Višnja Pentić  

Osvetnik koji je volio čitati

Kako romaneskno uobličiti samoću? Kako je pretvoriti u priču s početkom, sredinom i krajem kada je njezina tiha vlastitost sva satkana od nevidljivih povoja što zakrivaju stvarnost? Impresivan odgovor na ovo, u književnosti često postavljano pitanje, nudi Julius Winsome – drugi roman suvremenog irskog pjesnika Gerarda Donovana. Za romaneskni je prvijenac Schopenhauerov teleskop autor 2003. godine osvojio irsku nagradu za prozu Kerry Group te ušao u uži izbor za Bookera. Tri godine kasnije objavljuje roman Julius Winsome koji je ovog proljeća kod nas objavila izdavačka kuća OceanMore u prijevodu Marka Kovačića.

Tajanstvena smrt psa Radnja Irčeva romana smještena je u američku saveznu državu Maine koja graniči s Kanadom. Pedesetjednogodišnji Julius Winsome živi u osamljenoj kolibi duboko u šumi koja je dobar dio godine okovana snijegom i ledom. Jedino mu društvo pravi pit bull Hobbes nazvan prema slavnome engleskom filozofu te tri tisuće dvjesto osamdeset i dvije knjiga u starim kožnatim uvezima što mu ih je u nasljedstvo ostavio pokojni otac. Za svaku od njih taj je strastveni čitač sastavio i indeksnu karticu navodeći autora, izdavača, godinu objavljivanja te sažetak radnje te svoju ljubav prema čitanju prenio i na sina jedinca kojeg je odgajao sam nakon što mu je supruga umrla pri porodu. Nakon njegove smrti sin mu za život zarađuje isključivo ljeti, kao fizički sezonski radnik, dok zime provodi čitajući svog omiljenog autora koji se nimalo slučajno zove William Shakespeare, a tu i tamo zaokupi ga i pokoja ruska pripovijetka, posebno ako ju je napisao Čehov. Julius je ona vrsta knjiškog moljca čiji je pristup književnosti posvema subjektivan i čija je omiljena razonoda sastavljanje dugih popisa elizabetinskih riječi koje je često znao koristiti u razgovorima s ocem koji ga je zarazio Shakespeareom. Donovanov roman opisuje tjedan dana u životu ovog osebujnog osamljenika u kojem se njegov život iz temelja mijenja. Destabilizaciju Juliusove uljuljkane svakodnevnice satkane od dugih šetnji i još dužih sati čitanja uz vatru peći izazvat će misteriozna smrt njegova psa kojeg će pronaći prostrijeljenog u blizini kolibe kobnog ponedjeljka tridesetog listopada. Do nedjelje petog studenog predvidljivi ritam njegove svakodnevnice bit će nepovratno izgubljen. Gubitak jedinog druga i suputnika koji razblažuje neprobojnu Juliusovu samoću prisilit će ga da se konačno s njom suoči: “Kada sam se vratio u kolibu, prvi put sam osjetio kako mi nedostaje, kao da mi neki malj mlati po srcu. Bio je to stravičan trenutak spoznaje što znači da ga više nema. To znači da nitko ne vidi kako živiš i što radiš. Uz tugu se još nešto ušuljalo kroz vrata, odnosno trag još nečega. Zacijelo je to došlo s naslaganih drva ili je dotrčalo iz šume jer nisam ništa tome nalik dotad osjetio”. A to nešto jest mržnja, mržnja i nasilje rođeni iz povrede i usamljenosti, iz izolacije i nepovjerenja.

