Ljudi se jezikom koriste radi komunikacije, osobito u poslovnom svijetu. Tamo je komunicirati čak mnogo važnije nego, recimo, izražavati osjećaje. Ali u mojem je slučaju poslovna komunikacija, upravo zbog prekomjerne upotrebe jezika, zakazala. Morao sam upregnuti dosta svojih filoloških sposobnosti i ponešto blefiranja kako bih shvatio što se od mene zapravo traži. “Jezik nije pitanje morala, ali je jedini način da čovjek bude potpun.”
Nedavno mi je pisala moja agentica osiguranja. Ona zapravo nije moja agentica – tijekom četiri godine, koliko putem elektronske pošte ugovaram obavezno osiguranje stana od požara, na meni su se izredale barem četiri agentice (primjećujem da su to uvijek žene) – ali gospođa zaposlena u osiguravajućoj agenciji pisala mi je da me podsjeti da, kao i svake godine, policu osiguranja treba obnoviti.
Ja, međutim, nisam razumio što ona od mene želi.
Požarna polica E-mail koji sam dobio glasio je ovako: “Poštovani, 20. 11. 2012 ističe požarna polica imovine br (taj i taj) vinkulirana za banku. Molim Vas povratnu informaciju o obnovi police. Lijep pozdrav, (Ta i Ta), Samostalni zastupnik u poslovnici Sesvete”.
Između običnih ljudi i polica osiguranja, osobito onih koje ste obavezni imati zbog kredita i hipoteke, mnogo je stvari o kojima se ne usuđujemo niti sanjati; slično kao i između običnih ljudi i filologije. No ipak me zaintrigiralo to što, mada se jezikom koristim i o njemu razmišljam, tako rekuć, profesionalno, nisam bio u stanju prokljuviti što gospođa Ta i Ta od mene zapravo želi, kakvu “povratnu informaciju” moli. Trebam li obnoviti policu neovisno o njoj, pa joj javiti da je polica obnovljena? Ili mi ona zapravo nudi da tu policu obnovi, ako se slažem (čemu sam se, kao ljenguza, potajno nadao)? Otpisao sam joj i pitao je otprilike to.
Način plaćanja predračun Kao odgovor, stiglo je ovo: “Poštovani, da li Vam odgovara način plaćanja predračun? Ako Vam odgovara sutra bi poslala na Vaš mail predračun i ponudu. Lijepi pozdrav, (Ta i Ta), Zastupnik u osiguranju Poslovnice Sesvete”. Naravno, nisam točno znao ni što je “način plaćanja predračun”, ali sam slutio da se stvari razvijaju povoljno što se moje lijenosti tiče, pa sam javio da pristajem. Nagrađen sam trećom porukom. “Poštovani, prema dogovoru u prilogu Vam šaljem predračun i ponudu. Molim Vas povratno kopiju uplate te potpisanu ponudu sa Vaše strane. Lijep pozdrav, (Ta i Ta), Samostalni zastupnik u poslovnici Sesvete”.
Tu već ova priča može završiti; “povratno” sam (zapažajući usput koliko je riječ “povratno” gospođi agentici multifunkcionalna) napravio što je trebalo. Pritom mi je glavom tekla sljedeća struja svijesti: ljudi se jezikom koriste radi komunikacije, osobito u poslovnom svijetu, gdje je komunicirati mnogo važnije nego, recimo, izražavati osjećaje; ali ovdje je komunikacija, i to upravo poslovna, zakazala. Morao sam angažirati dosta svojih filoloških sposobnosti, i ponešto blefiranja, da uopće shvatim što se od mene traži (a nije me trebalo ni na što nagovarati; što bi tek bilo da jest?). Otkud taj šum u kanalu?
Možda je greška u meni, možda ne raspolažem odgovarajućom jezičnom kompetencijom; možda, mimo šašavih ljudi koji po cijele dane i za javne pare čitaju črčkarije iz XV. stoljeća i pjesmice na latinskom, traje i posluje paralelni svijet ozbiljnih ljudi, realni sektor u kojem svakodnevno jedni od drugih “mole povratnu informaciju o obnovi police”, svi savršeno svjesni što to znači, svi to razumijevajući onako kako bi se na mome jeziku razumjelo “molim da mi javite želite li obnoviti policu koju ste s nama ugovorili”.
Neutralno Putovao sam avionom. Avion je stajao na pisti zagrebačkog aerodroma, putnici su se ukrcavali, vladala je uobičajena bezrazložna gužva i užurbanost, onih deset sekundi vječnosti dok čekate da čovjek ispred vas ugura svoju torbu i kaput na odgovarajuće police. Red u koji sam trebao sjesti dijelio sam, ispostavilo se, s jednom mladom obitelji: mladi tata, mlada mama, curica od možda pet godina. Mama i curica sjedile su na svojoj strani, tata je razmještao sve što treba razmjestiti da bi se smjestili; ja sam se trebao progurati mimo tate da bih sjeo kod prozora.
Ništa, čekao sam, ne osobito uzrujan ni nervozan. Mama je digla pogled, vidjela mene, shvatila koji su mi planovi, i upozorila supruga ovim riječima:
“Došla je osoba.”
