Noga filologa - Otvoreni kôd

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Ljubav mog života ide na kompjuterski tečaj. To je otvorilo novo poglavlje u našim razgovorima. Između ostaloga, pričali smo o tome zašto moj kompjuter ima Linux, a ne Windowse. I Linux i Windowsi, naime, rade isto: oni su operacijski sustavi računala, omogućavaju ulaz, memoriranje, obradu i izlaz podataka. I Linux i Windowsi podloga su za kompleksniji softver: za pisanje, računanje, crtanje, video i audio, surfanje internetom. Razlika je jedna: kod Windowsa, i sam operacijski sustav i ostale programe morate platiti (ili kršite nekoliko zakona). Kod Linuxa, ne morate. “Kako je to moguće?” pitala je Dada.

Čitaj, mijenjaj, šalji dalje

Operacijski sustav Linux pripada onome što se zove “otvoreni kod”: njegov program – svi oni nizovi računalnih naredbi koje su programeri napisali da bi računalo radilo ono što želimo – slobodno je dostupan, te ga svatko može čitati, koristiti, mijenjati, širiti dalje. Suprotno tome, kôd Windowsa je zatvoren: da biste s njime radili bilo što od ranije navedenog – čitali ga, koristili, mijenjali, širili – morate imati dozvolu Microsofta (ili kršite nekoliko zakona).

Kôd Windowsa je zaštićeno vlasništvo Korporacije Microsoft, i osnovni “proizvod” te tvrtke – “proizvod” u navodnicima, jer Microsoft zapravo prodaje usluge: ono što kupujete kad kupujete Windowse jest licenca, dozvola da koristite Microsoftov kod na točno određenom računalu. Prodaja dozvole korištenja tog koda (i nekoliko kompleksnijih na nj oslonjenih programa) jest ono što je stvorilo korporaciju s 79.000 zaposlenih i 260 milijardi dolara poslovne vrijednosti.

Kako je onda moguće da ista takva stvar postoji bez prodaje dozvole, bez desetaka tisuća zaposlenih, bez stotina milijardi obrtanih dolara? Kako to itko može učiniti – i kako se to ikome isplati?

Apaš

Prije odgovora, još malo poslovnih podataka. Programi objavljeni kao otvoreni kod danas čine značajan dio računalnog svijeta. U ožujku 2008., jedan besplatno dostupan, otvoreno-kodni program za posluživanje internetskih stranica, po imenu Apache, koristilo je više od 50% mrežnih poslužitelja. (“Poslužiti” internetsku stranicu znači dostaviti je vašem računalu; kad, surfajući, otvarate neku adresu na internetu, vaš kompjuter šalje zahtjev drugom kompjuteru da mu dostavi stranicu koja se na toj adresi nalazi.) Linux i bezbrojni na njemu oslonjeni programi na stolnim i prijenosnim računalima – izravni konkurenti Windows Viste, Worda, Excela – imaju danas dvadesetak milijuna korisnika širom svijeta. I – naoko najčudnije – predviđa se da će tržište softvera u otvorenom kodu u 2008. angažirati 35 milijardi dolara, s tendencijom rasta od 37 do 45 posto godišnje.

Netko očito može napraviti kompleksne računalne sustave u otvorenom kodu. I nekome se to očito isplati.

Marx ex machina

Dva su tumačenja kako je to moguće. Jedno je, recimo, anarhističko-marksističko, ili idealističko; drugo je kapitalističko i pragmatično.

Prema prvom tumačenju, zajednica otvorenog koda funkcionira onkraj načela tržišne ekonomije. Ekonomija ove zajednice je darovna – ljudi koji su napisali otvoreni kod naprosto ga poklanjaju svima ostalima. U digitalno doba, kad pojmovi stvarnoga vlasništva i materijalne proizvodnje gube važnost, kad informacija i intelektualno vlasništvo postaju sve, zajednica otvorenog koda živi digitalni komunizam, tražeći od svakoga prema njegovim mogućnostima, dajući svakome prema njegovim potrebama. Mimo eksploatacije, mimo složenih sustava kontrole i nadzora. U pokretu otvorenog koda, kaže tumačenje, najveća je nagrada onih koji pišu programe svijest o dobro obavljenom poslu – hej, to rade ljudi koji ionako radije pišu računalne programe nego SMS-poruke – ali i u pripadanju zajednici (svaki od projekta otvorenog koda podržan je društvancem programera, ispitivača, korisnika; takva je zajednica praktički uvijek internacionalna i “virtualna”), i u prestižu stečenom unutar te zajednice.

