Ovo nije hostija

–Ćuj, to bi bilo to – majstor je obrisao ruke crnom majicom s crvenim logom Dead Kennedysa, a zatim je potegnuo ručicu za otvaranje haube.

Za to vrijeme, muškarac je pokušavao izbjeći prljavog terijera koji se odnekud stvorio i zaletavao se na njegove nove Diesel traperice koje su zapravo izgledale kao iznošene.

– Daj, Diki, bjež u pičku materinu! Gle ga! Mrš, crkotino! Hej, daj mu reci! – terijer je kružio oko njega, vrebajući priliku da mu se napokon nekako nađe u zagrljaju.

Muškarcu nikako nije bilo jasno zašto je tom psu toliko privlačan. Svaki put kad bi ušao u dvorište pas bi se raspametio od sreće.

U tom natjeravanju stradale su maćuhice koje su rasle između dviju betonskih traka ispred garaže. Da nisu, majstor bi se sigurno još neko vrijeme pravio blesav, oglušivši se na očajničke pozive u pomoć svog prijatelja iz osnovne škole. Ovako se ipak prepao ženine reakcije.

– Diki!

Pas je zastao, zapiljivši se u gazdu. Desna, blatnjava šapa mu je ostala u zraku, čak je i glavu ukosio, ne bi li, valjda, ispao neviniji.

– Magla!

Da ga je imao, mogao bih napisati da je terijer nestao podvijena repa, odvukavši se pokunjeno do željezne ograde gdje je teško izdahnuo, spustivši glavu na šape.

Majstor je prvo razbarušio izgaženo cvijeće, opsovavši muškarca i psa, a zatim je podignuo haubu.

– Tu sam pronašao mišje gnijezdo – pokazao je rukom rupu iza akumulatora.

– Mišje? – muškarac je raširio oči.

– Haha, jesam te! Čovječe, jesi ti ikad zavirio pod ovu haubu?

– Pa…

– Znaš šta, svakakvih sam se groblja nagledao, ali ovo… Ono, ne znam.

– Čuj, nije baš da nešto naročito brijem na željezo i masnoću.

– Slušaj šta ću ti reći.

– Slušam.

– Promijenio sam ulje, svjećice, razvodnu kapu, akumulator i kablove. Naštelo sam ventile i auto sad lakše diše, bolje pali i radi, ali, svejedno, motor je u terminalnoj fazi.

– A, Bože... Jadnik – muškarac je pomilovao jagodicama prstiju akumulator – Ako već nije bilo smisla popravljati zombija, možda bi ga stvarno mogli oprati. Ha?

– To bi tek bila pušiona, oprani motor je sumnjiv, a šta se jadnika tiče, to će biti jelen lopatar koji će odvesti ovo groblje doma. Ako se takav uopće nađe. Nego, gledaj šta ćemo.

Majstor je krenuo prema radionici na čijim su zidovima, umjesto prsatih ljepotica, visjeli posteri alternativnih sastava iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sunčeve zrake su prodirale kroz zamašćeno staklo prozora, osvijetlivši napaćeno lice Iana Curtisa.

Tamo je pročeprkao po polici, vrativši se s plastičnom bocom koju je držao iznad glave (majstor, ne Ian) – Ovo nije hostija, ovo je teflonsko ulje – rekao je, zakrenuvši čep.

– Jebeno, ali, ja bi ipak pivu.

– Slušaj, nalit ćemo ulje unutra, a ono će, kao duh sveti, oživjeti ovog mrtvaca. Istinabog, sve će trajati nekih mjesec dana, a onda se kupcu ne javljaj na telefon i svakako promijeni adresu prebivališta. I ne zaboravi staviti sunčane na oči i šiltericu na glavu.

– Uh, čovječe, zvuči opasno. Kao da idem zdilat dop, a ne auto.

Majstor je odvrnuo čep na glavi motora, a onda je tutnuo bocu u otvor; kako je ulje istjecalo tako se boca lagano ljuljala.

