Neven Jovanović  

Noga filologa - Ovog mjeseca u alternativnoj antičkoj povijesti

kolumna

Osmi dan mjeseca posidonija u prvoj godini arhonta Aristokrata

Atena: četiri mjeseca nakon smaknuća sofista i antidržavnog elementa Sokrata, sina Sofroniskova, u grad stiže vijest da je Sokratov najgorljiviji učenik, mladi, bogati i emocionalno neuravnoteženi Platon, sin Aristona i Periktione, u dubokoj depresiji izvršio samoubojstvo. Atenjani ovaj događaj tumače kao definitivan raspad kruga liberalnih intelektualaca koji su se okupljali oko nedavno pogubljenog filozofa. Revoltirana likovanjem većine i malodušnošću manjine, Sokratova supruga Ksantipa odlučuje zapisati svoje večernje razgovore s njime; slobodno vrijeme za pisanje omogućuju joj majka, bogata udovica Poliksena, potom Sokratov prijatelj, profesionalni vojnik i politički emigrant Ksenofont sa suprugom Filesijom, te atenska ženska vjerska udruga okupljena oko kulta Artemide. Upravo te “Artemiđanke” daju priloge za kupnju zgrade u atenskom prigrađu zvanom Akademija; članice udruge ondje čitaju i prepisuju Ksantipine Dijaloge koji se potom šire čitavim grčkim svijetu. Ksantipin prikaz Sokratovih etičkih nazora, zajedno s njezinim komentarima i kritikom istih, sudbonosno će utjecati na epistemološka shvaćanja naše civilizacije. “Sokratova načela ne ostavljaju prostora konfliktima i licemjerju inherentnima stvarnom svijetu... Usmjeravaju nas na bijeg pred stvarnošću u jedan savršeni, samodovoljni, ultra-racionalni mikro-univerzum... Reci, Sokrate: kakva si ti faca kad si odabrao samoubojstvo, umjesto da učiniš ‘ono što treba’, progutaš ponos i misliš na obitelj i bližnje više nego na svoj ego? Ovdje tvoja logika pada – kako bi živio po svojim načelima morao si umrijeti, ali umirući više nisi živio po svojim načelima.”

Peti dan pred decembarske ide za konzulata Gneja Domicija Kalvina i Marka Valerija Mesale Rufa

Krupan, tamnoput, boležljiv momak s licem seljaka, težak na riječima i općenito zbunjen, a po imenu Publije Vergilije Maron, dolazi iz Mediolana u Rim; nakon eksperimenata s retorikom, prelazi na studij filozofije kod ksantipovke Plocije Hijerije, te na današnji dan po prvi put sluša njezino predavanje. Plocijina učenja pomažu Vergiliju, kao i mnogim drugim Rimljanima srednjeg staleža (iz čijih se redova ponajviše regrutiraju Ksantipini rimski sljedbenici), da “pomiri svoju mušku sa svojom ženskom dušom”. Dok moć rimske države nestaje u kaosu građanskih ratova, Vergilije se povlači u blizinu Neapola (današnjeg Napulja), u jednu od “filozofskih komuna-samostana” razbacanih čitavim grčkim i rimskim Sredozemljem, da bi ondje ostatak života proveo u meditaciji, uzgajanju graška i podizanju brojne komunalne djece. Upamćen je kako po lijepim pričama kojima je djecu zabavljao, tako i po hrabrom suprotstavljanju jednom od brojnih italskih gospodara rata, Gaju Juliju Cezaru Oktaviju ili Oktavijanu. Kad je Oktavijanova paravojska htjela opljačkati komunu, Vergilije ih je zaustavio, a potom konverzacijom impresionirao samog njihova vođu, sklona umjetnosti (i propagandi). Petnaest stoljeća kasnije (1458.) firentinski sveučilišni profesor Christophoro Landino otkrit će, a ubrzo i tiskom objaviti jedini poznati nam Vergilijev tekst – Bukolike, kratak i iznenađujuće modernistički poetski ciklus, deset pjesama pisanih ritmičkom latinskom prozom, intiman i mjestimično hermetičan, mjestimično alegoričan dnevnik deset mjeseci i deset ljudi Vergilijeve neapolitanske komune. Ovom će zbirčicom Vergilije utjecati na uvođenje slobodnog stiha u evropsku poeziju, njezino oslobađanje od perzijskih uzora, i konačno formiranje tzv. Cinquecento-nadrealizma.

