7.4.2005.

Ronald Sukenick  

Out

tema broja

Out

Sve se poklopilo. Nemoj pasti. Svatko od nas nosi štapin dinamita. Skriven na njegovoj osobi. To utječe na nekoliko stvari. Prvo: formira veze. Drugo: zbog toga se osjećaš posebno. Treće: to je nijema artikulacija okolnosti u kojima danas živimo – ovdje ne mislim samo na nas, nego na sve, moglo bi se reći na zeitgeist, ako ne i na sam ljudski položaj – koja nas drži u vezi sa stvarnošću. Ovo je tvoj štapin, nemoj pasti. Znamo da je jedan među nama vladin agent koji je neizbježan. Možda si to ti. Možda sam ja. Način na koji s tim izlazimo na kraj traje toliko koliko svatko obavlja svoj posao, u čemu je razlika? Ti si dio radnje ili dio podradnje. Svatko mora biti jedno ili drugo, svi oni imaju mišljenje o tome što su. Osobno, to nije dio moje zadaće. Jedan njegov dio obuhvaća susrete. Ovo je susret, način na koji ostvaruješ susrete jest da izvadiš svoj štapin dinamita, to je tvoja osobna karta. Nemoj pasti. Ovo je susret dviju osoba, a postoje i veća bića. Kad skupimo sav naš dinamit, imat ćemo bombu. Zatim ćemo izazvati eksploziju. Sve je slučajnost. Ne vjeruj nikome koga ne poznaješ, to je velika stvar. Sve su to oni koje voliš, s kojima možeš raditi, s kojima se ševiš. Osobni afinitet. Mi, naravno, nemamo imena; imamo lažna imena. Ja sam danas Harrold. S dva r. Sutra bih mogao biti netko drugi. Nemoj pasti. Sve ovo, naravno, tebi vjerojatno zvuči ćaknuto. Zato jer ništa od toga nije istina. To je samo igra, način na koji testiramo reakcije ljudi. Štapin dinamita je eksploziv koji će zakazati. Zapali fitilj i provjeri. Ili radije nemoj. Možda će ti raznijeti glavu. Pa dobro, nećeš znati dok ne probaš. Zar ne?

Razočarana sam, kaže Predsjednica Nixon. Penju se po prozorskoj dasci na sedmom katu probijajući se nalijevo sa štapinima dinamita u jednoj ruci, dok se drugim raskrvarenim prstima čvrsto hvataju za ručke u kamenju. Pod njima duga, kotrljajuća površina od crvenoga crijepa škriljevca, gomila neutješne djece, raštrkane skupine kruže. Izviješća o pucnjavi, bombama i zapaljivim bombama izazivaju strah, napadi u kojima pucaju prozorska stakla.

Razočarana sam, ponavlja ona. Opa! Odvratno zatetura dok se nogom spotiče o rub, izvodi neobičan ples s krajevima zida, pridržavajući se objema rukama, noge joj ne popuštaju, dinamit joj pričvršćen u zubima.

Nemoj pasti, kaže Harrold.

Ovo je smiješno, promrmlja Predsjednica Nixon s dinamitom koji joj se klima u ustima. Došla sam ovamo susresti Admirala, a sada pužem po prozorskoj dasci sa štapinom dinamita među zubima. Nisam to imala na umu. Uopće. Uopće, uopće. Ono što želim je mudrost. Kako živjeti. Želim razgovarati s Admiralom.

Harrold se grohotom smije. Mogu vam reći što će kazati, imitira starca. Mnogo pušenja, pića, ševe. To uvijek kaže. On je samo starac. Došli su do prozora. Harrold joj namiguje i pokazuje da pogleda unutra. Unutra plavuša, djevojka naga do struka, vrzma se oko adolescenta vezanog za drvenu stolicu, glava mu klonula poput uvela cvijeta. Dok ih promatraju, djevojka ga hvata za čeljust, s jednom rukom ga tjera da otvori usta, gura mu svjetlucavi nož i reže mu jezik. Krv mu prekriva bradu, odrezan jezik odbija mu se o prsa i završava u njegovu krilu gdje se nekoliko puta užasno zaljulja u lokvi krvi koja se povećava. Ona zatim u ruke uzima svoju dojku i trpa ju u dječakova usta koja izvode pokrete kao da sišu.