Ovo tumačenje odražava i objašnjava motive i dinamiku programerske supkulture. Ono, međutim, ne govori što se dogodilo izvan te supkulture: zašto smo tijekom prošlih par godina doživjeli da se kompanije kalibra IBM-a i Hewlett Packarda (pa djelomično i sama “zla” Korporacija Microsoft) pridruže inicijativi otvorenog koda, i zašto je kapital spreman investirati u softverske tvrtke temeljene na otvorenom kodu.

Programiranje kao sekundarna djelatnost

Oslanjajući se na ova zapažanja, drugo tumačenje tvrdi da fenomen otvorenog koda itekako funkcionira unutar tržišne ekonomije; da je, štoviše, specifičnoj robi i uslugama koje prodaje bolje prilagođen od “zatvorenog” koda.

Naravno da tvrtke koje žive od prodaje softvera, poput Microsofta, softver moraju prodavati, inače bi propale; one očajnički trebaju kontrolu, a, po mogućnosti, i monopol. No, informatičare i programere danas zapošljavaju bezbrojne tvrtke; mnogim takvima izrada softvera nipošto nije primarna djelatnost. Ne moraju to biti čak ni velike kompanije poput Ine i Plive – u SAD, gdje je 2002. bilo tri milijuna radnih mjesta za programere, svaka tvrtka s više od 50 zaposlenih najvjerojatnije zapošljava i programera, web dizajnera, ili administratora računalnih sustava. Tvrtke trebaju softver da bi poslovale, čak i kad softver nije izvor prihoda, nego stavka rashoda. Naravno, informatičare zapošljavaju i neprofitne ustanove poput državnih i javnih službi (Zagrebačko sveučilište ima SRCE, a moj fakultet informatičku službu).

Softver po mjeri

Softver koji tvrtke trebaju za poslovanje vrlo često nije ono što se kupuje u dućanu, ono što izvadite iz kutije i samo instalirate. Tek oko 30% programa, kažu analitičari, kupuje se konfekcijski; ostalo se mora razvijati po narudžbi, svejedno da li “unutar kuće” ili izvan nje (informatičari mojeg fakulteta radili su najmanje dvije aplikacije za izradu satnice naše nastave).

I sad, ako ste firma za koju netko radi softver, a taj vam softer nije primarni izvor prihoda, uočit ćete eventualno da postoje dvije vrste naručenih aplikacija: jedna su “specijaliteti” koji vam daju prednost pred konkurencijom – standardni je primjer program pomoću kojeg vam Amazon.com kaže koje su knjige kupili drugi kupci knjige koja vama treba; takav softver nema internetska knjižara Barnes and Noble – dok je druga vrsta “infrastruktura”, irelevantna za tržišno natjecanje – npr. onaj program za satnicu Filozofskog fakulteta.

Iskustvo pokazuje da potonji, infrastrukturni softver – ono što bi mnogi mogli iskoristiti, a da ni pritom ni mrvu ne ugroze vaše poslovanje – smijete mirne duše podijeliti s konkurencijom. Dapače, ovdje je konkurencija vaš najbolji suradnik, jer su oni koji se bave istim stvarima kao i vi itekako zainteresirani za ono što i vama treba. Zamislite dvije trgovačke firme u istoj zgradi: objema je u interesu da u zgradi bude priključak na struju – a onda se ispostavi da mogu uštedjeti ako isti majstor napravi instalacije za obje, ili čak za cijelu zgradu.

Petnaest pari očiju

Moj fakultet zapošljava pet informatičara; riječki Filozofski četiri; Sveučilište u Zadru šest. Recimo da svi oni odluče implementirati onaj prototip programa za satnicu koji je kako-tako bio složen na zagrebačkom Filozofskom. Recimo da je taj program otvoreni kod, te svi mogu vidjeti što se događa, svi mogu prijavljivati greške i otklanjati ih. Tri slične situacije, tri slična seta želja i potreba, petnaest pari očiju i petnaest pari ruku na tipkovnicama. Odjednom radni potencijal značajno raste, kao što raste i vjerojatnost da će posao biti napravljen uspješnije, brže ili bolje – i to čak i u uvjetima naših ograničenih resursa.

