Novogodišnji paketi - Pokrivene stvari od Kyota do Hvara - Bitak jest, nebitak nije - Sfere nebesa poput babuški - Tendencija pospremanja u ladice - Du musst dein Leben ändern. I snijeg.
Prvu novogodišnju kavu morali smo piti u manje uobičajenom kafiću (onaj više uobičajeni imao je jedan od četiri neradna dana u godini). Sjedili smo “u izlogu” i gledali kroz mamurno postpraznično jutro glavni trg naselja, prekriven čahurama i patronama kao da je bila bitka. I onda sam, točno pred svojim nosom, primijetio nešto. Pokazao sam Dadi – i ona je odmah znala. Ogroman paket zamotan u ceradu, stegnut sajlama: svi stolovi i stolice koji inače, ljeti, čine terasu kafića. Stvar ni najmanje neobična, jedva vrijedna pažnje. Kad ne bi bilo Jasenka Rasola.
Ono čega nema Prizor s paketom ispred kafića izgledao je, naime, točno kao stranica iz knjige fotografija Jasenka Rasola Pokriveno (Zagreb: Skaner studio, Meandar, J. Rasol, 2004). Sjećate se te knjige i izložbe: Rasol, zagrebački kamerman i fotograf, u gradskim je i manje gradskim miljeima od Kyota do Hvara, od 2000. do 2004, fotografirao pokrivene stvari. To je zapravo antifotografija: u središte naše pažnje kamera gurne nešto ne samo nezanimljivo i nebitno, nego nešto što bi trebalo, prema konvencijama pravog života i normalnih okolnosti, biti iz pažnje izmaknuto. Jer pokrivala se, znamo svi, i rabe da bi se stvari učinile nevidljivima, da bi bile (privremeno) poništene – tako pod Rasolovim crnim plastičnim vrećama više puta naslućujemo prometne znakove i semafore, umotane zato što su izvan funkcije. Što je pokriveno, toga, dakle, nema. A Rasol je, perverzan i naopak antifotograf kakav već jest, napravio cijelu monografiju o tim stvarima kojih nema.
Bitak je dobitak Nepostojanje je ionako prilično prijeporna kategorija (sjetimo se Parmenidova šarmantnog zaključka “Bitak jest – nebitak nije”). Ljudi srednjovjekovlja, recimo, kao i jedanaestogodišnji moj i Dadin sin, itekako su svjesni da nikad “ne može biti da baš ničega ne bude”. Sin mi kaže: “I u najcrnjem vakuumu međuzvjezdanog prostora uvijek će se naći barem par atoma”. Za ljude srednjega vijeka, čitava katedrala univerzuma – iznad zemlje, jedna u drugoj poput babuški, sfere ili nebesa sedam planeta, osma sfera zvana Stellatum jer sadrži zvijezde stajaćice, deveto nebo Primum mobile, i onkraj devetoga neba, Bog – ništa u toj strukturi nije bilo prazno. Sublunarni je svijet bio gusti sendvič zemlje, vode, zraka i vatre; iznad njega, sfere planeta ispunjavali su eter, svjetlost, glazba (muzika sfera), inteligencije (planete i zvijezde, jer one su također žive) i anđeli. “Pogledati u noćno nebo očima modernog čovjeka slično je gledanju mora koje se gubi u izmaglici, ili orijentaciji u neprohodnoj šumi – posvuda drveće, nigdje obzora. Pogledati srednjovjekovni univerzum nadnesen nad našim glavama sličnije je promatranju veličanstvene građevine. Dok ‘svemirski prostor’ moderne astronomije izaziva jezu, ili zbunjenost, ili maglovite fantazije, sfere prošloga vremena pokazuju nam strukturu na kojoj um može otpočinuti, objekt čija veličina poražava, ali harmoničnost ospokojava. U tom je smislu naš svemir romantičan, dok je njihov bio klasičan.” (Tako je otprilike C. S. Lewis opisao razliku između srednjovjekovlja i današnjice u The Discarded Image, 1964.)
