Ovoga proljeća

Veljača 1998. bila je najtoplija veljača otkad se 1856. započela voditi evidencija globalnih vremenskih uvjeta. I u Hrvatskoj se činilo da je pravo proljeće stiglo nekoliko mjeseci preuranjeno, a bilo je i pravih ljetnih dana, kada su se ljudi kupali u moru. Kao hipersenzibilna umjetnika, ta je činjenica isprovocirala Ivana Kožarića, zaljubljenika u prirodu, kojoj je posvetio brojna djela. Izazvan naglim zatopljenjem – nakratko se klonio uranjanja u ontološka pitanja o umjetnosti i posvetio se nečemu naoko frivolnom, ali – paradoksalno – poslu koji si može naprtiti samo najiskusniji, zapravo suludo samouvjeren umjetnik – registriranju i pokušaju da potom u slikarskom mediju očituje i dočara prerano razbuđenu prirodu u svoj njezinoj, za veljaču neuobičajenoj morbidnoj ljepoti, fiksiranju iskonske vitalnosti, samoobnove i snage prirode i života u njoj, ali i atmosfere proljetne vreline.

Rascvali pejzaži i uznemirujuće doba

Kožarić je dolazak prerana proljeća dočarao elementarnim i spontanim, mekanim i senzualnim akvarelima, izravno, bez ikoničkog ili bilo kakva drugog posredništva, s mnogo vode i s tek ponešto zelenog pigmenta, a dvanaest ih je – znakovito za Uskrs 1998.! – pokazao u zagrebačkoj Galeriji gradskoj, na izložbi nazvanoj Vrećica puna sunčeve energije. Ludički – poput razigrana djeteta koje se prvi put susreće s akvarelom – boju nanosi osebujno širokim, nježnim, gustim, nesputanim i profinjenim potezima kista, pa mu akvareli vedre palete odišu svježinom i životnosti, jednostavno iskre, pršte od treperenja, dočaravajući vedrinu svijetloga sunčevog sjaja, zelenilo livada, zelenkastu svjetlost Lonjskog polja, odbljeske Savinih i Jarunskih površina, a zagrebačko nebo dohvaćeno je u kovitlacu plavih blještavila. Ponekad se čini da velike tamne vodene mrlje poput oblaka, virova ili vrtloga plutaju po papiru, čineći vodnjikavom zelenom ili plavom pozadinom začudne lirske formacije. Na začudan način Kožarić registrira i pomalo bolećive promjene boja u iz zimskog sna prerano probuđenu krajoliku, pa čak i određenu nakaradnost koja se izdašno očitovala u preuranjeno rascvalu pejzažu.

Kožarić otad svakog proljeća dočarava ne samo ljepotu i moć probuđene prirode u njezinu punom sjaju nego i činjenicu da je proljeće – stiglo ono pravodobno ili preuranjeno – uznemirujuće doba godine, koje raspupava ljudsku senzualnost u cjelokupnome njegovu spektru i posebice snažno potresa ljudsku putenost.

I ovog proljeća, s malo vode razvodnjenim tuševima, i dalje bez ičega predstavljačkoga, kroz izdvojene kolorističke isječke, reagira na proljetne dane, u punokrvnim i tmastim zelenim tonovima i valerima sugestivno registrira njihovu ljepotu i mijene, a rezultate upravo pokazuje na izložbi Naslućivanje… od 28. travnja do 20. svibnja postavljenoj u novigradskoj Galeriji Rigo.

Minimalizam i koloristička senzibilnost

Isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani konstanta je Kožarićevih ostvarenja. I bez minimuma iluzionističkog mimetizma u tušu pokušava objektivizirati najtananije i najsuptilnije, što se mnogim slikarima čini nemogućim, čak i bogohulnim – proljetno plavetnilo neba. Provučene kroz filtar Kožarićeve iznimno kolorističke senzibilnosti, nastaju plave slike, boje neba, u rasponu od lazurnog i svijetloplavog, preko gustoga i tamnoplavoga, pa sve do crnoga monokromnog namaza, uvijek bez uočljive geste. Neba se odriču svake iluzionističke transkripcije i pred nama su prazne, esencijalne i spekulativne plave površine.

Na značenjskom planu nova neba – mentalnom fleksibilnošću, kontemplativnošću i duhovnošću – nastavljaju Kožarićeva upravljanja pogleda u visine, pri čemu nebo nije tek lokalni (zagrebački) fenomen, nego sve ono pod kapom našega nebeskog tijela, čemu se uvijek optimistični Kožarić, osoba koja obožava život, neskriveno raduje. Jedino crno nebo spremni smo iščitati kao točku u koju su uprti naši pogledi, kao metaforu naših ograničenja, uvijek nazočnu oko nas i još više u nama.

Neba su istodobno i autoreferencijalna. Elementarnošću, jednostavnošću, utišanom gestikom, ignoriranjem metiera u klasičnom smislu, eteričnošću, razlikama u tonovima i nijansama plave boje, u gustoći tuša, ritmu poteza, teksturi – otvaraju priču i o dematerijalizaciji, monokromu, multipliciranju, stereotipnosti i ponavljanju slikarskih manira, (ne)potrebi stvaranja novih slika danas, u doba nesmiljene konkurencije elektroničkih i ostalih medija današnjice. Tako Kožarić kao i uvijek dosad – ležerno i humorno – usput dotiče važna pitanja umjetnosti našega vremena.

U Kožarićevu očitovanju proljeća važno mjesto ima i ikonička partija, cvjetni motivi, cvjetovi, sami ili složeni u stručke što ih Kožarić i ovog proljeća nadahnuto ostvaruje pastelom. Jednostavni motivi nastali su spontano, u hipu i samo s nekoliko sigurnih poteza njegove ruke zbog toga što je ideja koju ti potezi utjelovljuju odavno mentalno zgotovljena. Pored svih odlika, ovi su listovi primjeri nevjerojatne vitalnosti i stvaralačke energije, komprimirane u jednostavnim potezima, slobode duha, začudne stvaralačke paradigme, asketizma, redukcije forme i minimalizma uopće jer Kožarić svijet velikih ideja ugurava u mali format lista papira. Primjeri su to i sažimanja, lapidarnosti, zgusnutosti, ali i maksimalne koncentracije na esencijalno, gestualne snage i nadasve profinjenosti.

Trima segmentima ove izložbe – što je oduvijek bila njegova tema, intenzivirana posljednjih godina – Kožarić, slaveći ljepotu prirode, njezinu cikličku obnovu i čovjeka u njoj, slavi sam život.