturom.

Među mudolozima su Dragoš Kalajić, koji je u devedesetima postao srpski nacionalistički mistik, Veselko Tenžera je predstavljan kao nepretenciozni mudolog koji mudologiju pokušava približiti puku, dok za Igora Mandića tvrdi da više nalikuje na popa ili teologa skolastičara, nego na liberalnog intelektualca za kojeg se voli izdavati. Zanimljivo je kako su dvadeset godina kasnije, Slavenka Drakulić i Igor Mandić podjednako kritični i oštri prema nacionalističkim ideologijama. Jedna od mudoloških veličina o kojima piše je i Slaven Letica, a pritom spominje njegovu borbu za vlast, koja se, ističe, zasad iskazuje kao ničeanska “volja za moć”, ali da ima očiglednu namjeru da povede borbu na razini realpoltike. Ne treba posebno podsjećati na to da je Letica upravo bio autor progona Vještica iz Rija, te da je od devedesetih itekako isticao volju za političkom moći.

Feminizam kao “građanski konzervativizam”

Slavenka Drakulić problematizira i stav SKJ prema feminizmu. Tako navodi primjer predsjednice Konferencije za aktivnost i ulogu žena u društvenom razvoju Jugoslavije koja 1982. drži govor u kojemu naglašava kako su feministička shvaćanja strana našem društvu, jer se “uvoze iz razvijenih kapitalističkih zemalja”. Naime, nakon Drugog svjetskog rata držalo se da ne postoji žensko pitanje, odnosno da je ono tek dio klasnog, te da će se kad se klasno pitanje riješi, automatizmom riješiti i žensko, pa zato komunističke funkcionarke osuđuju organiziranje feminističkih skupova, primjerice onaj veliki održan u jesen 1978. u Studentskom kulturnom centru u Beogradu pod nazivom “Drugarica-žensko pitanje-novi pristup”.

Zanimljivo je, dakle, da je feminizam u okviru zapadnih društava bio tretiran kao revolucionarni pokret povezan s ljevicom, a kod nas se smatrao retrogradnim i konzervativnim pokretom. Naime, neke su političke funkcionarke čak smatrale kako feminizam udaljava ženu iz politike, da nosi u sebi opasnost “odvajanja žena od cjeline, te izaziva slabljenje aktivnosti potencijala žena kao graditelja suvremenog socijalističkog društva”. Argumenti onih koji su protiv feminizma i danas su jednaki – prije svega se to odnosi na elitizam. I danas će oštrice biti uperene prema feministicama koje putuju po svijetu, bave se teorijama, ali su udaljene od radnica, te tobože samo žele mušku vlast zamijeniti ženskom, ali ne i promijeniti i strukturu moći. Feminizam na kraju biva tretiran kao socijalna patologija koju podjednako kritiziraju malograđanski kritičari, koji feminizam optužuju za “pretkomunističke iluzije”, i pojedinci iz političkih struktura koji govore o utjecaju “nama strane građanske ideologije”. Napadači feminizma bili su mlađi s početka osamdesetih koji su u Studentskom listu objavljivali tekstove u kojima su denuncirali nacionalizam, ali su bili oštri prema feministicama, jer da je riječ o “građanskom konzervativizmu”.

Herz romani, majčinstvo i rodni odnosi u slikovnicama

Drakulić bilježi i promjene u feminističkom pokretu. Dok je onaj s početka sedamdesetih obilježavala vruća faza, to je bilo vrijeme masovnih mitinga, osamdesetih godina pokret obilježavaju neke drugačije osobine – došlo je do veće diferencijacije unutar pokreta, dobar dio aktivnosti premjestio se s ulica i trgova u institucije, sve se više govori o ljudskom oslobođenju, odnos prema muškarcu nije više ekstremistički, a žene su napokon naučile reći ne. Kada govori o promjenama unutar feminističkog pokreta, Slavenka Drakulić se poziva na Betty Friedan. Potrebno je naglasiti kako je Friedan zajedno s Glorijom Steinem, Bellom Abzug, Shirley Chisholm 1971. osnovala National Women’s Political Caucus, a iste je godine pokrenut i značajan feministički časopis Ms, na koji se također poziva Slavenka Drakulić. Gloria Steinem dosta je pisala o mitu o ljubavi, “odučavanju od romanse” (npr. feministički interpretirajući Orkanske visove). Romansa je izraz nezrelosti, ona počiva na udaljenosti i opsesiji, a zatim se smanjuje na običnost.