Gugutka se oglasila u krošnji divljeg kestena u susjedovu dvorištu.

– Ovo nek se dobro iscijedi, a mi idemo preko na pivo.

*

Muškarac se nemalo iznenadio kad je nakon polusatne vožnje uz savski nasip napokon stigao do dvojice pripitih luzera što su naplaćivali parkirališno mjesto negdje u blatu, jer je iza njihovih pogrbljenih leđa bila gomila automobila i svjetine koja se više muvala oko mjedenih tanjura s kotlovinom, hrpa nabacane odjeće i raznih drangulija, nego oko svih onih golfova, mercedesa, jugića, lada, peugeota i drugih marki.

Hrelić, ledina na kraju grada, crnovalno mjesto posljednjih nada i kolektivno nesvjesno Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina.

Bilo je osam sati, a sva dobra mjesta već su bila zauzeta, tako da se odvezao skroz do lijevog krila, sasvim blizu bezprizorne sirotinje koja je prodavala odjeću svojih umrlih bračnih drugova, djece koja su se predozirala i bliže rodbine.

Tma i tmuša neprebolna, rekao bi gospodin Robert Perišić, hrvatski književnik, za knjigu Kino Lika, Damira Karakaša.

I tako, muškarac je zalijepio na vjetrobran A4 papir s printanim tekstom:

ŠKODA FAVORIT 136 L

92. GODIŠTE, 63.000 KM

2.000 DEM (ILI PO DOGOVORU)

Zatim se malo udaljio od automobila, zapalivši cigaretu. Nije zaboravio na šiltericu i sunčane lenonke.

Ta lica, boktejebo, to je strašno, takva ni Francis Bacon slikao nije. Zirkao je uokolo, a onda je prignječio petom cigaretu.

Odlučio je sjesti za volan i slušati radio.

Nakon sat vremena odlučio je protegnuti noge.

Nakon sat i pol je opet sjeo u auto. U Intervjuu tjedna, Radija 101, gostovao je Ivan Zvonimir Čičak. Govorio je o pravima čovjeka, pravnoj državi, demokraciji i drugim apstrakcijama.

Nakon dva sata otišao je pišati (muškarac, ne Čičak).

Kad se vratio, nije znao što bi.

Nakon dva i pol sata je čučnuo.

Nakon tri je ustao i hodao oko svog vozila.

Nakon tri i pol je opet čučnuo.

Nakon četiri sata je ustao i tiho prdnuo.

Nakon pet je čučnuo, glasno prdnuvši.

Onda je žmirio, proklevši višu silu od koje ljudi očekuju ljubav, razumijevanje i utjehu, a dobivaju uplatnice za obnovu prvostolnice, Caritas ili gradnju župnog doma za umirovljene svećenike.

Istini za volju, i muškarac je nekoliko puta pokušao razgovarati sa Svevišnjim, ono, kad bi ostao bez posla, ili, u tramvaju, vozeći se prema burzi u Zvonimirovoj, moleći Ga da mu usliša želju za poslom u kakvom sivom uredu i redovitom plaćom, ali, On bi šutio, valjda je kužio da se radi o ljevičaru, anarhistu i rokeru. Možda ga je trebao moliti u crkvi, a ne u tramvaju? Samo, kako prekoračiti taj prag i prekrižiti se? Dobro, s početka devedesetih, mnogima to nije bio nikakav problem, ali, zaista, život zna biti dosta zamršen ako je čovjek odlučio biti dosljedan nekim svojim načelima.

Ja sam licemjer, sjetim ga se samo kad sam u frci, to je, nikad ne mislim na njega kad me ide karta, korio se, buljeći u čučećem položaju u iznošene cipele ljudi.

Onda je pljunuo nemoćno u blato.

– Čija je ova škoda?

Muškarac je skočio na noge, oduševljen tim ćelavim, plećatim potencijalnim u pedesetim godinama, u crnom kožnjaku, sivim hlačama na crtu i bež cipelama.