Predsjednica Nixon odvraća pogled od prozora te pogleda Harrolda. Istina je, kaže. Hej. Poziv za sve aute 7 3 10, pun pogodak, pohvalite ih, nastavite uz veliki oprez, snažna ženska je uništena. Rex.

Ovo je opstrukcija. Od Povjerenika.

Na čijoj je on strani?, pita Nixie.

To nitko ne zna, odgovara Ova. Što to znači?

Bog zna, kaže Rex.

Ovo je sve veliko sranje, veli Jojo. Proslijedit ću nekom drugom, maksimalno ću se potruditi.

A da pitamo Povjerenika?, pita Rex.

Ako ga možeš pronaći, veli Scott.

Toro šuti.

U redu, kaže Ova. Sedam plus tri je deset. Ovdje počinje. Neka svi satove namjeste unaprijed, na taj ćemo način cijelo vrijeme imati devet minuta više vremena. Odbrojavanje počinje u devet.

Okej, idemo, kaže Rex. Alarm će zazvoniti u devet.

Jesi li ti Predsjednica Nixon?, pita Scott.

Takva pitanja nisu dopuštena, odgovara Nixie. Predsjednica Nixon samo je dulja verzija za Nixie.

Oh, mislio sam da je obrnuto.

Rex i Ova zajedno izlaze kroz vrata. Svjetlo na iskrcavalištu je ugašeno. Rex dotiče Ovinu ruku i signalizira da pričekaju. Ponovno se prislonivši uza zid kreće niz stepenice, korak po korak. U svom je džepu rukom stisnuo kovanice od pet centi.

Nema nikoga. Maše joj da dođe. Oprezno biraju kuda će stati dok hodaju po smeću na pločniku.

Prisluškuju li se susreti?, pita ona.

Da. Ali mi ne govorimo ništa što je istina. Stoga nije ni važno.

Najbolje bi bilo da požurimo.

Kada počinje odbrojavanje?

Nisam siguran. Ionako imamo devet minuta slobodnog vremena.

Rex doziva taksi. Taksist spušta prozor.

Kud si krenuo?, pita.

U centar grada.

Podiže prozor i odlazi. Oprezno biraju kuda će stati dok po smeću hodaju prema Aveniji. Ulicama besciljno lutaju gomile neutješne djece. Na suprotnoj strani Avenije na semaforu se zaustavlja taksi. Rex mu signalizira. Taksist spušta prozor.

Kud si krenuo, prijatelju?

U centar.

Podiže prozor i pokušava zaključati stražnja vrata, no Rex je brži.

Ulaze u taksi.

Vozi oko bloka zgrada, kaže Rex. Žuri mi se.

Ponekad, kaže Ova.

Ponekad, što?

O čemu razmišljaš? U svojoj glavi.

Brineš se zbog toga?, pita Rex.

Ponekad. Zadobivanje ozljeda. Odlazak u zatvor. Da ćemo biti ubijeni.

Ja ne.

Ne.

Ne, nikada. Nema smisla. Sve je slučajnost. Ne ja. Nikada. Radije bih se iznenadio, kaže Rex.

Zašto brinuti o tome?, pita Rex.

Stigli smo, kaže taksist. Rex traži lisnicu. Izgubio sam lisnicu, kaže Rex. Ova plaća. Rex otvara vrata. Šeću pločnikom koji je prekriven smećem. Rex se osvrće.  U džepu je rukom stisnuo kovanice od pet centi.

Spremna?, pita.

Spremna.

Preko verande jure u zamračeno predsoblje, po tamnome stubištu, žarulja je ugašena na podestu, i zadihano se zaustavljaju pred vratima jednoga stana. Rex pretura po džepovima.

Ključ.

Što?, pita Ova.

Ključ, ključ. Ne mogu ga naći.

O, Isuse Bože, veli Ova, požuri.

Ne mogu ga naći, ne mogu ga naći.

Požuri, mislim da netko dolazi,

Ne mogu ga naći, izgubljen je. Tvoj.

Čujem korake. Što?

Tvoj, tvoj, probaj sa svojim.

O, moj Bože. Evo, brže. Približavaju se.