Slavenka Drakulić piše o romantičnom tisku koji je drukčiji od tzv. erotskog, čak navodi podatke o publici tih romana. U tim se herz romanima stvara mit o romantičnoj ljubavi koji je bio ugrožen seksualnom revolucijom sedamdesetih godina. Taj mit stvara vjeru u autentičnost, pravu ljubav i zapravo je eskapistički. Danas je donekle drukčije – kulturalna teoretičarka Janice Radaway uspjela je pokazati kako i takvi romani mogu biti zanimljivi (npr. domaćice, čitajući ih, ipak odvajaju neko vrijeme “za sebe”), pa se proučavaju na kulturalnim studijima.

Zanimljiv je odnos feminizma prema majčinstvu, o čemu Drakulić također piše. Dok je u prvoj fazi majčinstvo bilo stigmatizirano, a materinstvo shvaćeno kao oblik podčinjenosti, kasnije je prevrednovano, pa ona ispisuje tekst o majčinstvu, ali nimalo esencijalistički jer bezuvjetnost postaje upitna. Česti su i tekstovi o odnosu majke i kćerke. Uostalom, na kraju knjige, ona govori o odgoju kćerke. Jedan grafit postaje povod za tekst o abortusu u kojem lucidno povezuje seksizam i klerikalizam, pa se i to može smatrati nečim dosta karakterističnim i za današnju situaciju.

Izvrstan je tekst Dugi rat nage Venere u kojem, analizirajući položaj žena kroz povijest na slikama, zaključuje kako je žena bila prikazivana kao Venera, ali ne i kao subjekt povijesti – “jer lijepa žena nema povijesti; njoj tako što nije niti potrebno, ona je vječno, univerzalno načelo”. Drakulić analizira i rodne odnose u slikovnicama, a treba napomenuti kako se u posljednje vrijeme dosta često rade razne rodne analize medija, udžbenika.

Utjecaj na javno mnijenje

U knjizi Smrtni grijesi feminizma nalazimo i tekst, neobjavljen, o Playboyu koji ne samo da svodi žene na objekt nego je i zamka za muškarce – zamka koju je muškarac postavio za muškarca ne bi li se “lova bolje obrtala”. Drakulić piše i o prostituciji, jer je ona povezana s položajem žene u društvu, te na taj način problem iz privatne sfere osobnog izbora unosi u javnu, a također otvara i bolno pitanje – silovanje, s namjerom da pridonese da se taj problem konačno javno artikulira.

Kao što je već rečeno na početku ovog prikaza, nažalost, ovi se tekstovi rijetko spominju. Ne može se reći kako nemamo danas feminističku literaturu, prijevode važnih knjiga iz tog područja. No uvijek je vrijedno i važno podsjetiti se onih koji su prvi počeli pisati o navedenim temama. Treba se prisjetiti upravo tih iskričavih analiza, ali i polemika u vremenu kada se više i ne zna suvislo polemizirati. Ponovo je dobro podsjetiti i da, kad je bila objavljena, knjiga Smrtni grijesi feminizma utjecala je na oblikovanje javnog mijenja. Danas imamo sasvim drukčiju situaciju – takvi su sadržaji potisnuti na marginu, izvan su političkog mainstreama i stoga slabo vidljivi.

U novoj knjizi eseja Nikog nema doma na feminizam se referira i Dubravka Ugrešić. Ona smatra da su njezine feministički orijentirane kolegice bile inspirirane američkim feminizmom i da su pritom u stranu gurnule domaće “antipatične”, komunističke pretkinje, te da su krenule u medijski rat na suženom terenu. Budući da su neki problemi bili riješeni, kao npr. abortus koji je bio legaliziran, a postojala je i jednakost u školovanju, one su se okrenule ženskom identitetu, spolnosti i seksizmu, seksističkoj reprezentaciji ženskog roda u medijima. Feministička kultura, smatra Ugrešić, ima dva lica – nespektakularno, “nevidljivo” (ngo- aktivizam) i vidljivo – feminizam koji je “medijski spektakularan”; riječ je o npr. sit-comu Seks i grad. Zanimljivo je kako se danas upravo komunističkim pretkinjama okreću razni projekti - oni Sanje Iveković, a važno je navesti i primjer Ženskog biografskog leksikona u kojem se govori o životu žena u socijalizmu. Ono što pak nedostaje našoj kulturi je jedna cjelovita studija feminističkog pokreta u Hrvatskoj, o njegovim mijenama i nedostacima, uspjesima i podbačajima. A u toj bi knjizi, sasvim sigurno, Slavenka Drakulić imala posebno mjesto.