19.5.2005.

Nataša Petrinjak  

Oživljavanje ruševine – mit ili zbilja?

I bi, dugo i obilno najavljivana – Hartera! Dobro da je bila, ima mnogo toga zbog čega je važno što je bila, ali treba biti iskren. Sve što se te večeri, 6. svibnja 2005., događalo u davno napuštenoj tvornici papira, moglo bi se kratko opisati riječima naših starih kada u napadu gladi pretrpamo tanjur: Oči veće od želuca. Napušteni pogoni nekad slavnog riječkog industrijskoga giganta na Marganovu, kao uostalom i tvorničke hale i postrojenja sličnih sudbina diljem Hrvatske, već odavno okupiraju pozornost mnogih – od političkih struktura, arhitekata, urbanista, lake zarade željnih tajkuna, mainstream i alternativnih kulturnjaka, do ekoloških udruga i otkupljivača starog građevinskog materijala. Razgovori na temu revitalizacije nekadašnjih industrijskih postrojenja u svrsishodne prostore – po uzoru na praksu zapadnih demokracija najčešće se govori o prostorima namijenjenima kulturnim sadržajima – stariji su i od djedova i baka publike kojoj se danas priča priča ispočetka.

T.B.F., Urban, Let 3…

Organizacija koncerta u riječkoj tvornici pokušaj je, možda prva prava akcija, zaustavljanja padanja cigli i urušavanja greda. Iza organizacijskog tima pod vodstvom Simona Dejhale, idejno, ideološki i financijski stalo je Gradsko poglavarstvo, i, ma koliko je cjelokupno događanje bilo i dio predizborne kampanje, priča o oživljavanju napuštenih prostora napokon je doživjela i svoju stvarnu izvedbu. S namjerom naglašavanja važnosti događaja jednovečernji glazbeni koktel proglašen je festivalom, za naziv se iskoristio dopadljiv lokalizam – Hartera (radnici tvornice dominantno su bili stanovništvo s Grobnika koji su od pojma harta-papir tvornicu nazivali Hartera) Hale, pomoćni prostori, natkrivene dvorane očišćene su od stakla, godinama taloženog smeća, podignuta je pozornica, za potrebe promotivnog priloga u Novom listu gradski arhitekti Saša Randić i Idis Turato brzinski su napravili kompjutorsku simulaciju moguće rekonstrukcije postrojenja, dovezeni su kemijski toaleti. Svi najavljeni izvođači potvrdili su svoj dolazak, mlađi su s velikom pozornošću pratili intervjue i ponovo oživljene razgovore starijih o mogućnostima iskorištavanja, ali i velikih osobnih i kolektivnih povijesti što su ispisane u onome što Zapad odavno naziva industrial heritage. Grad je brujao, neka slatka napetost i iščekivanje titrali su zrakom. I bilo je lijepo vidjeti svu tu masu, primarno mlađeg naraštaja, kako uz Rječinu, kroz tunel, prilazi ruševini i jedno ruglo grada pretvara u zamamnu glazbenu scenu.

Rock stage zatresli su Father i One Piece Puzzle, no tek su T.B.F. ispunili dvoranu. Riječka publika vrlo je jasno i glasno pokazala svoju naklonost splitskim gostima, ma koliko jako bilo rivalstvo na nogometnim terenima između Rijeke i Hajduka. Kao svojevrsni predah, vrijeme za strateško premještanje i namještanje bio je nastup beogradskog Eyesburna, što je potpisnica ovih redova iskoristila za mudro izmještanje s druge strane metalne ograde, pod budnu pasku brojnog osiguranja. Jer, već na prve taktove podešavanja instrumenta i izlazak Urbana na scenu dvorana je eksplodirala. Premda je samo nekoliko dana prije održao samostalni koncert, grad i Urban još su jednom otvoreno i bez imalo zadrške pokazali međusobno obožavanje. Neki su svoju ljubav pokazivali takvom strastvenošću da je bila nužna intervencija cijelih grupa osiguranja, ali je istovremeno i otkrila veliku pogrešku organizatora, koje je od vrlo negativnih, da ne kažemo tragičnih posljedica, spasila samo budnost nekoliko zaštitarskih tvrtki. Naime, kao da nikada nisu organizirali niti jedno veliko događanje, organizatori su previdjeli tzv. čep-zone, prostore u kojima se događa nerazmrsiva gužva, kada se masa ne može pokrenuti niti u jednom smjeru. U slučaju Hartere takva je zona stvorena ispred jedinog ulaza/izlaza u dvoranu, a količina ljudi u dvorani u jednom je trenutku postala opasna za život. Bio je, sasvim očito, dovoljan samo jedan nekontrolirani incident ili pokretanje da sve završi s vrlo ružnim posljedicama.

Kako ćemo nakon koncerta doznati, publika u stražnjem dijelu dvorane manje je uživala od one u prvoj polovici i zbog nedovoljnog ozvučenja, a naročito se taj prigovor odnosio na kabaretski nastup Leta 3. Pojačan i dvjema nagrađenim pjesmama – odama Riječankama što su izabrane u suradnji s Novim listom, Let 3 potvrdio je svoj već kultni status na glazbenoj sceni. Bilo je dobro, jako dobro čuti ih.

Pišaj gdje stigneš

Premda su u Hrvatsku došli nakon punih šesnaest godina, Laibach nije mogao zadržati publiku u dvorani. Premda uz dominantno dobro raspoložene ljude – za makar nešto slično u Splitu tbfovac Mladen Badovinec “da bi livu nogu” – izlazak iz dvorane nalikovao je krugovima pakla. I opet, srećom, bez većih tragičnih posljedica, premda su u izvještajima hitne pomoći zabilježene manje povrede nastale uslijed naguravanja. Katapultiranje iz čepa gužve razotkrilo je probleme premalog broja wc-a, što je muški dio populacije, kako to obično biva, jednostavno riješio gdje je stigao, te samo nešto podnošljiviju gužvu Electro flora. Na miks pultovima od pola devet navečer do sedam ujutro izmijenili su se Rojter, Arszenik, Nesha Tehnika, Fryer & Boo Dale, polovica dueta M.A.N.D.Y. i DJ Wan. Spajanje dviju publika i taj su poluzatvoreni prostor učinili neprohodnim – bilo za izlazak bilo do šankova za piće.

Ranojutarnje spuštanje u grad otkrio je i omanja društva koja ništa od navedenog nisu vidjela, pomiješani zvukovi bili su im tek zvučna kulisa za privatne partyje što su ih, zbog nemogućnosti prilaza, organizirali po zidićima i ćoškovima. Osmijesi što su sljedećih dana pratili prepričavanja iz Hartere jasno govore da su se Riječani i Riječanke dobro proveli, a time je prvi cilj festivala ostvaren. Izbori su dobiveni, pa nam ostaje vidjeti hoće li i onaj drugi – arhitektonsko-urbanistička i sadržajna rekonstrukcija kompleksa.