Otvori, provuci se, zalupi, zaključaj vrata. Koraci zastaju, potom se nastavljaju uspinjati stepenicama.

Što misliš tko je to?, pita Ova.

Ne znam, odgovara Rex. Nikad se ne brinem zbog toga. Zatvor.

Smrt. Sjene. Ne razmišljam o tome. A zašto bih?

Dakle, evo nas.

Aha.

Ne, ali ti daj slobodno, posluži se.

Nema veze, ne pijem sam. To donosi nesreću. Kako se zoveš?

Ova. To je blesavo, samo naprijed.

On slegne ramenima i prekapa po polici s pićima. Ne mogu ga pronaći. Znam da je ovdje.

Jesi li ti kriminalac?, upita Ova.

Možda sam ga popio, kaže i strovali se do nje na kauč.

Bolje bi bilo da požurimo, veli ona.

Sranje.

U depri si?

Sranje.

Jesi.

Pitanja su ti glupa. Uh, Ova. Mogla bi smisliti nešto bolje od toga.

Nakon nekog vremena postaje teško. Kao s orkanima.

Znači, ti znaš što mislim.

Ponekad. Tako svjestan tuđe prisutnosti. To je pitanje afiniteta. Nikad ga nisi pokazao.

Ne mogu se sjetiti.

Koliko vremena imamo?

Uvijek me to pitaš. Znaš da ne razmišljam o tome. A zašto bih? znaš da to mrzim.

Sori.

Daj ne seri s tim isprikama. Previše pričaš. Totalno si u kurcu.

Smiri se.

Prestani mi srati da se smirim. Mrzim to. Znaš da to mrzim. Trebao bih ti razbiti te jebene zube.

Gle…

Ne gledaj me tako. Sranje!, viče on. Trebao bih ti razbiti te jebene zube.

On ustaje i šaku povlači natrag. Ona mirno sjedi, ruke je stavila u krilo, i gleda ga u oči. On oklijeva, potom uz urlik šakom snažno udara o zid. Ručni napad s efektom spreja za omamljivanje.

Ubit ću te, urla. Glupa pičko. Glupa si. Jesi znala? I ružna si. Imaš ružno lice. Debela si. Trebao bih izaći i ostaviti te ovdje. Odavde nikad ne bi izašla sama, to znaš. Ubili bi te.

Znam.

Naravno da znaš. Vjerojatno radiš za njih. K vragu, pa prisluškuješ mi misli, što bi oni više htjeli. Je li i taksist u igri? Odašilješ li to taksistu? Reci mi samo kad će oni to učiniti, samo to. Daj mi neki nagovještaj. Nož, podzemna željeznica, nesreća, gurnut će me s krova, što to tebi znači? Hoćeš li mi, dok te ševim, u šupak gurnuti otrovni supozitorij? Hajde, o čemu je riječ?

Jebeš me.

Ostavi me na miru.

Kako to misliš, jebem te?

Ostavi me na miru.

Da te ostavim na miru? Ha, ha.

Jebi se. Gle, sori. Znaš kako je, planeš, ne možeš si pomoći, to mi se događa s vremena na vrijeme, i onda… Gle, ne želim se sa svojim sranjima iskaljivati na tebi.

Iz očiju mu počinju kapati suze, lice prekriva rukama, nemoćno pada.

Ja se tebe ne bojim. Ne mislim da si lud. Ti nisi promašen čovjek.

On podiže pogled.

Na što si mislio kad si rekao da ćeš me poševiti?, upita Ova.

Nema vremena.

Još imamo devet minuta slobodnog vremena.

Sviđaš mi se, kaže Rex.

Što ti se sviđa na meni?

Sviđa mi se što si mršava i što imaš velike sise.

To je sve?

Ne. Mislim, doista mi se to dopada.

Što to?

To s velikim sisama. Jednostavno mi se dopada.

Ona uzdahne. Hoćeš li dodirnuti jednu?

Koju?

Kojugod želiš. Rukom površno pogladi dojku te, nakon što je pokret izvela do kraja, ruku ostavi u položaju na stražnjem dijelu kauča. On uzima jednu njezinu dojku, pa je drži. Ona zatvara oči.

Volim te, govori Rex.

Kako to?

Jer šutiš. Volim tihe djevojke.

To nije dobar razlog.

