10.3.2005.

Grozdana Cvitan  

Ovisnost

tema broja

Dok se to pile skuha, još mogu odlučiti što ću s njim. Viktorijina salata nije loša, ali nikako ne shvaćam kako je taj recept vezan uz britansku kraljicu. Je li stara debeljuca zaista trošila toliki luk i toliko ljute paprike. Da je samo luk u pitanju, možda bi to bio i odgovor na dugovječnost, ali kako je nije paprika uništila? Ako to spremim, pola gostiju će mi kasnije bljuvati. Ili žuriti kući zbog tegoba. Ili neće jesti, a što onda kuham. Stara Viki je, čini se, bila ovisna o žestokim stvarima. Sigurno se znojila po cijelom tijelu, znoj joj je namakao prijestolje i širio se velikim kraljevskim dvoranama. U te dane je primala podanike i ulijevala im strah preko nosa. Vlast joj je curila na sve pore, a gostima je bio pun nos. To je funkcija pileta u službi krune. Umočenog u ljutu papriku.

Što li je mislio kuhar koji joj je posvetio to kuhano pile. Zar nije imao neko zanimljivije meso za nju? S karakterom pileta je valjda nije identificirao. Vjerojatno su ga zanijeli začini. Uostalom, ima li pile karakter? Sudeći po mesu, nema ni mozak. Može li meso sačuvati u okusu karakter životinje ili samo čuva kemiju trava? A kad nema mozak, priliježe uz sve. Pile. I ne samo pile. Meso kojem treba posuditi karakter iz okoliša. Karakter iz onih koji će ga jesti. Meso na naglo. Preprženo. Lešo. Dugo dinstano. Presoljeno. Obloženo paprom i senfom. Prekriveno gljivama. Preko tijesta. U grahu. U rasolu. U porijeklu: janjetina djetinjstva s mirisom nogu, svinjetina iz koje stalno curi višak masti, podlaganje stijenki da bi se o blagdanima pojelo i popilo za cijeli sljedeći tjedan, za godišnje doba, za imaginarnu grbu pričuve… 

Prema Viktoriji to bi, dakle, bilo u soli, papru, ulju, OK. Onda ocat - pa taj babac se raspadao od debljine, ocat je mogla piti za doručak, pa 300 grama celera – nju ne bi isušilo ni 300 kila celera. Ne vjerujem da je na tom dvoru bilo duhovitih kuhara. A i engleska jela? Istina, nigdje ne piše da je to englesko jelo. Nešto me nervira Viktorija. Ili ona tri kila što sam ih priskrbila u najnovijem godišnjem dobu. Cijela konzerva kukuruza. Samo još kukuruz nedostaje. Izravno tovljenje. Taj je već u piletu.

Možda je ipak moguće složiti neko drugo, zanimljivo pile. Pile pa zanimljivo?! Možda orijentalno pile. Nešto što će posaugati konzerve artičoka i malih bambusovih izdanaka što se vuku po frižideru najmanje godinu dana. Poludim od tih koji donose dijelove vlastite kuhinje kao cvijeće. Otkud im ideja da netko zna što će s bambusovim izdancima, malim? A možda je riječ samo o povjerenju. Možda su i oni to konzervirano “cvijeće” dobili na jednako nenadan i zbunjujući način. Pa ga prosljeđuju dalje. Onda ananas. Kriške, komada dva. To znači otvarati konzervu za samo dvije kriške. Crne masline. Možda mogu i zelene? Uostalom, moći će, jer crnih više nemam.

Jaja, ulje, ocat, sol, dvije žlice crnog vina… Ako otvorim flašu zbog te dvije žlice, hoće li je netko kasnije ispiti? Octa već imam dovoljno i bez toga. To ću opservirati kasnije. Peršin, senf, papar, kajenski papar. Vrh noža. Vrh ili pola kile – svejedno. Ako ga imaš, može i cijeli nož. A i taj vrh noža, to mi je posebno “omiljena” mjera. Kojeg noža i koliki mu je vrh? To je isto što i prstohvat soli ili pola žličice praška. Imam žličice s najmanje tri veličine. Oni što pišu kuharice imaju veliku želju uvaliti knjigu za pogreške i priručnik protiv istih. To se sada nosi. Neuvijenim jezikom rečeno: isplati se! Uz mali darak za pisca preporuke u ministarstvu, bilo kojem.

