Otvoriti vrata svijeta beskonačnoga

Naziv stećak dolazi od riječi stojećak, a znači nešto postojano, veliko, visoko.

Na prostoru današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i dijela Crne Gore nastajali su, gotovo u potpunoj tišini za Zapadni svijet, razasuti i po dostupnim i po nedostupnim planinskim prostranstvima, pitomim dolinama, uz planinska jezera i obale rijeka, uz putove, porušene crkve, na prapovijesnim tumulima ili na gradinama, posve drukčiji umjetnički produkti, čudni kameni monoliti, veličina od tankih kamenih ploča do gorostasnih kamenih blokova. Zapadnoeuropskome svijetu i zapadnoeuropskoj umjetnosti oni su bili i bliski i poznati, kako po oblicima tako i po motivima koji su ih ukrašavali, no ujedno su zračili pradavno, primitivno, rustično. Njihov nastanak veže se obično za početak XIII, a trajanje do početka XVI. stoljeća, odnosno koje desetljeće duže. Bilo ih je na tisuće, nazivani su različitim nazivima, od mramorje (spomenik se na grčkom kaže marmaros, na turskom mermer, na latinskom memoria), mašete (Ćiro Truhelka smatra da je naziv mašet nastao od turske riječi mešhed, tj. mećit, što znači spomenik junaku koji je poginuo u borbi za vjeru), mramori, biljezi, kamici, usađenik, starobosanski spomenici do naziva bogumilski spomenici, dok se u novije vrijeme upotrebljava naziv stećci. Mjesta, odnosno groblja, na kojima su se nalazili narod je nazivao grčko ili svatovsko groblje.

Svatovsko groblje

Onako čvrsti, postojani, golemi, “autoritativni”, kao da su poručivali da je bolje kloniti ih se pa je upravo zbog toga, godinama, a i stoljećima kasnije, običan narod strepio od njih i sa strahopoštovanjem se odnosio prema tim zagonetkama prošlosti ne dirajući ih i ne uništavajući ih zbog vjerovanja da su to groblja koja će svakom onome tko ih oskvrne donijeti trajnu nesreću. U tom kontekstu u nekim zabitim planinskim krajevima Bosne vjerovalo se (a možda i dan-danas) da će “naletjeti” strašna oluja ako se to kamenje pomiče, a ponegdje se, kao u Žepi, još i danas vjeruje da se može razboljeti svaki onaj tko ih dira. Vjerovao je taj naivni puk i to da je ono nastalo kada su divovi igrali kamena s ramena, odnosno da su to groblja koja su podigli Grci pa su ih stoga nazivali grčka groblja. Naime, legenda kaže da su nekada jako davno u krajevima gdje se nailazi na groblja s ovim monolitima živjeli Grci koje je zadesila strašna zima s golemim snijegom. Ta je zima trajala sedam godina, što Grci nisu mogli izdržati te su poslušali nalog svojega cara i nekamo se odselili. Ostala je samo jedna neposlušna princeza, živeći u pećini u kojoj se, prema legendi, nalazilo blago koje ona nije željela ostaviti. Zbog neposlušnosti ju je otac-car prokleo i ona se pretvorila u zmaja koji još i danas čuva to blago. Neka druga legenda, vezana uz sela sjeverne Bosne, kaže da su se jednom susreli svatovi koji su se zbog neke stare mržnje ili zbog mladenke toliko posvađali da su se međusobno potukli te su svi izginuli, a golemi kamenovi su njihovi grobovi. U selima oko Kupresa, kada je o svatovima riječ, priča se da su se nekada davno svatovi smrznuli te su monoliti zapravo ti svatovi, pa se zbog toga poneka groblja sa stećcima u narodu zovu svatovsko groblje. U već spomenutoj Žepi kružila je nevjerojatna, crna priča koja je govorila da su Luterani klesali i postavljali tako goleme monolite na svoje grobove zbog toga što je u njihovo vrijeme bilo životinja koje su rovale i jele mrtvace. Također postoje i neka optimistična vjerovanja vezana uz njih, poput onoga da su ljekoviti, da žene-nerotkinje mogu zatrudnjeti ako sastruganu kamenu prašinu razmute u čaši vode i popiju je ili onoga da stoku treba u određeno doba godine triput provesti oko jednoga takva monolita i ona će te godine biti zdrava i debela.

