Na samom početku razgovora, zanima me kako ste osmislile Spajalicu, program urbanih intervencija, koji smo ove godine mogli pogledati u njegovu drugom izdanju?
Sabina Salomon: Spajalica je trebala nastaviti prošlogodišnji format intervencija u javnom prostoru, razgovora, rezidencijalnih programa i izložbi u muzejskim prostorima. Primarnu selekciju vrši žiri, a nekolicinu umjetnika pozivamo. Bitna je razlika što smo ove godine rastegnuli trajanje na mjesec i pol dana. Isto tako smo osjetili pažnju i interes domaće scene, puno više je bilo prijava domaćih autora, što se vidi u konačnoj selekciji. Pojačali smo edukacijski program koji su osmislili i mentorirali umjetnici. Tema javnog prostora i dalje nam je zanimljiva s više aspekata: kao mjesto gdje susrećemo neplanirano gledalište, komunikaciju s nemuzejskom publikom, izlažemo se cenzuri trga i ulice, nemamo zaštitu privilegiranog mjesta. Kako nam je jedna od podtema sve rjeđi boravak u zajedničkim prostorima, u smislu da se društvenost istiskuje iz javnog prostora kojemu je namjena puko druženje, Spajalici smo pridodale temu vremena. Naslanjajući se na kronično prisutni problem neimanja vremena, izokrenule smo je u njezin pozitiv, dokolicu.
Ksenija Orelj: Ove smo godine proširili format, i vremenski i prostorno. Izvukli smo se iz same muzejske zone i Korza, do ruba Sušaka i parkirališta Delta, preko Gata Karoline Riječke do industrijske zone u okolici željezničkog kolodvora. Prostorne koordinate nam sugeriraju da smo ove godine dobili razvedenije tematske krugove, od propitivanja vidljivosti suvremene umjetnosti i uloge Muzeja kao javnog prostora, do usmjeravanja pažnje na specifične riječke toponime i urbane pojavnosti koji služe kao simptom šire društveno-ekonomske zakočenosti. Kao crvena linija javlja se pitanje kako danas doživljavamo i živimo grad – kako se i individualno i kolektivno odnosimo prema urbanom okruženju, te na koje načine umjetničke ili građanske intervencije mogu aktivirati osjećaj zajedništva. Ove godine govorimo i o hrvanju s brzim promjenama – nestajanje javnog prostora i pomanjkanje slobodnog vremena vidimo kao povezan fenomen, posljedicu standardizacije urbane kulture pod neoliberalnim taktom.
PARK(I)GRALIŠTE + URBANI VRT
U izuzetno raznorodnom programu ovogodišnje Spajalice navodite, među ostalim, sljedeće: “Umjesto kvadrature ignoriranja i anonimnosti, predlažemo umjetničke intervencije u urbanom tkivu, namijenjene svakodnevnoj upotrebi.” To što se tiče svakodnevne upotrebe moram istaknuti kako me posebno oduševio Urbani vrt Zone OO, odnosno Nine Sindičić, koja je, među ostalim, tim minijaturnim urbanim vrtom, postavljenim ispred Maloga salona pokazala, da je i na najmanjoj površini u urbaniziranoj sredini moguće oblikovati, zasaditi vlastiti vrt. Međutim, sâm je vrt uništen 17. svibnja u maturalnom pohodu gradom…
Salomon: Pod svakodnevnom upotrebom mislimo na mogućnost da se ti događaji integriraju u svakodnevni život, da promijene kvalitetu dnevnih rutina, potaknu inicijative. Urbani vrt je posebno važan u Rijeci u kojoj nema dovoljno zelenih površina, nešto zbog geografskih datosti – strm teren po kojem se grad rasprostire zahtijeva strožu kultivaciju tla i drugačiju ekonomiju prostora. To međutim ne znači da mnoge dobre terene trebaju zauzeti parkirališta, kao primjerice obalni dio od autobusnog kolodvora do terminala, ili Deltu na kojoj su Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić osmislile Park(i)gralište s idejom da testiraju potrebe stanovnika za mjestima za predah. Na površini od 6 parkirnih mjesta simulirale su park koji bi služio razbibrizi. Trodnevni događaj privukao je gomilu ljudi i pokazao se uspješnim. Čak je jedna od susjednih stanarki izjavila kako prihvaća preglasnu glazbu u znak podrške.