Ne zaboraviti Kreši izostaviti komad piletine bez ičega. Zbog žuči. Lešo i golo. Izgleda kao komad plastike na kosti. On nikako da okopni od te plastične prehrane. Kombinirane s travom lešo. Možda ni s otjecanjem voda nije najbolje. Ili čajeva. On je, valjda, jedini frajer kojeg poznam a koji se nalijeva čajevima. Osim Pipa. Koji za razliku od njega pije zaista čaj. Krešo pije trave, korijenje i cvijeće u vodi. U Slovačkoj su mu rekli: Nemoj slučajno tražiti kamilicu. Njih to izbezumljuje. Služi im za ublažavanje boli dječjih guza. I slične potrebe. I njima je čaj – čaj. Kao i Pipu. Engleski. Kolonijalni. Viktorijin. Opet Viki. Viki koja mi ne ulijeva povjerenje ni kad je s piletom podmeću. Iako ni s orijentalnim ne stojim bolje. Mislim, piletom.

Orijentalno, pa pile. Tu će trebati krpati rupe u začinima. Prilagodba na Orijent. Možda stignem na pola puta. Otprilike do Grčke. Pa mi kroz zamjene ispari Orijent. A neće biti ni Grčke. Završit će kao u pokojne tete: Danas ćemo pile na zeca. A naš gost pita: Zanimljivo. Kako se stavi pile na zeca? Uopće se ne stavi. Skuhaš pile sa začinima kao da spremaš zeca. To je vaša dalmatinska izmišljotina? pita gost. Ne. To nam je praksa za određenu kategoriju.  

Salata na katove. Pileća. Kao u peradarniku. Na primjer, pile s četvrtog kata – pile na četvrti kat. Dakle, celer, salata, rajčice, avokado – znala sam. Mora biti nešto čega nema. Završiti na: biti ili ne biti. Ovo ni kraljević ne bi skuhao. Ne bi ni Ofelija. Njoj bi osim daske u glavi nedostajalo i nešto neotkrivenih začina, a nitko je nije ni tjerao u kuhinju. Mogla je birati između udaje i smrti, ako je mogla, ali kuhati nije morala. Toliko o izboru. Trebalo bi napisati Ofelijinu kuharicu. Mala, intrigantna knjižica za literarne duše. Sve jednostavno. Da ti ostane vrijeme za gledanje lopoča. I bacanje u rijeku. Poslije jednostavnih jela. Između Kreše i Ofelije u bilo kojoj kazališnoj postavi zjapilo bi četrdesetak kilograma razlike. S jednako travnatom prehranom. Što je Ofelija jela? Avokado. Ne vjerujem. Stijepo mi je ispričao kako avokadova koštica uronjena u vodu iznjedri vrlo lijepu, bujnu biljku.

– I koliko traje tako u vodi?

– Mjesecima.

– I onda umre?

– Valjda. To sam uzgajao na brodu. Onda bi završio vijađ, ja bih došao kući. Nisam nosio biljke. Ne znam.

Možda tu salatu na katove. I tako moram do trgovine. Za bilo koju varijantu. Pa usput uzgojim i taj avokado u vodi.

Šlag, majoneza, češnjak, sol, papar i mljeveni lješnjaci. I njih mi je ubrati. A ako nema mljevenih? Možda se mogu samljeti u mlinu za kavu? 