Kulturno podrijetlo, odnosno pripadnost stećaka

Prošlo je dosta vremena dok legende, mitovi i razna narodna vjerovanja o podrijetlu i značenju stećaka nisu prestala biti jedina objašnjenja i dok ih se nije počelo znanstveno istraživati i objavljivati podatke o njima. Premda već u prvoj polovici XVI. stoljeća ima vijesti o stećcima, i to zahvaljujući poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. koje je nekim diplomatskim poslom putovalo u Carigrad na susret s turskim sultanom Sulejmanom Drugim, a čiji je član, kao tumač za latinski jezik, bio Slovenac Benedikt Kuripešić, koji je, prema bilješkama koje je vodio tijekom putovanja, godine 1530. sastavio putopis Itinerarium, u kojemu kratko opisuje stećke u Bosni, u selu Lađevine, blizu mjesta Rogatice. No to su ipak bile paušalne, kratke bilješke, čak i netočne (jer je Kuripešić pogrešno rekonstruirao natpise na stećcima), ali ih svakako treba smatrati izuzetno važnima jer je riječ o najstarijim bilješkama o stećcima. Iako se na to čekalo gotovo punih tri stotine godina, istina je da su tek 70-ih godina XVIII. stoljeća u svijet počeli prodirati podaci, donekle znanstveni, o postojanju jedne posve posebne umjetnosti u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini. Naime, tek s talijanskim opatom Albertom Fortisom, mineralogom i prirodoslovcem, u svijet, koji je u to vrijeme bio zaokupljen barokom i analizom nekih posve drukčijih umjetničkih izražaja, “odlaze” prvi stručno precizniji opisi stećaka iz Imotske krajine, koji su, ujedno, prvi spomen na stećke na tlu današnje Hrvatske. Fortis je, naime, na karti u toj knjizi-putopisu (1774) označio stećke u blizini Ciste, Lovreća i Lokvičića, a kratko je dao i prikaz stećaka kod crkve sv. Spasa na izvoru Cetine kao i onih sa, kako on piše, “slavenskim natpisima” kod Vrgorca. Godine 1759. Andrija Kačić-Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga spominje da se na više mjesta u primorju nalaze stećci, a Ivan Katalinić nešto kasnije piše i objavljuje na talijanskom jeziku knjigu Storia della Dalmazia u kojoj bilježi stećke u Lovreću. Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, započinje sustavno i znanstveno proučavanje stećaka, u čiju je svrhu, između ostaloga, godine 1888. bio osnovan i Zemaljski muzej u Sarajevu. Iako je politička konotacija ona koja Monarhiju veže i uz bosansku kulturu, činjenica je da je u to vrijeme sakupljena prilična građa i objavljen velik broj članaka o tim nadgrobnim spomenicima. Poslije Drugoga svjetskog rata doista se počelo iscrpno dokumentirati, istraživati, konzervirati i objavljivati prve opširne monografije o stećcima (Radimlja, Olovo, Ludmer, Stećci na Blidinju, Široki Brijeg, Ljubuški, Kupres, Kalinovik, Stećci centralne Bosne, Popovo, Srednjovjekovna nekropola kod Petrove crkve u Nikšiću...). Po zadnjemu poznatom popisu, onome iz 1980. (koji je započeo 1969), u BiH je utvrđeno postojanje 59 593 stećka na 2687 lokaliteta, u Hrvatskoj 4447 stećaka na 247 lokaliteta, u Srbiji 2267 stećaka na 121 lokalitetu, a u Crnoj Gori 3049 stećaka na 107 lokaliteta (Bešlagić, 2004). Taj popis ne treba uzeti, usudila bih se reći, konačnim, jer se može pretpostaviti da njime nisu bili obuhvaćeni svi lokaliteti, pogotovo ne oni u najzabitijim, najnepristupačnijim krajevima. No očito se na to i mislilo jer se u literaturi na to brojno stanje dodaje još 40% da bi se dobila približna proizvodnja stećaka od XIII. do početka XVI. stoljeća. Iako ne manje važan, podatak o upitnu brojčanom stvarnom stanju stećaka, pa čak i onaj o njihovu točnom datiranju, čini se minornim prema pitanju oko kojega se u historiografiji o stećcima posljednjih pedeset, a i više, godina vode žestoke rasprave. Riječ je, dakako, o kulturnom podrijetlu, odnosno pripadnosti, tih kamenih nadgrobnih spomenika kojih – osim na već u uvodu navedenim prostorima – nema nigdje u Europi, a ni u svijetu.