– Moja! – bio je ljutit što je zazvučao kao vapijući u pustinji.

– Dajte, gospon, zdignite tu haubu. Vi ste prvi vlasnik? – potencijalni je udario bez okolišanja.

– Drugi, ali kupio sam je od jednog starijeg, vrlo pedantnog gospodina.

– Dokad je registrirana?

– Do sedmog mjeseca – jedva je nekako odigao haubu – Evo, izvolite.

Obojica su se zapiljili u motor.

– Tss, gospon je možda bil pedantan, al to se za vas ne bi baš moglo reći.

– Ma, mogao sam ga i oprati, ali ovako znate da nigdje ne curi ulje.

– Ak ga opće ima nutra – muškarac je odigao obrve. Zatim je odvrnuo čep, približivši desno oko na par centimetara od otvora.

– Eto, vidite da ga ima!

Onda je izvukao mjerač, okrećući ga od sunca. To mu nije bilo dovoljno pa je umočio još i kažiprst u motor, protrljavši ulje u lijevom dlanu.

Na kraju je dugo njušio dlan.

Muškarac je napeto iščekivao zaključak, no, ovaj je samo vratio šipku u motor, zatraživši da ga upali.

– Eto, prede! – vehementno je prebacio desnu ruku preko naslona suvozačeva sjedala. Osjećao se moćno, otprilike, kao sjajan ljubavnik, iako se nije mogao sjetiti kad je posljednji put dobro jebao.

Potencijalni je tada zamakao za auto, viknuvši da dade gas.

Onda se odmaknuo malo u stranu i čučnuo.

Muškarac ga je gledao u retrovizoru i pritiskao papučicu.

– Jače!

Stisnuo je do pola.

– Još jače!

Pritisnuo je papučicu skroz do plastičnih kadica.

Odostraga je dosta zasmrdilo.

Netko ih je opsovao, ali, od gustog, bijelog dima, muškarac nije mogao vidjeti tko.

– Dobro, dosta! Sve mi je bistro! – potencijalni je izronio iz dima.

– Što?

– Znate vi dobro kaj, vrag vas prefrigani dal. Tss… nis ja vesla sisal!

Muškarac je pričekao da čovjek odmakne toliko da ga ne može čuti.

– O, pička ti materina, seljoberska!

Na kraju je skinuo sunčane i šiltericu.

U crnom ford taunusu iza škode, dvojica Cigana su se glasno smijala.

Snimatelj na paleti rukom je dao znak i viličar ga je počeo dizati.

Jaka metafora za laku ženu

On mrzi sunce.

Ako ste barem jedno ljeto patili u potkrovlju, znate o čemu pričam.

Ako niste, znam da vam je svejedno.

Zato možemo prijeći na stvar.

Dakle, budući da taj dan nije imao pametnijeg posla, N. je ležao i čitao, da oprostite, poeziju.

I to, khm, vlastitu.

Prije toga je odgurao kauč do prozora, uzeo Republiku u ruke, a vjetar s ceste, mekan, vlažan i topao poput jezika mlade žene, klizio je po njegovu nagom tijelu.

(Ako ima raspoloženih, mijenjam ovu jaku metaforu za laku ženu)

Znam da nikog tko drži do sebe ne zanima kakvu on poeziju piše, ali, kad ste već ovdje, nemojte biti malodušni, nego izvolite pročitati ovu:

On svakako nije najdublji pjesnik

Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank, mrtva pizdo, kao bocu, trebao bih snažno udariti dlanom, da iz dubina stoljeća prestanu navirati mrtvi stihovi, mrtvi pjesnici, mrtvi diktatori, mrtvi konji, mrtvi pape, mrtvi tenori, mrtve šankerice, mrtvi džepari, mrtve kune na koži mrtve ruke, gazdarice sa šećernom bolesti, šefovi odsjeka za pritužbe mrtvih građana. A tu je snijeg napadao do šlica i narančaste ralice prte zapuhe. Jebo te, Hank, Adam u Rajskom vrtu, znaš, pizdo, dok dlanom kružim po zamagljenoj šoferšajbi i smrdi mi iz usta, vičem – Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!