Orelj: Urbani vrt bio je poklon Zone 00 Muzeju, a desio se spontano kada smo Ninu Sindičić pozvale na izlaganje u sklopu dvodnevnih razgovora u Malom salonu, u kojem je predstavila mogućnosti vezane uz kvartovske vrtove, zajedničku brigu o okolišu i uzgoj hrane. Nije nezanimljivo da je vrt preživio slavljenički pohod Armade, ali ne i maturijadu. Postao je mjesto za pražnjenje nečije psiho-fizičke nelagode, što nam možda govori i o tome kako se mladi osjećaju u gradu i koliko urbani prostor smatraju zajedničkim... Izgleda da unatoč sveprisutnom kultu mladosti, zapravo mlade ljude rijetko čujemo i omogućujemo im prostor za djelovanje.
I LIKOVNOST I GRAĐANSKA INICIJATIVA
Koje se intervencije u okviru prošlogodišnje i ovogodišnje Spajalice, pored navedenoga Urbanoga vrta, mogu odrediti strategijama land arta/Earthworksa?
Salomon: Ja ne bih miješala land art s ovakvim inicijativama. To su različiti pristupi, to jest jezik land art-a je uvijek likovnost, dok Urbani vrt nije nastao u kontekstu umjetnosti, već kao građanska inicijativa. To je važno razlikovati.
Orelj: Više nego što bismo naglasile strategije land arta, mogle bismo reći da je u određenim intervencijama prisutan zeleni val, tj. obnovljeno zanimanje za ekološke teme, za povezivanje s prirodom i širenje zelenih površina, ove godine u višednevnim intervencijama, Platformi za transdisciplinarne prakse i Park(i)gralištu. Kako je u Rijeci osjetan manjak zelenila i parkova, a k tome je odnos prema moru i vodi sužen, navedeni su radovi postali posjećene oaze, mala utočišta u asfaltiranoj okolini. U samom središtu grada ljudi su se mogli uključiti u ponuđene aktivnosti (od igre, rekreacije do edukacije), družiti se ili se pak samo izležavati. Park(i)gralište bilo je postavljeno na parkingu na Delti, području koji nekoliko desetljeća čeka na realizaciju plana o urbanoj prenamjeni, a trebalo bi uključiti i plavo-zelene terene s kulturno-turističkim sadržajima. U sklopu Spajalice, Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić, šest su parkirnih mjesta pretvorile u urbanu livadu, koja je postala prostor kolektivnog boravišta za razbibrigu, čitanje priča, slušanje muzike, obuku u guerilla knittingu ili izradi solarnih kuhala... U trodnevnom trajanju na ovih se 60m² okupilo oko petstotinjak ljudi. Također, pozitivne reakcije namjernika, slučajnih prolaznika, susjeda, te noćnih stanovnika tj. beskućnika i sakupljača boca. Mladi, koji su večernji korisnici Delte i obližnjeg Konta, bili su najčešći posjetitelji Park(i)grališta. Drago nam je da intervenciju nisu doživjeli kao uljez ili smetnju, već kao jedan od mogućih modela za provođenje slobodnog vremena i korištenje javnog prostora.
Platforma za transdisciplinarne prakse Krune Jošta i Maje Kohek zauzela je 30-ak m² nadsvođenih geodezijskom kupolom na Gatu Karoline Riječke. Ovaj je iglu okupio eko-aktivističke i zaigrane epizode, od radionica hemp bombinga, izrade minijaturnih visećih vrtova, osmišljavanja piratskog radija ili večernjeg kina s filmovima poput Natural Farming with Masanobu Fukuoka ili Paths Through Utopias... Odabrana pozicija na gatu jedna je od rijetkih koja Riječanima omogućuje doticaj s morem, što je narušeno jer je na samom gatu parkirana nečija jahta. Time se ponovno vraćamo na ulogu pozicija moći, suučesništvo politike i kapitala u definiranju urbanog prostora, njegove upotrebe i ikonografije.