Bogumili, patareni i katari

Bez obzira na to što su se rasvjetljavanjem tog vrlo složenog problema bavili i bave svi oni znanstvenici kojima su stećci bili ili jesu u središtu zanimanja, ipak se do danas znanstveni krugovi nisu suglasili u tumačenju njihove kulturne pripadnosti. Iako je u optjecaju bilo i jest nekoliko teorija, onima dnevno-političke prirode, koji su stećke zbog političkih i raznih drugih razloga pripisivali bilo Hrvatima bilo Srbima ili Bošnjacima, nije se vrijedno baviti. Znanstvena su se tumačenja kretala između dviju teorija o pripadnosti – etničke, odnosno vjerske. Upravo je posljednja već od polovice XIX. stoljeća prevladavala, vezujući stećke uz bogumilstvo i srednjovjekovnu Crkvu bosansku. Nemalen je broj autora pisao i zastupao tu tezu – počevši, primjerice, s Arthurom Ewansom, koji je, vidjevši ih 1875. godine kada je pješke putovao po Bosni, ustvrdio da su stećci “izraz neomanihejskog učenja”, također mađarski povjesničar Jänos Asböth, koji je u 80-im godinama XIX. stoljeća po uputama Austro-Ugarske Crkvu bosansku poistovjetio s bogumilima, a ukrasne motive na stećcima tumačio kao bogumilske vjerske znakove. I Đuro Basler u članku Neke likovne paralele na stećcima, objavljenome 1972. godine, pišući o simbolici motiva ili prikaza na stećcima, prepoznaje i njihovu manihejsku crtu (uz još pretkršćansku i kršćansku), a stajalište o bogumilskoj pripadnosti podgrijavao je u XX. stoljeću i Aleksandar Solovjev kao i Ćiro Truhelka, Vejsil Ćurčić, i još nekolicina znanstvenika, među kojima i Benac, no on je ipak kasnije, izgleda, posumnjao u tu tezu. Svi oni koji su zastupali teoriju pripisivanja stećaka bogumilima i Crkvi bosanskoj obrazlagali su to, manje-više, veličinom teritorija na kojemu je ona djelovala, a koji se, po njima, podudarao s rasprostranjenošću stećaka. No pri tome se zaboravljalo ili prešućivalo da, primjerice, stećaka nema u područjima za koja se zna, i dokazano je, da su na njima djelovali bogumili – poput Bugarske i Makedonije te isto tako ni u području talijanskih patarena kao ni francuskih katara, premda bi po toj bogumilskoj teoriji bilo logično tamo ih očekivati. Isti su znanstvenici tu tezu obrazlagali vremenskom podudarnošću djelovanja (pojave i nestanka) bogumila i stećaka. Premda i tu treba napraviti razliku, jer je bogumilstvo ugaslo padom Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, dok se stećci postavljaju i u prvim desetljećima XVI. stoljeća. Pa čak i onaj stari tračak nade za koju su se hvatale pristaše bogumilske pripadnosti, sarkofag iz Domazana, već duže vrijeme nije relevantan jer je utvrđeno da je sarkofag iz vremena Vizigota, a ne katara i bogumila. Inače, arheološkim je istraživanjima utvrđeno da su se ispod stećaka pokopavali pripadnici svih triju konfesija – rimokatoličke i pravoslavne, a prema natpisima na stećcima u kojima se spominju gosti i krstjani (“službeni” pripadnici Crkve bosanske) može se ustvrditi kako su tu pokapani pripadnici te crkve, odnosno vjere.

