Osvjetljavanje istine

Film Grbavica Jasmile Žbanić napokon je došao i u riječka kina. Prvo se sedam dana prikazivao u kinu Croatia, potom nekoliko večeri u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Te jedanaeste večeri prikazivanja u dvorani je bilo dvadesetak gledatelja/ica. Uobičajena brojka za filmske projekcije u Rijeci u kojoj iz mnogih razloga filmska industrija ostvaruje malu zaradu. Valjda je zbog toga i film Grbavica stigao tako kasno, možda zato nikada nema kakve svečane premijere, ni na gradskoj razini, zato filmovi nikada nisu kulturni događaj koji bi odjekivao gradom. Izostanak glamura u slučaju tog filma bio je, međutim, dobrodošlo zatišje, barem onima koji su ga, a s obzirom na temu koju obrađuje, iščekivali i sa zebnjom, sve prateći napise od premijere održane 1. ožujka u sarajevskoj Zetri. Jer većina je napisa, osobito onih u hrvatskom medijskom prostoru, najviše govorila o glamuru što prati prikazivanje filma. Tko je došao na koju premijeru, kako se zabavljalo na after partyjima, kako zbog zabrane prikazivanja u Republici Srpskoj pirati zadovoljno trljaju ruke, jer je prihod od umnožavanja ilegalnih kopija iznimno dobar.

Razlika muškog i ženskog iskustva

Grbavica je nesumnjivo film koji zaslužuje veliku pozornost, pa i onu svu kićenu do koje vode staze crvenih tepisona, no kada se ona zaustavi samo na nabrajanju tehničkih podataka o proizvodnji filma i informativnim izvještajima s dodjele Zlatnog medvjeda u Berlinu, te tomu pridoda nadmena i potpuno pogrešna percepcija dijela mainstream hrvatske kritičke javnosti, najblaže pitanje koje se pojavljuje jest – zašto? Odgovor se, na žalost, nalazi u velikom neznanju, nepoznavanju i odbijanju spoznaje problema i iskustva koje film Grbavica problematizira – sudbinu 20.000 žena koje su tijekom rata silovane u logorima diljem Bosne i Hercegovine. U izvještajima birokracije bilo koje vrste i podrijetla to je brojka – 20.000, to je podatak na temelju kojeg se rade novi izvještaji, brojka koja će u raznim prigodama i povijesnim pregledima biti uvijek pogodno iskoristiv podatak.

Jasmila Žbanić, međutim, pokazala je ono što dosad nitko nije – da je nasilje, najsurovije, najbestijalnije, najbezobzirnije upisano u tijela dvadeset tisuća žena i takvim će ostati zauvijek. To isto nasilje upisano je i u tijela djece rođene iz te surovosti i takvim će ostati zauvijek. Pokazala je da ne možemo i ne smijemo ignorirati činjenicu da je u svim slučajevima riječ o muškom divljaštvu prema ženskim tijelima kojima je i um, ma koliko ga muški pogled na svijet oduvijek pokušava odvojiti od tijela, njegov sastavni dio. Pokazala je i ono što se još rijetko može vidjeti u bilo kojem priznatom umjetničkom izrazu – kakve posljedice, kakve tragove muško nasilje ostavlja na ženama, ali i kakav je svijet žena. Taj drukčiji, taj svijet koji muškarci uporno odbijaju spoznati, taj svijet u kojem uvijek postoji tračak nade da je ljubav, svim strahotama usprkos, moguća i ponajviše da su spremne potražiti je i primiti ako je nađu. Ne govorimo pritom samo o ljubavi heteroseksualnog para, nego o svim ljubavima, prijateljskima, ljubavima roditelja i djece, onim bliskostima s nepoznatim ženama, ali koji su prošle istu nakaznu torturu. Pokazala je da svi oni koji kao od kuge bježe od podjele na muško i žensko pismo, zapravo površno tu podjelu tumače prema porijeklu ruke koja je tekst ispisala a prema konstruiranoj dihotomiji dvaju spolova. Ne, ono što čini tu razliku jeste razumijevanje razlike muškog i ženskog iskustva.

O ljubavi i istini

Najzavidnije nerazumijevanje i nepoznavanje pokazao je Dragan Jurak u Jutarnjem listu koji mora da se dugo češkao po glavi i potom kao nevjerojatnu odbacio mogućnost duge, potisnute, naporne stoičke borbe Esme da omogući sebi i kćeri Sari, začete nakon višemjesečnih silovanja više muškaraca u srpskom logoru, pristojan život i njena slamanja, puknuća kada kćerki otkriva da nije šehidsko dijete. Nema žene kojoj ta situacija i bez ikakva pojašnjenja ne samo izgleda mogućom nego se s njom vrlo lako identificirati, pa se opet javlja ono – zašto to ne bi mogao shvatiti jedan muškarac. Da je s malo manje zlobe prema uspjesima bosanskog filma saslušao što na kraju govori Esma, kako sva zla i boli može promijeniti dodir dječjih usana majčine bradavice, pa makar to svijetu i sebi priznala dvanaest godina kasnije. Jer, naravno, Jurak ne zna ni za sram koje tijelo osjeća nakon nasilja, grubosti, poniženja, onaj sram koji u tminu i pokušaj zaborava zavija istinu. Dok je ljubav, a samo ona to može, ne osvijetli. O tome, o ljubavi i istini, i to na zanatski izvrstan način govori Jasmila Žbanić i ma koliko bi Jurak želio da je to “mala televizijska drama”, riječ je o velikom filmu. Skučenost i mizernost svojih pogleda taj je autor ponajbolje dokazao izvođenjem još dviju zamjerki (i izostanak nalaženja makar jednog dobrog detalja): Onog da u poslijeratnom Sarajevu nema tvornice obuće u kojoj Esma radi danju, što je toliko bedasto da gotovo sa sramom upućujemo da je riječ o filmu prilagođenom opisu šljakerske stvarnosti žena u svim postratnim društvima. I drugog, da je teško spojiti dobnu razliku starije Mirjane Karanović i mlađeg Leona Lučeva kao potencijalne partnere, čemu se može pridjenuti samo zaključak zavidnog primitivizma tvorca takve misli.

Film Jasmile Žbanić svjedočanstvo je povijesti upisane u ljudsko tijelo, a koja se tako uporno zaobilazi i ignorira iz svih službenih povijesnih monografija. Mučnih, bolnih, svjedočanstava nasilja koja se prikrivaju da se ne bi izgubila isprika za novi rat. Osobito onih njenih dijelova koja su upisana i traju u tijelima žena i nakon što se stave potpisi na primirja i nakon što se društvo svesrdno potrudi opisati, razumjeti i izliječiti sve oblike muškog PTSP-a. Jer, ljudska bića, ako je iskrenog razumijevanja i ljubavi drugog ljudskog bića, ipak mogu voljeti i nakon najtežih i najbolnijih iskustava. I žene to znaju.