Američku salatu mogu i zaobići. Pun mi je nos dresinga za proizvodnju kretena. Iako bi za tu salatu potrošila one artičoke u konzervi. To su Bushevi uzgajali u vrtu iza kuće kad su kolonizirali Ameriku. I kokali Indijanere. Sad im uzmanjkalo pa krenuli u svijet pobrati korov po toplim krajevima. Ostali bez zaliha. Onih s datumom od prije dvadeset, trideset i ostalih godina što se šalju u ratom zahvaćena područja. Koja se uveseljavalo bombonima kiselkasta okusa: bilo je teško znati je li zbog starosti proizvoda ili neke dijetetske floskule. Teško je bilo naći nevoljnike koji su ih htjeli uzeti nakon što bi ih probali. Za razliku od konzervi ananasa čiji je rok upravo istjecao. Mnogi su nekoliko dana šetali uokolo ranjenih usta tješeći se novim pošiljkama: premasnim ili preslanim čipsom, ustajalim namazom od kikirikija ili tunjevinom u vojnom obroku iz 1942. U ratu je malo normalnih donatora. Kao da uglavnom uvrnuti šalju pomoć. I cicije kojima se ne da platiti odvoz smeća kojem je istekao rok. Pa to doniraju. Onda cvjetaju trgovine jogurta, mlijeka, sira, margarina i hrenovki. I još ponečeg, a sve je ovisilo o tome koji je transport humanitarne pomoći vlasnik trgovine uspio zdipiti. Na primjedbu kupca da se proizvodi s oznakom libra ne prodaju nego daruju, prodavačica u jednoj takvoj trgovini šampon je okrenula na stranu na kojoj oznaka nije bila vidljiva. I pitala: Još nešto?

– Tvog taticu što je “spasio” šleper pa te zaposlio dok ga ne rasprodaš.

A Ameri pile uvale u salatu tako da ga na kraju niti vidiš niti osjećaš. Dodati: kuhani jezik, šunku, roščiće - kakve roščiće? Kupovni umak - ne sjećam se da sam to ikad vidjela. Gdje se opskrbljivao autor knjige? Koja je budala ovo sastavljala? Neko diplomatsko mladunče na stranoj visokoj školi za svoje restorane u Lijepoj našoj? Lobisti kao autori kuharica. Kad ih prodaju dovoljno u samoposluzi ću se sudarati s umakom, roščićima i prekooceanskim zalihama. To su one što ih već sada prepakiraju u robnim centrima stavljajući vlastiti logo i niže cijene. Trujući nas jeftino.

Možda ipak da malo prepariram pile savršeno okrugle Viktorije. Kad se već odlučila drogirati hranom. Je li živjela prerano za kokain kao drogu bogatih? Robert Sabbag piše da je kokain statusni simbol i navodno vrag manje crn od nekih drugih. Iako u novije vrijeme prestaje biti sve to, pa njegova potražnja na američkom tržištu opada. Kao i sve u Americi, to se ponajprije izražava u novcu, a kilogram kokaina tržen na veliko s 52.000 dolara u osamdesetim spao je na 15.000 u devedesetim. Droga koja, navodno, ne uključuje navlačenje, i za razliku od drugih ostavlja “samo” uništenu sluznicu (najprije stradava nosna pregrada), probleme s vidom i slične “sitnice”. Poslije tako prepariranih osjeta možeš jesti travu. A nos bez pregrade ti se valjda spljošti kao mala lignjica. Možda bi Viktorija izgledala drukčije da joj je netko uspio uvaliti koku. Kao statusni simbol, naravno. Freud se zdušno zalagao za kokain u medicini, ali to je “liječenje” eksplodiralo mnogo kasnije.

Uostalom, pile valjda ne bi moglo šmrkati. A treba ga uvaljati u nešto. Urokati u koješta, kako više ne bi mirisalo na sebe.

Uvijek kad pišem duge tekstove ponese me kuhanje. Pa gosti. Pa stalno prisjećanje da je ekran otvoren i da tekst sporo napreduje. Jela iz leda su potrošena za knjigu o traumama. Sad mi se pruža prilika da na tekstovima o pojmovima uzgojim avokado. Tako postmodernističi uvaljan u slučajnost, rubnu akciju i nadogradnju kuhanja zbog teksta na otvorenom ekranu kojim lete šareni prozorčići na crnoj podlozi. Dok izvlačim orijentalno pile na penđer ili prezirem Viktoriju zbog previše ljute paprike...