“Vlaška” i “hrvatska” teorija

Zanimljivo je da istaknuti likovni teoretičar Germain Bazan u knjizi The History of World Sculpture kao jedini primjer skulpture s ovih naših prostora objavljuje fotografiju stećka, sljemenjaka, s prikazom tzv. vojvodskog lika (prikaz čovjeka s uzdignutom, predimenzioniranom jednom rukom) s Radimlje, a u tekstu u kojem objašnjava o čemu je riječ komentira stećke kao bogumilske nadgrobne spomenike. Druga teorija, ona o etničkoj pripadnosti stećaka, mlađa je od vjerske i ona, za razliku od posljednje, ima znatno više pristalica, čak se može reći da u posljednjih desetak godina prevladava nad drugim tumačenjima. M. Wenzel je ta koja zastupa teoriju o etničkoj pripadnosti stećaka Vlasima i obrazlaže je u svojoj knjizi Bosnian nad Herzegovinian tombstones – who made them and why. Uvjerena je da su upravo Vlasi utjecali na pojavu i razvoj stećaka, pripisuje im najljepše klesane i bogato ukrašene stećke (pogotovo one s prikazima životinja i ljudi). Na njezinu tezu reagirao je vrlo brzo don Ante Škobalj knjigom Obredne gomile, koja je rezultat njegovih arheoloških istraživanja. U vezi s pripadnošću ističe, kako piše, “svu ništavost i besmislenost tzv. ’vlaške teorije’ o podrijetlu stećaka” i podvlači da “kada se uzme u obzir: rasprostranjenost, njihova povezanost s gomilama i gradinama, ornamentika, znakovi i simboli, natpisi, pismo i jezik, moramo priznati da su stećci spomenici hrvatske narodne kulture...” To su dva, s obzirom na godine izlaska njihovih knjiga, sada već relativno davno deklarirana stava o pripadnosti stećaka – jedan za, drugi protiv “vlaške teorije”. U novije vrijeme svoj je glas, nakon provedenih arheoloških i antropoloških istraživanja, dao i arheolog A. Milošević u knjizi Stećci i Vlasi. Autor je na temelju arheoloških istraživanja – koja je proveo u Cetinskoj krajini na grobovima ispod stećaka, po njihovim motivima, povijesno-kulturološkom kontekstu vremena u kojem su nastali i prema događajima vezanim uz to vrijeme (odnos knezova Nelipića i cetinskih Vlaha) te prema provedenoj antropološkoj analizi skeletnih ostataka u grobovima ispod stećaka (koja je utvrdila da najveći dio dotične populacije upućuje na čisti dinarski antropološki tip, odnosno da su pokojnici bili većinom autohtona, tj. vlaškog podrijetla) – postavio tezu o vlaškoj pripadnosti stećaka Cetinske krajine. Bilo je još nekih autora koji su zastupali “vlašku teoriju”, no sigurno je da se danas još nije moguće opredijeliti bilo za ovu ili za onu teoriju ili tezu jednostavno zato što nema dovoljno znanstvenih rezultata, a tomu je razlog nedovoljna istraženost kako samih stećaka tako i grobova ispod njih. Tek će budućnost, nadajmo se bliža, moći odgovoriti na pitanje o njihovoj pripadnosti, no budu li istraživanja i dalje spora, s nedostatnim brojem znanstvenika zainteresiranih za tu problematiku te bude li svekolika pažnja nadležnih institucija nedovoljna – moglo bi se dogoditi da stećci nestanu prije negoli se utvrdi koja im je kulturna pripadnost.

Ploče, sanduci, sljemenjaci, križine, stupovi i antropomorfni stećci

Usprkos nepoznanici oko njihove pripadnosti postoji mnogo toga što je o stećcima poznato. Primjerice, zna se da su se stećci izrađivali većinom od krečnjaka ili vapnenca, osim ako u dotičnom kraju nije bilo tog kamena pa se za njihovu izradu koristio onaj zatečeni. Najčešće su kamenolomi bili blizu groblja sa stećcima, a tek su rijetko bili udaljeni od njih, jer bi se u protivnom veliki kameni blokovi morali kilometrima prenositi do groblja, što bi bilo vrlo zahtjevno. Prijevoz se obavljao s pomoću plazova, svojevrsnih saonica koje su vukli konji, volovi, ali i ljudi. Pretpostavlja se da su se stećci u većini slučajeva počeli klesati već u samome kamenolomu, odmah nakon usicanja, tj. odvajanja kamenog bloka od stijene, a na samome bi se mjestu postava dovršavali. Međutim to nije bilo pravilo jer postoje i suprotni podaci. Zanimljivo je da kamenolomi nisu uvijek bili u vidljivoj stijeni, već se ponekad kamen nalazio ispod površine zemlje. Stećke su klesali kovači, a zahvaljujući sačuvanim natpisima i njihovim imenima koja se na njima spominju može se utvrditi o kome je riječ. Koliko su pojedini kovači doveli do savršenstva izradu stećaka, a naročito motiva na njima, potvrđuje i, primjerice, mogućnost da se prema njihovu vrlo realističnom i preciznom prikazu ljudskih figura u odjeći rekonstruira ondašnja moda u odijevanju; pa ju je na temelju tako dobrih estetsko-umjetničkih prikaza danas moguće usporediti s onodobnom modom u Zapadnoj Europi i ustvrditi da je ta odjeća bila u stilu onovremene zapadnoeuropske mode. I dijaci, odnosno pisari natpisa na stećcima, kao i kovači, ostavili su trag o sebi upisavši se na stećak. Dijaci su redovito bile osobe iz redova viših društvenih slojeva, vlastelinskog ili svećeničkog, jer je pismenost u to vrijeme bila vještina nedostupna puku.

