Otpadnički, radnički postmodernizam

Stewart Home britanski je pisac rođen 1962. u obitelji koja je imala dobre veze s takozvanim situacionistima, kojima je pripadao Alexander Trocchi, jedan od rijetkih pisaca prema kojima osjeća poštovanje. Homeova se djelatnost prostire na nekoliko područja, on uređuje underground izdanja, svira u bendu, objavljuje CD-ove sa svojim recitalima, snima filmove. Sve to naštimano je naglašeno provokacijski spram tradicionalne hijerarijske buržoaske (ili mediokritetske, kako hoćete) kulture. Književnost, kao i ostale umjetnosti, kod njega je izložena bipolarno: postoji “kultura” o kojoj se izučava na fakultetima i koju se hostijski prenosi s generacije na generaciju, koju Richard Marshall definira kao “hegemonijsku, protu-otpadničku, anti-republikansku, anti-narodnu viziju” kulture, čija je jedina funkcija prevođenje instinktivnog i misaonog u žargonsko i papagajsko ponavljanje kulturoloških mantri, a postoji i druga, podzemna, demokratska struja koja je u doticaju i s radništvom u najširem smislu te riječi. Home zvuči kao čovjek kojemu je važno da se književnost oslobodi te navezanosti za vladajući sustav, da otpadne od njega i stvari promotri odozdo. Tradicija na koju se oslanja Home seže stoljećima unatrag i tu su na listi imena poput Blakea i Miltona. A ono što mu je još važnije tiče se autentičnosti doživljavanja kulturnih proizvoda.

Pojačavanje osjećaja života

To posljednje on varira na brojnim razinama svoga parodijskog postmodernističkog romana 69 stvari koje treba učiniti s mrtvom princezom, neobičnom radu u kojemu kombinira opise seksualnih avantura svojih junaka s njihovim književnim raspravama. One su vrlo oštre spram većine pisaca za koje je prosječni hrvatski čitatelj čuo: po Homeu većina je književnosti poigravanje pisaca s lakovjernim čitateljima. Ne misli on, naravno, da je riječ o demonskim umovima sklonima manipulaciji, nego i na njih gleda kao na majmune u odijelima, kao na ljude nesposobne izlučiti i najmanju misao. Velika većina književnosti za njega je ogromna posuda s memorijom prema kojoj se ne odrađuje nikakva refleksija. Home, naravno, u tu posudu većim dijelom svoje knjige mokri sve u šesnaest. Međutim, iz toga ne treba zaključiti da je on neoprimitivac koji izvornim uličnim energijama pokušava udahnuti život toj hijerarhijskoj služavci, kakva je službena kultura.

Home je zastrašujuće načitan – to je treća razina knjige, i iako bi drugu bilo gotovo nemoguće izvesti bez nje, samosvojan je fenomen u okviru fenomenologije romana, a on tom načitanošću i informiranošću prilično velikom snagom rola pažnjom svakog knjigoljupca. Spojivši visoko i nisko u izvedbenom smislu – seks i teoretiziranje o knjigama i piscima – na formalnom je planu uobličio ono što je na tematskom parodirao, raspravljajući s podjednakim žarom o vrhunski pozicioniranim misliocima poput Baudrillarda, koji mu je, usput, smiješan, i proizvodima pulp kulture. Sve s čime se dolazi u doticaj trebalo bi pojačavati osjećaj života, trebalo bi približavati sebi, a ne porobljavati – što čine brojni socijalni sustavi svojim metodama slijepog usvajanja i pokornog udovoljavanja zahtjevima vladajućeg centra koji Marshall uokviruje sintagmom “kapitalističkog stola”. Narudžbe s jedne i djela s druge strane, a pritom je golemi dio, neću reći populacije, nego gladi i žeđi, izoliran i prešućen. Štreber kao građanski ideal, čovjek strog prema formuli i mlitav prema vlasti.

Home smatra da treba biti otpadnik, ne u anarhističkom smislu – on vrlo precizno u dijelovima anarhizma vidi i rasističke kao i retardističke crte – nego u vrlo jasnoj distanci spram svakog establišmenta, jednako kao i spram svakog unaprijed usvojenog govora u smislu žargona kako ga je tumačio jedan od junaka romana, Theodor Adorno.

Red seksa, red turizma, red književnog nadmudrivanja

Pisci su manje od ničega ako nisu izbrušeni do mislilaštva – to je jedna od Homeovih teza – a žargon kojeg se tako grozio Adorno brat je blizanac Homeove kapitalističke hegemonijske kulture: građanska posebnost predstavljena kao općenitost za sve. Društvena dioba rada koja stoji iza svega, zajedno s propagandnom mašinerijom kritike svele su umjetnost na ideološko djelovanje vladajuće klase koja preko obrazovnog aparata dalje prosljeđuje formule što u recepcijenata izazivaju dojam da su se do riječi uzdigli sami, iako su samo kao spužve upili ono što im se predalo. Takav običaj Home svojim radovima udara nogom u dupe, i već na početku romana, rugajući se Frommu, pokazuje do koje se mjere demencija dohvatila i umova takozvanih umnih. Fromm se, piše Home, samo prenavljao, navodeći u većini svojih knjiga spoznaje iz prethodnih, čime je davao okvir za iznošenje teza u novoj knjizi, što ga čini savršenim kritičarem mehanizacije jer mu je proza mehanizirana do krajnosti. Baudrilard nikada ne bi, da je normalan, za prevoditelja uzeo Sylverea Lotringera, iz časopisa Semiotext(e), jer je ovaj komično nesposoban za ikakav ozbiljniji zadatak. Svi se ti tipovi između sebe povezuju i druže samo stoga da im netko napokon povali supruge.

I tako, red seksa, red turizma, red književnog nadmudrivanja. Ako je prošle godine John Kennedy Toole podsjetio kako se dobro pisalo (i samovalo) prije četrdesetak godina, Home je ovdje zato da ukaže na činjenicu da ovo staro umijeće zadavanja pojedinačnog udarca nije izumrlo. Zasad, unatoč tipfelerima, ali oni se tiču lektora i korektora, prijevod godine. Prava radnička knjiga.