Dok palim stari motor, grijanje, radio, cigaretu, i krećem dolje, niz ulicu, s nedovoljno napuhanim gumama, s dugom banci, s dugom prema nekim ženama, s dugom iznad Kristove krune, umoran za volanom, i ljutit iza brisača, i mamuran.

Vozeći prema Kozari boku, a ne prema Hollywoodu, LA, California, USA, kao ti.

Na posao u tvornicu mesnih konzervi.

Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!

Platio bih ti kurvu.

Jednom. Snažnom. Metaforom. Zaklopivši korice časopisa, ustao je i dogegao se u kuhinju. Skuhao je kavu i natočio čašicu pelinkovca. Sjeo je za stol, zapalio cigaretu, srknuo gutljaj jednog i drugog, pa bljutave, mlake vode koja je imala okus krvi, krenuo čitati esej o novijem hrvatskom pjesništvu, otpuhujući dimove prema popucanim podnim pločicama.

Zasitivši se ubrzo toga, razmišljao je kamo ga život zapravo vodi. Kužite, N. se ponekad pravi blesav i pušta ga da ide kamo hoće, a on, jadan i smušen, ni sam ne zna kamo bi. U tim trenucima, N. samo mudro šuti, kao Bog, ponekad ga izvrijeđa.

I tako, iz tog jalova razmišljanja trgnulo ga je kucanje na vratima.

Naćulio je uši.

Ponovilo se.

Skočio je kao oparen, povukao se dublje u kuhinju, skroz tamo do prastarog, praznog hladnjaka, ćirnio kroz prozor – vidio neku ženu kako pak zuri unutra – sva sreća da su zavjese bile gusto tkane i, otkako je on ovdje, evo, teče već peta godina, nikad oprane – pa se ohrabrio, pokrio je, ipak, jaja Republikom, šmugnuvši u sobu.

Dok se oblačio, razmišljao je tko bi to mogao biti.

Zaključio je da se ta sigurno nije došla mijenjati za onu metaforu. Navukao je hlače i dotrčao do vrata.

– Dobar dan, vi ste N.? – htio je reći da, ali presjeklo ga je u želucu kad je ugledao tamnoplavi fascikl s državnim grbom u njegovanim rukama žene u kostimu boje kivija i crvenim štiklama. Zapravo, iskreno, izgledala je kao mutant kanarinca i nove hrvatske političarke.

Samo je klimnuo glavom.

Prošla je pored kao da je njen bivši.

Sjela je u naslonjač u sobi.

Onda je izvadila neki papir iz fascikla i odložila ga na stol.

Zavalila se i prekrižila noge, poput opajdare Sharon Stone u onom glupom filmu, oslonivši bradu na kažiprst.

Čitao je ovršno rješenje. Ulovilo ga bez valjane vozne karte u tramvaju broj 12, u Savskoj ulici, prošlog ljeta.

U jednom je trenutku otvorio usta.

– Osamsto kuna! – zaječao je. – Za švercanje u tramvaju?! Žena je bila skroz mirna, noktom je češkala nos – valjda zbog ustajalog zraka u stanu.

Stajao je neko vrijeme nasred sobe, buljeći u papir.

Glavom su mu, kao u filmu, prolazile sve one face zlih tajkuna, ratnih zločinaca, svirepih pljačkaša banaka, ugojenih generala bez bitaka, korumpiranih političara i ono strašno lice suca Ustavnog suda koji je osumnjičen za silovanje, ali, eno ga, čovjek tvrdo spava u svom francuskom krevetu u prostranom, klimatiziranom stanu u središtu metropole, okružen antiknim namještajem i velikim uljenim portretom poglavnika.

N. jednostavno nije mogao vjerovati da se pravosuđe pokrenulo zbog njega, slabog, k tome nezaposlenog pjesnika, još i mučenog teškom depresijom. No, ona nije imala vremena baviti se tričarijama, nego je brzo prešla na stvar.