Sjeo sam na sjedalo. Moram vam priznati, bio sam pristojno ošamućen. Raznim su me nazivima dosad u životu zvali, neki su od njih bili itekako nepristojni. Ali nikad, nikad nisu o meni u mojoj prisutnosti rekli da sam “osoba”. I to me zapravo uvrijedilo. Umjesto da budem uobičajeni “čovjek”, ili u najgorem slučaju “gospodin”, proglašen sam nečim... nečim... nečim neutralnim do bljutavosti.
Od cijela čovjeka Kazalište može odražavati život, ali život nije kazalište. Nečija smrt može biti simbolička za druge, ali ne i za onoga kome pripada. To je razlog zašto riječ ličnost može biti samo teatralna persona, ali nije i ne može biti dobra riječ u hrvatskom jeziku, u kojem riječ osoba, za razliku od riječi persona, ne dolazi od maske nego od cijela čovjeka.
Osoba je jedna od onih riječi u hrvatskom jeziku koje me ispunjavaju ponosom. Jezik nije pitanje morala, ali je jedini način da čovjek bude potpun.
Ovako, knjigu pjesama pokojnog Borisa Marune, nabavio sam čim je izašla, 1992. (brat bratu, pred dvadeset godina). Bio sam malo uzbuđen, Maruna je bio jedan od onih glasova emigracije koje smo – barem što se mene tiče – devedesetih tek otkrivali, a nekako mi je izgledao i najmoderniji od čitave te emigrantske družine. Ali crtica o “osobi” iz mini-ciklusa “Sveze”, crtica koju sam citirao gore, nije mi se dopala nimalo. Toliko mi se nije dopala da sam je zapamtio. Ona je za mene, na zapravo poetski način, utjelovila esenciju svega što iritira u mitskom odnosu prema jeziku: i diskriminaciju riječi na “naše” i “one druge”, na “ne-dobre” i “dobre”; i lupanje šakom o stol (“nije i ne može biti”); i kvazi-hajdegerovsko metafizičko etimologiziranje (“maska” kao bit “ličnosti”); i paradoks ponosa zbog jezika. Slično bi bilo, mislio sam, kad bi netko bio ponosan zato što diše.
Žohar Danas, dvadeset godina kasnije, Marunina crtica i dalje mi se ne sviđa, ali mogu bolje zamisliti u kakvom ju je stanju Maruna mogao napisati (pjesme u zbirci Ovako nastale su, kaže on, “uglavnom nakon 1985. u Los Angelesu” – autor je morao biti otprilike u godinama u kojima sam ja sada). Maruna je crticu napisao iz drugog jezika, kao hrvatski otok u oceanu američkog engleskog, i u oceanu čitavog imperija koji uz taj jezik ide; slutim sada da nije slučajno što prva crtica iz ciklusa, ona koja prethodi ovoj o osobi i ličnosti, govori o “mulcu koji mi svakog jutra donosi Los Angeles Times”, a “ima sve izglede da jednog dana postane kralj kokaina u Harlemu ili u Laguna Beachu”. Iz takve je perspektive mitologiziranje “osobe” i hrvatskog jezika zapravo idealiziranje. To je onaj žohar koji postaje najbolji prijatelj zatočenika u samici.
Štit koji cuka Ali jezik se, ni u najboljoj namjeri, ne da odvojiti od “korisnika” (i ta riječ ima svoju priču, ali nju prepuštam vama), od čitavoga skupa njih. To znači, ne od nekoliko tisuća ljudi, već od nekoliko milijuna. Ta je razlika bitna. Sudbinu jezika kroje ti milijuni ljudi, neovisno od vizionara i pjesnika; vizionari i pjesnici tu više nisu otok u oceanu; oni su zrnce pijeska na jednoj od plaža otoka u oceanu. I zato stvar nikad ne ispadne baš onako kako smo zamišljali.
Za jednog pjesnika i vizionara oko 1985. u Los Angelesu “osoba” je imala potencijala da ne bude “ličnost”. Pet godina kasnije, iz Zagreba, taj se potencijal činio poprilično neuvjerljivim. Uslijedilo je dvadesetak godina programatskog protežiranja “osobe” nauštrb “ličnosti” – s tom posljedicom da se danas, kad me mlada mama u mojoj prisutnosti opiše kao “osobu”, osjećam kao da mi je opalila pljusku.
Što god “osoba” mogla biti, ona je danas dio repertoara hrvatskoga birokratskog jezika. Birokratskim se jezikom koristimo kao štitom od mušterija (koje su danas “korisnici”). Taj nas jezik izolira od ljudi s druge strane šaltera ili na drugom kraju računalne mreže, on nas oslobađa od obaveze da s tim ljudima uspostavljamo bilo kakav, da oprostite, ljudski odnos. Takav štit funkcionira katkad i previše dobro; toliko dobro da izolacija oteža komunikaciju. Zato su dragocjene te nespretne, neumjesne i prekomjerne, upotrebe birokratskog jezika kao štita – i kod moje agentice osiguranja i kod mlade mame iz aviona. One nas zapinjanjem, škripanjem, cukanjem navode da se zapitamo o čemu se zapravo radi. I da otud nešto naučimo. I da po tome budemo, je li, potpuniji.