Boljuni su, inače, primjer groblja na kojemu je zastupljena gotovo cjelovita tipološka lepeza oblika stećaka – od ploča, sanduka (nižih i viših) do sljemenjaka i križina, kao i njihovih veličina. Taj je podatak vrlo važan jer potvrđuje da je i u izradi oblika (ali i kod motiva) već prilikom naručivanja postojala društvena diferencijacija, jer je poznato da su veće, bolje i ljepše ukrašene stećke na grobove postavljali imućniji ljudi. Ukrasni motivi na stećcima, uz kulturno podrijetlo, još su svojevrsna enigma. Iako se doista velik broj povjesničara umjetnosti (ali i ne samo oni) tijekom godina, a sada se već može reći i stoljeća, posvetio njihovu likovnom interpretiranju i simboličkom tumačenju, još nema posve jedinstvena stava oko simbolike premda su tu razmimoilaženja u tumačenjima neznatna i u odnosu na ona o pripadnosti minorna.

Simbolizam ukrasa

Nije nimalo čudno što su upravo simboli/motivi zainteresirali velik broj znanstvenika, jer su upravo oni ti koji obično najprije privuku pozornost svakog onog tko vidi stećke. Danas, kada se grobovi obilježavaju puno jednostavnije (premda još uvijek i s motivima koje su imali i stećci), nemoguće je ne upitati se kada su i kako nastali ukrasni motivi? Tko je bio onaj koji ih je kreirao, što su oni njemu i njegovu svijetu značili i zašto su se uklesavali baš ti motivi? Moglo bi se postaviti još mnogo pitanja oko toga najizrazitijeg i umjetnički najvrednijeg obilježja stećaka. Privlačeći nas kao magnet, bude u nama želju da proniknemo u tajne pradavnoga, mističnoga, u sudbinu onog koji ih je stvarao i u sudbinu onog koji ih je odabrao da mu budu na stećku ispod kojega je našao vječni pokoj. Teško ćemo ikada u to proniknuti i teško ćemo ikada točno znati što su reljefi na stećcima predstavljali i značili srednjovjekovnom čovjeku u zaleđu dalmatinskih gradova, ili još dalje onima u Pljevljima, Plužinama ili Šavniku (Crna Gora), onome na Kupresu i podno Vran planine (BiH), onome kome stoji stećak na grobu u Maculjama (Travnik, BiH), ili onome koji je podigao stup u Gornjim Bakićima (Olovo, BiH), nešto najljepše što se može vidjeti u nadgrobnoj kamenoj skulpturi. Stoga možda i nije moguće imati jedinstven stav (i jedinstveno tumačenje) o nečemu što otvara vrata svijeta beskonačnoga, kako je zabilježeno na kamenom bloku u XIV. i XV. stoljeću. Važno je istaknuti da su svi oni koji su se upustili u rješavanje toga problema grupirali motive na stećcima prema njihovu repertoaru ukrasa i potom izveli klasifikacije.

Stotine, čak tisuće grobalja, s više desetaka tisuća ploča, sanduka, sljemenjaka, križina, stupova i antropomorfnih stećaka, na putu je umiranja, nestanka... danas se nitko posebice ne bavi proučavanjem ukrasnih motiva, natpisa ili pak podrijetlom stećaka. Najmanje što možemo za njih učiniti jest potruditi se da uđu na listu svjetske baštine UNESCO-a.