Kategorizacije i sistematizacije Poput ljudi srednjovjekovlja – možda instinktivno? – Jasenko Rasol ne vjeruje da tamo gdje ništa ne vidimo zaista nema ničega. Ima, ima; samo treba pogledati. Pa gledamo. Zahvaljujući Rasolu, naučimo gledati, i naći vremena za gledanje, pa i razmišljati o onome što gledamo i vidimo. Čak i kad mamurni sjedimo u kafiću pijući prvu novogodišnju kavu (ili: upravo zato što...).
Da sam kunsthistoričar, možda bih procijenio da su Rasolove fotografije nastale iz posve drugih motiva. Možda bih, u duhu akademske Quellenforschung, zaključio ih je potaknuo život umjetnosti: Pokriveno se refleksno povezuje s Christoom, onim umjetnikom koji zamata Reichstag i mostove preko Seine. Možda bih, kao likovnjak, smatrao da je na fotkama prvenstveno doživljaj koegzistencije neodređenih, mekih formi – nabora cerada, vodopada najlona – i tvrde, čvrsto definirane geometrije urbane svakodnevice. Da sam sklon impresionizmu romantičnog smjera, možda bih vidio kako su fotografa privukle tajnovitost i lagana sablasnost pokrivenih predmeta; gledajući dobar dio tih zamotanih masa na stranicama Pokrivenog, lako zamišljam ili da pod pokrovima leži neko ljudsko tijelo, ili da se nekamo ide – da je nešto u vječnom tranzitu. Da sam filolog (uh, pa i jesam!), sve bih to pokriveno lijepo strukturalistički sistematizirao i kategorizirao: jedna su pokrivena četvrtasta, druga brežuljkasta; ove su hrpe (kako piše pod fotkama) iz Zagreba, one iz Pariza, one sa Silbe, one iz Berlina; ovo su stvari koje su uskladištene (brodovi, automobili), ovo su stvari koje su pokvarene, ovo su privremena krpanja rupa, ovo su zaštite materijala; ovdje je pokriveno na lijevoj strani, ovdje na desnoj, ovdje gore, ovdje u sredini.
Nigdar ni bilo Sve su to, istovremeno, dokazi da nikad ne može biti da baš ničeg nema (uvijek su me daleko više od Parmenidove doskočice zbunjivali lakonski izvještaji “Nema tamo ništa”) – ali i dokazi da pokriveno nagonski otkrivamo, da čovjek teško odolijeva tendenciji da posprema stvari u ladice. Ili, optimističnije rečeno, da su naši mozgovi programirani da stvaraju smisao i sustav od svega što im se podmetne.
Du musst dein Leben ändern, okončao je prije stotinu i pet godina jedan sonet jedno promatranje arhajskog Apolonova torza. I taj je torzo predmet “pokriven”, mada na drugačiji način – ostao je bez onoga najbitnijeg na ljudskom liku, bez glave – ali opet, pokriven: za zdrav razum, taj je torzo “beskoristan”, nebitan, izbrisan. A ipak nije. – Ali na koji način Leben ändern? Pri prvom čitanju Rilkeova soneta, moje srednjoškolsko, kršćanski-sentimentalno oblikovano ja skočilo je na konfekcijsku pouku “moraš živjeti bolje”; u svoju obranu mogu navesti samo da takvim tumačenjem nisam baš bio zadovoljan.
Rasolova pouka da nebitno, beskorisno i izbrisano ima svoje postojanje i svoju tajnu, njegovo otkriće, otkrivanje, tih u stranu gurnutih, ničemu-nam-služećih oblika i slučajnih instalacija (za razliku od Christoovih namjernih), promijenili su moj i Dadin život. Ne na neki kolosalno epohalan, dramatičnim akordima i krupnim planovima potcrtan način. Samo toliko da, digavši pogled s kave i pepeljare, pred sobom primijetimo nešto što inače ne bismo. Bilo puno ili ne, to je dragocjeno.
Postskriptum. Dok pišem ovu kolumnu, pada gusti snijeg i na svoj, drugačiji način – kao kritički komentar uz moje riječi i Rasolove slike – stvara ogromne količine pokrivenoga svuda u kvartu ispod naših prozora. Pogledajte.