Zgodna si.

To nije dobar razlog.

Volim to što me razumiješ. Doista me razumiješ. Praktički mi možeš čitati misli.

Mogu ti čitati misli.

O da, zaboravih. Osjećam da smo veoma bliski.

I ja.

Ponekad imam osjećaj kao da smo brat i sestra. I prije sam se tako osjećao.

Kad?

Ne sjećam se. Možda kad sam bio klinac. Možda sam imao sestru. Ponekad imam osjećaj kao da smo blizanci. Je li to dobar razlog?

Ne.

Zašto ne?

Odveć je obiteljski. Želiš li uzeti drugu u ruke?

Ne, hvala. Zasad je dovoljna jedna. Volim te jer si tako izravna.

Znaš zašto sam tako izravna. Zato što te volim.

To je dobar razlog, kaže Rex. Ljubi je.

Bolje da požurimo, kaže ona i počinje skidati odjeću.

I tvoju.

Zašto? Mogao bih te pojebati obučen. To bi bilo lijepo.

Ne. Jedini način da se nekome vjeruje je kad je ta osoba razodjenuta. Možda nešto nosi sa sobom.

Čak i čarapu? Pa, što bih mogao nositi u čarapi?

Skidaj!

Ipak bih nešto mogao imati kod sebe, nešto bih mogao nositi u svom zubnom mostu. Ili u šupku. Mogao bih nešto nositi i u svojoj glavi.

Možemo li najprije samo ležati ovdje?, kaže Ova.

Okej, ali ne mogu to podnijeti.

O. O Bože, slušaj, volim te. O Isuse, kaže ona. Latice se odvajaju, cvijet se rastvara, sljepilo, otupljenost, prtljanje, zabijanje, velika pogreška, velika pogreška. On prodire u nju, njezino tijelo postaje savršeno, vlažno, blistavo, on ga drhteći tura, pa se zaustavlja.

Ovo je početak putovanja, kaže on. Ne znam koliko dugo će trajati ili kuda će nas  odvesti, to nitko nikad ne zna. Sve što možemo učiniti jest da budemo svjesni. Prati svoju glavu. Ona će ti reći kuda tvoje tijelo ide. Najbitnije je da nikad ne prestaneš govoriti. Ako zaboraviš riječi, proizvodi zvukove, stvaraj nove riječi. Stvori riječi koje rokću, viču, smiju se, zuje, ridaju. Glas je veza između tijela i glave. Tišina znači da si izgubljen. Ili da si ondje. Ili oboje. Ili oboje. Ili oboje. Uh. Ili oboje. Uh.

Ti si Povjerenik?, upita ona.

Ja imam… Uh. ...Posao koji mi je povjeren. O, o. adresa. Ah.

Čekaj, kaže ona. Molim te. Volim te. Čekaj me.

O, veli on. Oh. Ah. Ah.

Molim te. Čekaj.

On ispušta iznenadni, kratki guturalni zvuk, poput muškarca koji je zadobio udarac u trbuh. Ona krikne.

Ozlijedio si me, kaže.

Oprosti.

Bilo je poput hica.

Oprosti.

Samo si provjeravala kako bi vidjela imam li nešto ondje. Dakle, nema ničega, jesi zadovoljna? Želiš li mi provjeriti čmar?

Jesi li ti agentica? Na taj su način uhvatili jednu moju prijateljicu. Prvoklasna sodomija. Iskoristili su sedamnaestogodišnju djevojku. U šupak su joj ugurali prisluškivač. Čim ga je ugurao, oglasio se alarm. Na sjeveru grada.

Samo me provjeravaš. Priznaj.

Volim te. Čak i da si agentica. Mislio sam da mi možeš čitati misli.

Ne više, ne mogu više. Ne više. Obuci se. Moramo požuriti.

Ne brini, imam njegovu adresu.

Tko je on?

Sve što imam njegova je adresa. Čemu žurba?, kaže Rex.

Rekao sam da mi je žao, dodaje Rex.

Zar ne vjeruješ u to?, veli Rex.

Volim te, kaže Rex.

Doista te volim, dodaje Rex.

Što da kažem?, upita Rex.

Odgovori mi, ti znaš što će se dogoditi ako prestaneš govoriti, kaže Rex.