Između nagona i metafizike Julius već sljedeći dan kreće na osvetnički pohod prilikom kojeg će starom očevom puškom ustrijeliti nekoliko ljudi na osnovu ničim potvrđene pretpostavke kako bi upravo oni mogli biti ubojice nesretnog psa. Gubitak voljenog Hobbesa treći je u nizu bolnih rastanaka s kojima se ovaj usamljenik bio prisiljen suočiti. Prvi je bio očeva smrt, a drugi prekid ljubavne veze s lijepom Claire, mladom ženom iz obližnjeg gradića koja je zaslužna za to što je u Juliusov život stiglo malo štene koje mu je od tada nesebično pravilo društvo. No, Claire je poput mnogih žena odlučila asocijalnog, ćudljivog muškarca iz šume, zamijeniti nešto sigurnijim i konvencionalnijim partnerom pa ga je napustila kako bi stupila u vezi s lokalnim policajcem. Slučajni susret s njom u Juliusu će probuditi nikad prevladane osjećaje koji će dodatno zaoštriti nesnosan osjećaj gubitka što razara njegovo tankoćutno, a jednostavno  srce. Jer Juliusovo je nedokučivo srce topla jezgra ove snijegom zakrivene priče o samoći i gubitku, i nepovjerenju i sumnji što se iz njih obično rode. Donovanov roman ispripovijedan je u prvom licu pa se na nešto manje od dvjesto stranica majstorski napisane proze nalazimo u ingeniozno osmišljenoj svijesti glavnog junaka. Julius je u svojoj navodnoj jednostavnosti zapravo nevjerojatno kompleksno izgrađen lik koji do kraja ostaje nepredvidljiv dok je istovremeno gotovo fizički opipljiv jer Donovan kao da pred čitateljem oživljava ritam njegova disanja. S jedne strane on je brutalno odan nagonskom u svom instinktu da preživi, a s druge pak uronjen u metafizičko osluškivanje kako prirode tako i suptilnosti što ih bilježi svijet umjetnosti zatočen u kožnim uvezima očevih knjiga. Na određeni način Donovanov junak utjelovljuje poznati koncept prirodnog čovjeka koji živi u bliskom dodiru s divljinom koja ga okružuje i koji je spreman u vlastitom djelovanju emulirati zakone koji njome okrutno gospodare. A opet, ovaj je Petko obdaren poput pahuljice krhkom tankoćutnošću duha i sposobnošću da voli i za tu se ljubav nesebično žrtvuje.

Donovan sjajno gradi unutarnji glas svog junaka vodeći nas nepreglednim pustopoljinama Juliusove samoćom balzamirane svijesti u kojoj caruju vječna zima i led: “Sjedio sam u tapeciranoj novoengleskoj fotelji dok je šuma oko kolibe tonula u tišinu i tamu i pitao se što bi moj otac rekao na sve to, što bi mislio o odraslome čovjeku, svojemu sinu, svem izvan sebe zbog nekog traga i psa, sinu koji sjedi uz hladnu vatru, ako takvo što postoji, u mraku s još nečim što se ušuljalo kroz vrata i stajalo kraj njega, osjećajem ili okaljanim zrakom, nečim što se nije dalo zapostaviti, ali se nije ni prikazalo, nego se kretalo iz sobe u sobu šušteći po pokućstvu i zavjesama dok nije ušlo u dnevni boravak prekriženih ruku kao da govori što sada i što ćemo sada”. Portret junakove samoće sastavljen je od gustog mozaika što ga čine suptilne impresije i opisi natopljeni metafizičkom jednostavnošću koji uvjerljivo prenose specifičan životni osjećaj nježnog usamljenika istovremeno objašnjavajući njegovo odavanje brutalnom osvetničkom pohodu.

Shakespeareov poučak Samoća zahtijeva metaforu, a Donovan je iznalazi u pustom šumskom svijetu obavijenom neumoljivom zimskom bjelinom. Zaleđenost prirode odgovara unutarnjem krajoliku naslovnog junaka koji se okovan samoćom postupno pretvara u živog mrtvaca. Sve što mu preostaje jest nepomično sjediti u naslonjaču  i “suosjećati sa šumom” sada kada više nitko nije moga vidjeti kako živi. Nakon što se i zadnja nit što ga je vezala za svijet naglo prekinula, Juliusu ne preostaje ništa doli stupiti u stvarnost na jedini mu dostupan način, kao stranac koji progovara zakonom osvete, vladavinom pravde, potraživanjem zadovoljštine pod svaku cijenu. I stoga se njegov brutalni ubilački pohod doimlje tek posljednjim pjevom jedne bezglasne ptice na umoru koja se iznenada probudila i shvatila da je posve sama u svom gnijezdu. Donovan je napisao čarobnu priču o samoći, izolaciji, sumnji i nepovjerenju te njihovim pogubnim posljedcima za ljudsko srce. Četiri pak stoljeća ranije Zimskom pričom isto je učinio William Shakespeare besmrtnim stihovima ocrtavši Juliusovu tragičnu sudbinu: “Načinimo lijekove velike osvete, da izliječimo ovu smrtnu bol”