Zamislimo sad da tih petnaestoro ljudi na raspolaganju ima (kao što ima) na tisuće drugih već postojećih gotovih i polugotovih proizvoda – programe i module u otvorenom kodu koje treba prilagoditi specifičnim potrebama. I zamislimo da tih petnaestoro ljudi, kad naprave aplikaciju koja je svima njima trebala, tu aplikaciju stave natrag na isto mjesto s kojeg su uzeli sastavne i polazišne elemente, da i ta aplikacija, kao otvoreni kod, bude opet dostupna svima za daljnje korištenje i usavršavanje.

Program neće biti samo gotov brže, neće samo biti bolji za lokalne, hrvatsko-sveučilišne potrebe; nađe li se dovoljno zainteresiranih, program će živjeti i nakon što je naših petnaestoro završilo posao – i za godinu dana može se dogoditi da program evoluira do još znatno usavršenije, elegantnije, opcijama i dokumentacijom bogatije, neslućenim situacijama prilagođene verzije. Ukratko, moglo bi nastati nešto što moj fakultet, sa svojim financijama i poslovima, ne bi nikad ni pomislio ni raditi, ni platiti.

I jasno vam je da se s ovakvim situacijama ne suočavaju samo neprofitna poduzeća i javne službe; isto se (bili oni toga svjesni ili ne) događa i INA-i i Plivi, i Konzumu i Pevecu.

Zaraditi na besplatnome

Softver otvorenog koda nastaje, dakle, ili volonterski, ili kao “nusprodukt” redovnih informatičarskih zadataka (u profitnim ili neprofitnim poduzećima, ali i kod proizvođača hardvera); pokazalo se, međutim, da je “bazen” otvorenog koda već dovoljno bogat da postane i temelj poslovanja, ne sporedna, već osnovna djelatnost nekog poduzeća. Postoje tvrtke koje na otvorenom kodu zarađuju – mada je besplatan, mada ga čitati i primijeniti može i smije svatko.

Jedni slažu i isporučuju operacijske sustave izgrađene na Linuxu (tzv. distribucija Linuxa ima na stotine, a nekoliko tvrtki unovčuje to što su “brandovi”, jamčeći i kvalitetu i podršku). Drugima je glavni proizvod u otvorenom kodu, a prodaju usluge (održavanja, pomoći korisnicima) ili dodatne aplikacije. Treća su skupina tvrtke koje rade slično što i informatičari u firmama – slažu komponente otvorenog koda u rješenje koje treba konkretnom naručitelju, i naplaćuju uslugu izrade toga rješenja (ali ga si mogu priuštiti da ga naplate manje nego što bi naplatili ekskluzivno rješenje, budući da će ga smjeti reciklirati u kasnijim poslovima, i zato su konkurentniji).

Nevidljiva ruka

Početni su zalet pokretu otvorenog koda dali volonteri i entuzijasti, oni kojima su pisanje koda i razmjena znanja najvažnija stvar u životu; znatno je pomogao internet, čineći internacionalnu i interkontinentalnu komunikaciju, i razmjenu koda, trivijalno lakom i brzom. Kritična je masa postignuta zahvaljujući demografiji (sjetite se onih tri milijuna programera u SAD – to je barem milijun radnih sati u svakom trenutku dana, i to samo u Americi). Tu je već i biznis nanjušio način da se ubaci u priču. A stvar na kojoj se mogu zaraditi pare garantirano neće propasti.

Ima li ova pričica pouku? Ovako kako sam je ispričao, kao da govori o djelu one “nevidljive ruke”, tako drage Adamu Smithu: slijedeći vlastiti interes (maksimaliziranje dobiti, minimaliziranje troškova), poduzeća i pojedinci promiču vrijednosti suradnje i dijeljenja; “digitalni komunizam” pokazuje se kao nešto u što se naprosto isplati investirati. Je li to način na koji “klasa u odumiranju” želi usporiti svoju neumitnu propast? Je li to nova lula opijuma za digitalni narod, maska za daljnju eksploataciju, prisvajanje i preokretanje potencijalne revolucije? Nemam pojma. Mene osobno otvoreni kod oslobađa: pretvara me iz mušterije u nekoga tko je pozvan na sudjelovanje. A to mi se puno više sviđa.