Gušiš ljude. Zato su ti i odrezali jezik. Bolje nego kastracija, kaže Rex.

Spreman, veli Rex.

On pali radio, i sva svjetla, navlači zasun na prozore, zaključava prozorske rešetke, namješta zapreku za policiju, zaključaj vrata da policija ne može ući, zaključaj, zaključaj, uredno zaključaj. Ova udahne. Ovo je pljačka, kaže jedan tip bodući je vrškom noža u grkljan. Ne miči se, ili ću je ozlijediti! 

Okej, okej, kaže Rex. Samo polako, nemoj biti nervozan.

Nisam nervozan, nisam nervozan. Zašuti. Daj mi novac.

Ova pretura po torbi, pruža mu novčanik. On gleda u novčanik i vadi novčanice. To je to?, upita.

Da. Vrati mi novčanik, kaže Ova.

Naravno, odgovori tip. Izvoli, hvala.

Nema na čemu, kaže Ova.

A ti?, upita tip.

Nemam gotovine, kaže Rex. Hoćeš ček?

Ne znam, odvrati tip, imaš li osobnu?

Da, mislim.

Ma, nema veze. Želim vam lijepu večer, reče povlačeći se s nožem u ispruženoj ruci. I ne mičite se dok ne siđem dolje. Oprostite na smetnji.

Sve u redu, reče Rex. Dođi nam opet.

Ova protrlja mali crveni trag na vratu. Jesi dobro?, upita Rex. Moglo je biti mnogo gore.

Moramo požuriti, kaže Ova. Drži ga za ruku dok silaze po stepenicama. On osjeća kako joj drhti ruka. U džepu rukom je rukom stisnuo kovanice. U prizemlju jedan čovjek lijeno hoda po predvorju između unutarnjih i vanjskih vrata.

Idemo kroz dvorište, kaže Rex. Ne sviđa mi se kako onaj tip izgleda. Silaze niz stražnje stepenice, kroz dvorište, pored kanti za smeće, kroz vlažan i mračan tunel, duž podruma prema pločniku. Ova udahne. Ovo je pljačka, kaže jedan tip uperivši nož prema njezinu vratu. Ne miči se, ili ću je ozlijediti!

Gle, maloprije si nas napao, kaže Rex.

Sranje. Sori. Ovdje dolje ne vidim ni kurca. Sranje, trebali biste se kloniti ovih mračnih dvorišta. Opasno je.

Da, hvala na savjetu, uspinju se stepenicama prema pločniku,

Zovem se Jose, kaže tip.

Bok, kaže Rex. Ja sam Carl. Ovo je Velma.

Ja sam džanki, veli Jose.

To sam i mislio, kaže Carl.

Svi me zovu Jojo. Znaš zašto? Zato što stalno lakrdijašim. Kao neki dan kad me jedan tip pitao jesam li se opametio, pa je dobio po njušci. Direktno u jebenu facu. Kako se iznenadio, čovječe.

Da, to mi prešlo u naviku, kaže Jojo. Zato sam vas malo prije pokrao.

To sam i mislio, veli Carl.

Moramo požuriti, kaže Velma.

Počinju hodati ulicom. Jojo Velmu pošteno mlatne po guzici. Hej, čovječe, pazi na pseće govno, kaže. Velma stane ustranu izbjegnuvši svježi pseći drek.

Sranje, ovo mora da je ispalio bernardinac koji je na laksativima. S tim cipelama moraš paziti kuda hodaš. To ti je djevojka?, pita Jojo.

Moramo požuriti, kaže Velma. Hodaju brže, idu cik-cak po smeću izbjegavajući pseća govna, brže, pokraj staklenih izloga, ulaza golemih zgrada siromašne četvrti, sada već gotovo trče. Jojo bez napora drži korak s njima, vrat mu se ziba kao u galopirajuće žirafe, kao da upravlja njegovim cijelim tijelom. Nešto na njegovoj šiji i leđima užasava Carla. Način na koji oni tvore apsolutno ravnu liniju.

Ja sam džanki, kaže Jojo. Zato kradem.

To sam i mislio, odvrati Carl. Brže.