Treći dan prve dekade mjeseca Famenota, desete godine pod vladavinom kedeke Amanirenas

Netom pošto su snage rimskog Senata otele Egipat odmetnutom generalu Antoniju i njegovoj kolaboracionistici Kleopatri, vojska države Kuš provalila je u donju Nubiju – između prvog i drugog katarakta Nila – te napala i opljačkala Filu (Asuan). Za konzulata Cezara Augusta i Gaja Norbana Flaka Senat je odgovorio šaljući u Nubiju jednu legiju pod zapovjedništvom Gaja Petronija; na ovaj je dan prema kušitskom kalendaru došlo do bitke u kojoj su Rimljani potpuno poraženi, a Kušiti prodiru sve do Tebe, tako da će narednih tristo godina Rimljani za obranu južne granice provincije Egipat morati angažirati značajne snage, ulažući velik dio egipatskih prihoda (gotovo jednakih onima iz Galije) u lokalnu obranu umjesto u budžet čitavog Carstva. Trijumf nad Rimljanima dodatno će ojačati matrijarhat Kuša; ondje, naime, vrlo često vlada kraljica majka, nubijski “kedeke”, a Rimljane je porazila najslavnija od takvih, kedeke Amanirenas, po rimskim izvještajima “žena vrlo muškobanjasta i jednooka” – oko je izgubila upravo u bici s Petronijem – prva u nizu kraljica koje s reljefa u njihovim grobovima i kapelicama znamo kao krupne, moćne likove, iznimno debele, prepune dragulja i nakita, u haljinama s kompliciranim sustavom obruba i kićanki.

Decembarske ide za konzulata imperatora Cezara Nerve Augusta i Lucija Verginija Rufa (drugi put)

Vojskovođa dinastije Han, Pan Chao, s obale Kaspijskog jezera šalje Kan Yinga s oficirima, pratnjom i raskošnim darovima, kao izaslanstvo u An Shi (Partiju, tj. Perziju) i Dai Chin (Rimsko Carstvo); premda “Put svile” funkcionira već dva stoljeća, zbog brojnih posrednika ni Kinezi ni Rimljani ne znaju mnogo jedni o drugima. Kan Ying stiže u Iran; ondje ga Perzijanci pokušavaju uvjeriti da do Rima treba putovati još dvije godine – Kan Ying je u početku namjeravao ploviti oko Arapskog poluotoka – no kineski izaslanik saznaje za alternativnu rutu, preko Crnog mora, i na decembarske ide stiže u Rim, gdje ga Nerva i njegov usvojeni sin i suvladar Trajan dočekuju s punim počastima. Već u siječnju sljedeće godine Nerva umire od kapi; Trajan na uzvratni posjet u Loyang, na dvor cara Ho Tija, šalje poduzetnog Kornelija Tacita (koji je prošle godine zamijenio eponimnog konzula Verginija Rufa, ozlijeđenog u nesreći). Dobro obaviješten o običajima, Tacit u audijenciju kod kineskog cara dolazi s glazbenicima i žonglerima, koji – prema kronici Hou-Han-Shu – “izvode mađioničarske trikove, gutaju vatru, sami se vežu i oslobađaju, zamjenjuju glave krava i konja, te plešu s tisuću loptica”. Na dvor je ostavljen jak dojam, i uspostavljena je izravna veza između Carstva Han i Rimskoga Carstva. Upravo za Tacitova boravka u Kini, Cai Lun, carski eunuh, usavršava proces proizvodnje papira, no zbog sudjelovanja u nekoj uroti car ga želi pogubiti; Tacit, kao pisac živo zainteresiran za Cai Lunov izum, uspijeva i eunuha i njegovu tehnologiju prokrijumčariti izvan Kine i dovesti u Rim. Papir odmah ulazi u široku upotrebu u čitavoj Evropi, Zapadnoj Africi i na Bliskom istoku, snažno utječe na pismenost i razvoj civilizacije; za dvjesto će godina najprije knjiga, kakvu danas poznajemo, zamijeniti grčke i rimske svitke, da bi stoljeće potom perzijsko-grčki majstor Pahlbod, u Tisfunu (Ktesifonu), izumio tisak.

