Otkrivanje talentiranih glazbenika

Sudeći prema posjetu prvog koncerta Jazz ciklusa Hrvatskog društva skladatelja, čini se da ćemo svjedočiti njegovoj punoj afirmaciji ove sezone, što on od samog utemeljenja i zaslužuje izborom glazbenika koji su nastupali ili će nastupiti u maloj dvorani Lisinski. Glavni razlog dupkom pune dvorane 7. listopada bio je nastup Enrico Rava kvinteta. Pomalo nestvarno zvuči podatak da taj legendarni talijanski, ali i europski jazz glazbenik u Hrvatskoj nije nastupio od početka osamdesetih godina pršlog stoljeća. Ne znamo zašto je tome tako, iako je riječ o susjednoj zemlji s kojom imamo najveću morsku granicu, no život je prožet čudnim pričama, pa tako i ova sigurno spada u njih.

Bilo kako bilo, talijanski trubač je, unatoč svojoj nenazočnosti na hrvatskim pozornicama, stekao izvrstan glas u našoj zemlji i velik broj poklonika. Zašto? Dovoljno je reći da su Ravini glavni uzori Miles Davis i Chet Baker, utjelovljenja lirizma u jazzu, čiji su instrumenti već prvim tonom zaokupljali svačiju pažnju. Na tim osnovama i Rava gradi svoj glazbeni jezik, dodajući mu sve one ostale elemente koji čine njegov glazbeni izraz posebnim. Ne možemo stoga zaobići još neke važne trenutke koji su usmjeravali i još uvijek usmjeravaju njegovu glazbenu karijeru.

Objedinjavanje svih dramskih vrsta

U svojih četrdeset godina karijere trubača i skladatelja pojavljuje se na više od sto albuma, a na 26 njih je i leader. Karijeru je započeo vrlo rano svirajući po torinskim klubovima inspiriran već spomenutim Davisom i Bakerom, da bi šezdesetih godina preko Gata Barbierija zaplovio vodama free jazza. Put ga je odveo u New York, gdje je s kraćim prekidima živio nešto više od deset godina. U to je vrijeme surađivao i svirao s Don Cherryjem, Malom Waldronom, Cecilom Taylorom, Charliejem Hadenom, Carla Bley’s Jazz Composers Orchestra itd. Snimio je mnogo filmske glazbe, a od povratka iz SAD-a svirao je gotovo sa svim značajnijim europskim jazz glazbenicima. Nastupao je u SAD-u, Japanu, Kini, Brazilu, Argentini, diljem Europe, kao i na svim eminentnijim svjetskim jazz festivalima.

Jedna od važnih Ravinih odlika je otkrivanje mladih, talentiranih glazbenika, koji kasnije redovito postaju jake glazbene ličnosti, a tako je bio i slučaj s postavom Kvinteta u Zagrebu, kojeg osim europske čeka i velika brazilska turneja. Čine ga trombonist Gianluca Petrella, klavirist Andrea Pozza, kontrabasist Rosario Bonaccorso i bubnjar Roberto Gatto. I dok su potonja dvojica već prilično afirmirani predstavnici talijanskoga jazza, pijanist Pozza, a posebno trombonist Petrella spadaju u najmlađu generaciju. Ipak, širok generacijski raspon članova benda, počevši od samog veterana Rave, nismo niti jednog trenutka osjećali kao manjak u međusobnoj glazbenoj komunikaciji (takvi slučajevi nisu rijetki). Naprotiv, upravo je Rava bio, što je i logično s obzirom na njegov “liderski” karakter, kotač zamašnjak, bilo da se radi o nenadanom izboru kompozicija, zanimljivih backgrounda ispod sola, poticanja na sola itd.

Slobodno kretanje dvojice puhača po pozornici i njihova neopterećnost možebitnim postavljenim ozvučenjem samo je dočarala svijet free jazza šezdesetih godina, kojeg je sam Rava toliko dobro iskusio. Sve to je spojio s tradicionalnijim izrazima jazza i nepogrešivim osjećajem za melodiju podneblja iz kojega potječe u zanimljivu glazbenu priču, koja je čestim nadovezivanjem skladbi jedne na drugu podsjećala na neku vrstu glazbenog kazališta u kojemu su objedinjene sve dramske vrste.

Oslonac i poticaj za kreativnost

Veći dio su činile Ravine autorske skladbe i standardi (My Funny Valentine, Royal Garden Blues). Možda se nekome to čini kao linija manjeg otpora ili nešto već viđeno, no kada u svemu tome slušate trombonista Gianlucu Petrellu, sve sumnje i pitanja padaju u vodu, jer takvo muziciranje poželite uvijek slušati. Njegova glazbena potkovanost spojena s uzbuđenjem koje u to unosi stvara nevjerojatan rezultat, danas usporediv s onim što čine članovi Mingus Big Banda i ostalih manjih formacija izniklih na idejama tog velikog skladatelja i kontrabasista.

U tom je smislu svoju ulogu potpuno ispunio i sam Rava, koji svim glazbenicima u sastavu služi kao pravi oslonac i poticaj za kreativnost. Publika je burnim aplauzima nagradila tu vrstu kreativnosti i količinu pozitivne energije, što je urodilo u dodatku zajedničkom interpretacijom Poinciana, kada je publika pjevala uz band, a onda ostala sama u razgovoru s Ravom i njegovom trubom čarobnog tona. Divan početak još jednog izvrsnog ciklusa HDS-a, u kojemu ovaj puta valjda nećemo toliko dugo čekati novi nastup velikog talijanskog glazbenika Enrica Rave.