Sranje, to je teže nego što misliš, čovječe. Mislim, rizik kojemu se moram izložiti, čovječe. Mislim, sve što sam izvukao od vas pišljivih je trinaest dolara, čovječe. Ko’ da ja znam što ti imaš kod sebe, mogao bi nositi pištolj, čovječe. Netko me može ubiti, čovječe. Ima tu puno sranja, čovječe. Što Carl brže hoda, to Jojo brže govori. Jojo vadi neke novčanice.

Gle, zašto si natrag ne uzmete jedan dio, gospođice. Sranje, ne trebam vašu lovu, čovječe. Sranje, trinaest je moj nesretan broj, čovječe. Sranje, ne treba mi tvoje sranje, čovječe. Oni ti ukradu tijelo, a ti im moraš platiti najam, o tome je riječ, čovječe.  Moram im platiti najam svojim tijelom. Sranje. Carl ga dočeka udarivši ga šakom iz zamaha direktno u trbuh, u lijevoj ruci usmjeri nož prema hrptu njegova nosa dok se previjao, te ga dokrajči udarcem u grkljan, dok je u šaci i dalje držao kovanice.

Nastavi hodati, govori Carl. Jojo i dalje pada. Skreću u sporednu ulicu koja je puna protupožarnih ljestvi. Muškarci čuče na pločnicima, podesti izgledaju poput otvorenih tribina na utakmicama Yankeeja i Dodgera 1947. Izmjenjuju se gomile klinaca koji na suprotnoj strani ulice lutaju amo-tamo.

Adresa, kaže Velma.

Što?

Povjerenikova adresa. Moramo požuriti.

Carl iz džepa vadi malu knjigu uvezenu u crvenu kožu i pažljivo je prelistava.

Izgubio sam je.

Što da radimo sada?

Zoološki vrt.

Što sa zoološkim vrtom?

Imam sastanak u zoološkom vrtu. Za svaki slučaj. Kod tigrova kaveza.

S kim?

Zaboravio sam,

Sve se počelo kretati dvostruko brže. Muškarci koji su čučali ustaju, mijenjaju mjesto i dvostruko brže čučnu. Žene na podestima govore dvostruko brže. Dječja kolica po pločniku jure dvostruko brže. Klinci na suprotnoj strani ulice lunjaju amo-tamo dvostruko brže i ima ih dvostruko više. Auti na ulici dvostruko im se brže pojavljuju iza leđa, dolaze troje patrolnih policijskih kola, sirene trube. Sve se počinje kretati trostruko brže. Svega ima trostruko više i sve huji po pločniku, po rubu pločnika, po kanalima uz pločnik, po sredini ulice i kreće se u oba smjera. Ljudi se zabijaju jedni u druge, prevrću se dječja kolica, dolje na uglu dolazi do sudara između kolica i autobusa. Jedan se klinac zalijeće u Velmu i gotovo je sruši. Svi u jednome smjeru posred ulice trče prema nečemu, bježeći od nečega što Carl ne može razabrati. Brže, kaže.

Ne mogu, odgovara Velma. Molim te. Čekaj me. Carl dostiže čovjeka koji trči držeći tranzistor na uhu. Što se događa?, upita Carl.

Došlo je do još jedne eskalacije, kaže čovjek.

Još jedne?

Sprema se demonstracija, hoćete ići?

Još jedna?

Ova će biti drukčija.

Zašto?

Ne znam.

U galopu, u kasu, naposljetku hodajući ljudi prazne ulice te nestaju u strujanju gomile koja počinje puniti trg. Valovi riječi iz razglasa odbijaju se i vraćaju kroz zrak. Mi mi mi slo slo slo mi mi mi boda boda boda slo slo slo mi mi mi sad sad sad boda boda boda želimo želimo želimo mi mi mi.

Gdje je Velma?, upita tip s tranzistorom.

Velma, kaže Carl. Velma!, viče Carl.

Carl rukama okruži usta. Velma!, urla. Velma! Velma!

Formacija blistavih, plavih kaciga pojavi se na suprotnoj strani trga – zaštitne naočale, elastične kratke hlače – polako se kreće prema gomili koja joj otvara put, koja se povlači prema naprijed, prema kacigama, uz talasanje ljudi odostraga. Zrakom proleti kamen, razbija se boca.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Ulomak romana Out: A Novel,

Ohio University Press, 1973.