Devetnaesti dan pred januarske kalende, devetnaeste godine vladavine imperatora Cezara Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana Augusta, pete godine tetrarhije

Hijeroklo, prokonzul Bitinije i Aleksandrije i fanatični pobornik (ili otpadnik od) ksantipizma, oštroumno analiziravši specifične osobine kršćanstva kao religije, predlaže carevima Dioklecijanu i Galeriju poboljšani sustav progona kršćana; uz masovna smaknuća i interniranja samih vjernika, Hijeroklov plan državnu represiju koncentrira na kršćanske svete knjige, tj. Bibliju, osobito Evanđelje. Kao posljedica toga, kršćanske spise počinju javno spaljivati širom Carstva, kao posebno spektakularne točke u arenama, cirkovima i kazalištima, uz opću histeriju masa; samo u prvoj takvoj prigodi, na današnji dan na hipodromu u Tugi (danas Dougga, Tunis), spaljeno je više od 10.000 svezaka Starog i Novog zavjeta. Dok se tijekom desetogodišnjeg holokausta određen broj kršćana uspio spasiti, u progonu knjiga carska je specijalna policija bila toliko učinkovita da su uništene praktički sve pred-dioklecijanovske grčke i latinske Biblije; sačuvano je tek nekoliko rukopisa na hebrejskom, no oni sadrže isključivo židovske svete spise, tj. Stari zavjet. Efikasnosti akcije znatno je pripomogao i državni monopol na papir, koji je Dioklecijan uveo nekoliko godina prije protukršćanskih edikta, u okviru svojih ekonomskih reformi.

Kršćansko je Evanđelje rekonstruirano tek generaciju kasnije, za Gracijanove vladavine, pod vodstvom mladog mediolanskog biskupa i bivšeg ksantipističkog filozofa, Afrikanca Aurelija Augustina. Kako se nakon toliko vremena tzv. Evanđelje A moglo očuvati tek u usmenoj predaji – i to u predaji pod iznimno teškim okolnostima – neki znanstvenici danas odriču kredibilitet kako augustinovskoj Vulgati, tako i cijelom skupu iz nje izvedenih vjerskih dogmi, poput onih o produženom orgazmu, o bezgrešnom užitku, te transrodnoj transsupstancijaciji.

Sedamnaesti dan pred decembarske kalende, šeste indikcije, treće godine nakon Bazilova konzulata

Pandemija bubonske kuge, Crne smrti – akutne, teške infekcije nazvane po povećanim limfnim čvorovima (bubonima) – stigavši do Egipta najvjerojatnije s područja današnjih srednjoafričkih zemalja Kenije, Ugande i Zaira, preko Carstva Kuš, brzo se proširila trgovačkim i vojnim putevima, od obalnih gradova ka unutarnjim provincijama čitavoga (Istočnoga) Rimskog Carstva; samo u Konstantinopolu ta je tzv. Justinijanska kuga odnijela više od 100.000 života. Premda se već iduće godine proširila na Siriju i Palestinu, kuga nije prešla u Perziju, gdje vlada najznačajniji sasanidski monarh Husrau I. Anuširvan (“neumrle duše”). Zahvaljujući tiskarskom stroju majstora Pahlboda, Perzija je već dvjesto godina središte svjetskog znanja, privlačeći slobodne umove sa zapada i s istoka, iz Grčke i Rima, Indije i Kine; intelektualni potencijali i klima pomažu i razvoju medicine, te perzijski liječnici uspijevaju, prvi put u povijesti čovječanstva, zaustaviti jednu epidemiju. Husrau I. koristi priliku, prekida nedavno ugovoreni “vječni mir” s rimskim carem Justinijanom i kod Antiohije pobjeđuje oslabljenu rimsku vojsku, mada je vodi najbolji Justinijanov general, Belizarije. Istočni se Rim neće nikad oporaviti od ovoga udarca, a Sasanidsko se Carstvo širi na cijelu Malu Aziju, sežući čak do Egipta; tako stečena sredstva omogućuju da, nakon intelektualne, u Mezopotamiji počne i tehnološka revolucija, početak civilizacije Središta, ishodištem današnje “bagdadocentrične” globalne kulture.

(Ovaj je tekst inspiriran blogom Na današnji dan u alternativnoj povijesti,

althistory.blogspot.com/.)