– Ovaj Grundig, je li u boji? – pogledala ga je ravno u oči. – Što? – Televizor, dragi gospodine, je li u boji? – Bio je, ali je crko neki dan. Zašto pitate? – pravio se blesav. – Zato što vam moram zaplijeniti stvari u vrijednosti osamsto kuna. Zašto ga držite ovdje ako je neispravan?

Nije vjerovao da je to rekla.

– A da stoji tamo, – pokazao je prstom u drugi kut sobe – onda bi znali da je ispravan, ili što? – brzo je odgovorio protupitanjem. To često zna upalit, ali ona se samo prezrivo nasmiješila. N. je svrnuo pogled na kinesku budilicu na noćnom ormariću – 07:14.

– Hoćete li ga, molim vas, upaliti?

Daj, čovječe, ova se ne šali. Tko bi došao ovako rano čisto zabave radi?

Pritisnuo je gumb.

Dočekalo ih je Dobro jutro, Hrvatska, emisija koja se bavi stvarnošću, ali samo onom ljepšom stranom iste.

– Gle, ipak radi – rekla je veselo. – A vi niste pojma imali. – Za minutu će se ugasiti. – Da? – Aha.

Kao što je i rekao, slika se počela sužavati sve dok se nije zgusnula u svjetleći grašak u sredini crnog ekrana.

Zurili su u tu točku, kao da će opet doći do velikog praska i slike.

Naravno da se to nije dogodilo. Žena se tada zapiljila u prastari kompjuter, a N. se, pak, skroz zgrožen, zapiljio u nju.

Pa neće valjda?

– Ovaj kompjuter, koje je marke?

Ne, N., ti ćeš.

Da mu je tada netko izmjerio tlak, sigurno bi odlučio kupiti novi tlakomjer.

– Mislio sam da djelatnici u javnom sektoru rade od osam – htio je zvučati zlobno.

Budala.

– Vrijedi li to osamsto kuna?

Da, žena ga je zajebavala. Sjedila je u njegovu naslonjaču, mislim, vraga je bio njegov, bio je gazdaričin, češkala je nos tim kričavo crvenim noktom, ponižavajući jednog, zamislite, pjesnika.

– Ne vrijedi – izrekao je to odlučno, poput Sanadera. – Mislim da vrijedi. – Mislim da nemate pravo. – Mislim da imam.

Izrekavši to, ustala je, izravnala kostim, odlijepila markicu s arka nekakvog papira i pljesnula je na staklo.

Ono, baš preko stihova. Pri tome je zaljuljala rasklimani stol, a onda se ekran zabijelio, kao plahta na podnevnom suncu, otkrivši kraj pjesme na kojoj je radio.

Pročitala ih je:

Tko može, zgrabit će svoj komadić moći: općinski birokrat, gradonačelnik, zubar, svećenik ili komunalni redar. Policajac s cipelama u državnom vlasništvu. Majka pomućena uma. Biskup. Bog, tamo negdje. Kao pas kost. Iz muzike bračnih kreveta zapamti sentencu o zametku smrti. Teatralno je uzdahnula.

– Ako ipak ne uspijemo prodati kompjuter, sjest ćemo vam na plaću, gospodine. – Koju plaću? – Hoćete da povjerujem da nigdje ne radite ili da ne primate honorare za ovo? – Bolje je vjerovati u dragoga Boga – N. je odmahnuo rukom. – Neće vam pomoći. Vaš dug će vas neprestano pratiti. Vremenom će se udeseterostručiti. Razmislite malo o tome i doviđenja – okrenula se na peti, nestavši u bliještećoj sunčevoj auri.

Kao Bogorodica s letka Jehovinih svjedoka koji je našao u sandučiću neki dan.

Dovukao se do vrata.

Odmah do štoka, na pročelju je ugledao guštera koji kao da se spremao progutati sunce.

N. se nasmijao.