#440 na kioscima

18.2.2013.

Neven Jovanović  

In memoriam - Otvoreno uho

O tihom oproštaju od tihe legende


Prošlog četvrtka na zagrebačkom Miroševcu dvadesetak se ljudi oprostilo od Draška Šorka. Rastanak je bio pomalo neobičan, jer je došao vrlo kasno; čovjek je preminuo u ožujku prošle godine, ali nije imao rodbine, pa se tek sada, više od deset mjeseci kasnije, našao netko tko mu je bio spreman platiti pogreb. No ta je lagana bizarnost manje važna od onoga što je Draško Šorak bio, i to ne po profesiji (bio je lektor) koliko po pozivu. Draško Šorak bio je, naime, ljubitelj jazza. Možemo slobodno reći, najveći zagrebački ljubitelj jazza. I dodatno poseban po tome što je on jazz volio slušati. Isključivo to; on je bio slušatelj, ne ni muzičar ni kritičar, ni producent ni menadžer. Čisti slušatelj. To znači da je njegova ljubav prema jazzu bila bez interesa, izuzmemo li interes za užitak u trenutku, toku, energiji, u onoj reakciji koju dobar groove i dobar solo stvore u tijelu i mozgu.

Draška sam upoznao sredinom devedesetih, kad sam nešto pimplao po kontrabasu. Imao sam sreću da se nađem u bendu s ljudima koji su kasnije postali pravi muzičari, ali sam nisam bio dobar. To je, međutim, ovdje važno tek utoliko što je i na naše nastupe dolazio Draško Šorak – jer on je dolazio na apsolutno sve jazz koncerte u gradu, gdje god bili, kad god bili – i odmah su nam dali do znanja tko je taj zdepasti sjedokosi penzioner, čupavih obrva i dlakavih ušiju, četvrtastih ramena i četvrtastih naočala, malo poguren i malo otrcan, uvijek s vrećicom i notesom. On je bio fan, oduševljenik kakvih u gradu veličine Zagreba svaka, pa i najšašavija djelatnost treba imati barem jednog ili dva. Naš je bend jazz-punoglavaca dobro prošao. Drašku se sviđalo kako smo svirali, pa je čak i mene (što svjedoči o razini njegovog entuzijazma) znao poslije, kad bismo se sretali po gradu, podsjetiti da sam imao “dobrih linija na basu”.

Jednom mi se, također, ukazala prilika da od Draška slušam – vraćali smo se zajedno s nekog koncerta, iz Ljubljane, mislim – gdje je on sve bio, na kojim sve i čijim sve nastupima. Podjednako su me se dojmili obilje njegovih sjećanja i činjenica da je do svih tih svirki došao uz minimum sredstava; on i ekipa na koncerte su putovali onako kako planinari idu u brda: uvijek se nađe netko da te doveze kamo treba, novaca ima taman za kartu, a komfor je posve nebitna stvar. Slutim da je Drašku živa svirka bila puno važnija od ploča i CD-ova, da je tu on dijelio mišljenje s Johnom Cageom (“Zbirke ploča – to nije muzika...”). Poanta je glazbe da nestaje u času, u onom času kad nestane zvuka koji je nosi - a za improviziranu glazbu to vrijedi dvostruko.

Život me poslije odnio dalje od jazza, i zato ne znam kako je Draško proveo svoje posljednje godine. Tako lako zaključimo da su tuđi životi vječni, tako nas često tuđe oskudice i samoće zabole tek kad je prekasno. No, u svakom slučaju – zagrebački jazzeri koji su Draška došli pozdraviti na Miroševac itekako su dobro znali koliko su mu dužni (zato mu i jesu pogreb platili oni, točnije jedan od njih). Dobro su znali da je i Draško bio virtuoz poput njih. Oni znaju svirati – Draško Šorak znao je slušati. A svatko tko je ikad stao pred ljude dobro zna koliko je dragocjeno otvoreno uho u publici.

preuzmi
pdf