PROBLEM DOKOLICE KAO PROBLEM RADA
Među brojnim predavanjima, među kojima su vjerni pratioci Spajalice mogli poslušati Andreju Kulunčić, Raumlabor, Sinišu Labrovića, Ninu Sindičić, Tinu Peraicu, sudjelovala je i antropologinja Valentina Gulin Zrnić, koja je inače poznata po svojim kulturnoantropološkim istraživanjima Zagreba, kao i predavanje Aarona Schustera pod nazivom Bilješke o dokolici, a koje bi se iz aspekta filozofske antropologije moglo nazvati “pohvala dokolici”. Kako nažalost nisam mogla poslušati navedeno predavanje, molim Vas, ukratko nam izložite glavne postavke o tom tzv. “obratu dokolice” koju kod nas npr. zastupa u svojim umjetničkim strategijama Mladen Stilinović.
Salomon: Problem dokolice je ustvari problem rada. Preciznije, kada definiramo rad, razjasni se i pojam dokolice. Schuster kaže da se “obrat dokolice” dogodio s afirmacijom radnika kao nositelja rada. Kad se pojam rada usredotočio na fizički rad, vidljiv i utilitaran, prvotni smisao dokolice se napustio. Zamijenjen je pojmom besposličarenja. Obrat na kojeg smjera Spajalica je rehabilitacija dokolice, rada koji čovjek koristi kao vrijeme nemoranja, izvan prisile stvaranja, svrsishodnosti... tako da u njoj nalazimo i moment slobode. Na neki način je to vrijeme odmaka, predaha, refleksije, užitka, dakle svega onoga za što bi većina ljudi nazvala neradom. U osudi dokolice prepoznajem i frustraciju prisilom rada. Ukratko, rad je danas prevršio svaki mjeru! Radi se previše, a premalo ljudi uživa blagostanje.
Orelj: Cijela priča s dokolicom je jako ambivalentna, ne uživamo ju jer previše radimo, dok je obećanje petnaestosatnog radnog tjedna pusta tlapnja.Tu se javlja i pitanje što to silno proizvodimo kad smo stalno u nekom pomanjkanju vremena... S druge pak strane golema nezaposlenost i rastući strah zbog mogućeg gubitka posla također postavljaju dokolicu pod sumnju. Tko si onda može priuštiti dokolicu i ljenčarenje? Tu možemo zastati nad Schusterovim riječima, doista, ako postoji ijedna klasa u našem društvu koja zaslužuje pridjev “lijen”, to nisu radnici, ni imigranti, ni nezaposleni, već su to financijski kapitalisti. Oni su objektivno lijeni; oni su bogati ološ koji parazitira na produktivnim snagama društva.
SPAJANJE, UKLJUČIVANJE SREDNJIH ŠKOLA
Pritom ove ste godine uveli edukacijski program za srednje škole što su ga osmislile Nika Rukavina – riječ je o Sušačkoj akciji i Petra Mrša sa svojim radionicama pod nazivom Street (kao) art. O kakvim je točno edukacijskim programima bila riječ i na koji su se način srednje škole uključile u program Spajalice?
Salomon i Orelj: Program je nastavak prošlogodišnjega koji je bio istraživačkog karaktera, a realiziran u suradnji Milice Đilas, više muzejske pedagoginje, i različitih srednjih škola (http://www.mmsu.hr/Default.aspx?art=571&sec=4). Ove smo godine u izvedbu uključili dvije umjetnice, Petru Mršu i Niku Rukavinu, a riječ je o dva različita pristupa odnosu mladih naspram javnog prostora. U Sušačkoj akciji sudjelovali su učenici Građevinske tehničke škole koji su u dva mjeseca istraživali te potom reaktivirali prostor vlastitog kvarta. Prostor ispred škole pretvoriti su u mali trg s klupicama i igralištem, a okolne zapuštene objekte, mahom zatvorene radnje i trgovine, pretvorili u fiktivna pročelja sa sadržajima koji im nedostaju u svakodnevnom bivanju, poput slastičarnice, kluba ili galerije.
U Petrinoj, višednevnoj radionici sudjelovalo je više učenika različitih srednjih škola koji su preuzeli ulogu kustosa i od svakodnevnih objekata i prizora na ulicama u blizini Muzeja, stvorili alternativnu scenografija prostora, malu pješačku galeriju s markacijama i legendama. Ovdje je bila naglašena ideja da se promijeni odnos prema svakodnevnom okruženju, a približi suvremena umjetnost i kustoska praksa, dok u Nikinoj radionici možemo govoriti o kvartovskoj akciji koja smjera na njegovanje susjedstva, a mlade ljude ističe kao odraslima ravnopravne stanovnike.
ANTI-FORUM PERFORMANS
Posebnu je pozornost javnosti izazvao performans Tajči Čekade Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? Naime, naziv performansa umjetnica je preuzela iz naslova diskusije s portala forum.hr u kojemu je 21 osoba (dakako, pod pseudonimima, nadimcima) povela izuzetno žučnu raspravu o značenju umjetnosti performansa. Ukratko, njihove je komentare umjetnica doslovno preuzela za “scenarij” samoga performansa. Kako Vi osobno kao povjesničarke umjetnosti, kustosice komentirate internetske anonimne komentare tog nazovi demokratičnoga medija. Naime, prije dvije godine Zvonimir Balog, ne anonimno već pod egidom književnika za djecu, rezolutno je izjavio sljedeće: “Ako je performance umjetnost, onda sam ja Mojsije!”, što kako su pak neki komentirali na webu očito uvelike govori i o etičnosti samoga velikoga pjesnika, inače utemeljitelja suvremene hrvatske dječje poezije, prema nekim drugim kolegama/kolegicama.
Salomon: Performans ima specifičnu izražajnu formu, neposrednu, krnje jasnu, bez narativnih zapleta. Ponekad mi se čini da je to – to, što ljude smeta. Međutim, vjerojatno je pogrešno generalizirati kao i tvrditi da ljudi u velikom broju od umjetnosti traže da bude rezultat procesa kultivacije – da se netko trudi, brusi i usavršava, pa onda nastane umjetnost. Vrednovanje performansa kao umjetničke vrste od strane javnosti, možemo usporediti s mnogim drugim ocjenjivanjima i procjenama sa strane, bez pravog razloga, osim potrebe da ljudi reagiraju na okolinu. To je onda upravo to što nas zanima – javni prostor, gdje korektivi dolaze sa svih strana, nemilice. Promišljajući o tome ne mogu doći do zadovoljavajućega zaključka, ali treba držati na umu da je performans institucionalizirana forma. Ipak, kazalište na primjer ima nemjerljivo dulju tradiciju, pa je općeprihvaćeno da se tamo događa nešto važno. Performans postoji jedva stotinjak godina i nije se još ustoličio do te mjere. Razlog tome je možda i to što on u pravilu ne razvija priču, ne zavodi zapletom, već neposredno suočava s nekom nelagodom, koju performer uglavnom ne artikulira riječima, već cilja na nesvjesno. S tim se publici nije lako nositi. Možda nekoga tko se bavi performansom upravo zbog toga ne bi trebala zabrinjavati tolika mjera otpora i nesimpatije. Evo, to mi sad pada napamet. Otpor treba obgrliti, prepoznajući da negdje pogađa u živo meso. Zamislimo situaciju da ljudi izražavaju radost i naklonost spram performansa. Pitanje, bi li je performeri osjećali izazovnom. Paralelu bismo mogli povući s čestim zamjerkama na račun suvremene umjetnosti. Zaključak bi bio da je umjetnost ipak negdje stvar (užitak) određenog broja ljudi, a nije masovna stvar, jer koristi jezik koji nije blizak ili poznat svima. Druga je pak stvar što bi se ona željela omasoviti. A to je druga tema…Vratimo li se Tajči, treba joj priznati da se ovdje prihvatila teškog zadatka postavljanja forumaškog teksta na gradsko stepenište.
Orelj: Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? doveo je dva svijeta u koliziju, a skupine koje se inače ne bi srele u svojevrstan doticaj i razmjenu (barem na virtualnoj razini, preko daljnjih komentara na forumu). Performans sugerira da je prilično lako nekoga ili nešto prezirati u izdvojenoj sferi, a da je vođenje jasne i argumentirane rasprave licem u lice jedna druga priča. Tu se možemo zapitati o općoj kulturi izražavanja na domaćem terenu, predvođenoj političkim krugovima, a posredovanoj u medijima, čije je lakrdijaštvo često neizmjerno. Pitanje je koji je njihov utjecaj na širu javnu sferu, na razvijanje analitičkog mišljenja, znatiželjnosti, ali i osjećanje socijalne kohezije? Performans je inače čest gost Spajalice, koji nam je zanimljiv jer, verbalno ili bez riječi, izaziva ono zatomljeno i prikriveno u urbanom okruženju, propitujući poimanje demokratičnosti i tolerancije, koje je često na snazi sve dok naše vlastito tijelo nije postavljeno kao granica.
Vera Turković za svoj članak o land artu Dijalog prirode i kulture kroz likovnu umjetnost (naime, kao ključne riječi navedenoga članka teoretičarka je istaknula sljedeće pojmove – Environmental Art, Ecological Art, Nature Art, Earth Art, Land Art, Outside Art), objavljenom 2002. godine u časopisu Socijalna ekologija, za moto članka odabrala je sjajnu aforističku konstataciju Maxine Greene: “Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti ljude koji mogu mijenjati svijet.” Koliko u navedenom aforizmu vidite i prepoznajete i vlastitu kustosku praksu, i to naročito zbog interakcionističke prirode Spajalice?
Salomon: Složila bih se s tim. Samo je pitanje domašaja koju umjetnost ima. Zbog toga smo dijelom izašli na ulice iz muzeja.
Orelj: Lijepa je misao, čini mi se da se najviše radi o tome da se u ljudima pobudi želja za promjenom, da vjeruju da su promjene moguće i da se spoje. Skloni smo sagledavati promjene kao nešto nužno pragmatično, umjetnost ih daje suptilnije i poetičnije.
UMJETNOST I EKOLOGIJA
I završno, kontekstualno pitanje vezano uz ove stravične nesreće vezane uz poplave. Naime, tu bih spomenula dvogodišnji ekološki projekt Mayer i Newtona Harrisona Breathing Space for the River Sava (bivša YU, 1988-1990), kojim su već tada upozorili, kada se cijela naša regija pripremala za ratničke etnonacionalističke mitove, da je rijeka Sava najzagađenija rijeka Istočne Evrope. Recite, koliko su naši umjetnici otvoreni i prema ekološkoj problematici te koliko su i sami izložbeni programi u našim galerijama pokrivali tematsko povezivanje land arta, Earthworksa?
Salomon: Land art je pripadao nekom vremenu, duhu vremena šezdesetih i sedamdesetih, premda su neki predstavnici i danas njim zaokupljeni (npr. Richard Long, Michael Heizer ili nedavno preminuli Walter de Maria). Zato bih land art radije odvojila od onog to što danas umjetnici rade. Tim više ako govorimo o ekološkoj razini, a ta je kod nas marginalna tema. Bio art je nešto što bi mogli nazvati novijom formom ekološke tematike, bez etičkih poruka i s njima.
Orelj: Meni se čini da aktualna umjetnost mahom izbjegava priklanjanje određenom nazivniku, što je moguća taktika opiranja općoj komodifikaciji. Postoje različita presijecanja s ekološkim temama i navraćanja na interese za prirodnim fenomenima, kod nas često izražena u radovima koji se bave problemom devastacije krajolika i prirodnih resursa pod invazijom turizma i korporativne logike kapitala. Ove su priče opet povezane s pitanjem javnog prostora i njegovog sadašnjeg stanja hibernacije.