Pakao, to je priroda

Premda bi se dugo iščekivani novi film M. Nighta Shyamalana, redatelja poznatog po Šestom čulu i Zaselku, kao i većina filmova katastrofa mogao iščitati kao obiteljska drama, Događaju treba dati šansu kao ono što jest. Film o ekološkoj katastrofi. Dakle, ako na tren odložimo moguću “dublju” interpretaciju po kojoj Događaj ponovo ponavlja stari mit o katastrofi kao sredstvu za ponovno spajanje para, i usredotočimo se na njegovu eksplicitnu poruku, onda ćemo možda dobiti bolje značenje filma.

Što kad nestanu pčele?

Film počinje tako da se u njujorškom Central Parku jedna žena iz čistoga mira ubije vlastitom ukosnicom, dok se na obližnjoj baušteli radnici nekontrolirano, kao da ponavljaju poznatu Magritteovu sliku, bacaju sa zgrade. Kao što u Magritteovoj Golcondi identični ljudi odjeveni u tamne kapute i s cilindrima na glavi poput kiše padaju na pozadini plavog neba, tako ovdje radnici – doduše u dronjcima – potpuno nadrealno otvaraju Shyamalanov paranoidni triler. U isto vrijeme školski učitelj Elliot Moore (Mark Wahlberg) svojim učenicima, još ne znajući za već odvijajuću katastrofu, objašnjava kako je Albert Einstein jednom ustvrdio da bi bez pčela čovječanstvo moglo preživjeti najviše četiri godine.

Redatelj se ovdje oslanja na recentni “događaj” kada je prošle godine u SAD-u nestalo čak 70 posto ukupnog broja pčela, a u gotovo istim razmjerima ista se stvar dogodila i u Kanadi, kao i u nekim europskim zemljama. Mogući uzrok misterioznih nestanaka pčela prema nekim najnovijim istraživanjima pripisuje se zračenju iz mobitela, koje dokazano utječe na navigaciju pčela. Pčele pod utjecajem zračenja iz mobitela ne mogu pronaći svoje košnice i jednostavno se izgube. Zanimljivo je da su svega dvadesetak dana prije nego što je Slovenija prijavila incident u Nuklearnoj elektrani Krško i slovenski mediji izvještavali o nestanku i pomoru više od jedne trećine ukupnih pčela u toj zemlji. A da ni Hrvatska nije izuzeta iz tog misterioznog događaja potvrđuje i primjer koprivničkog područja, gdje je prije dvije godine zabilježeno neuobičajeno veliko umiranje pčelinjih zajednica koje je dosezalo čak do 60 posto.

Koji god bio razlog tom nestajanju, čini se kako službena najava Događaja savršeno opisuje stvar: “Predosjećali smo to. Vidjeli smo znakove… sada se događa”. Ono što se događa jest kataklizmička katastrofa, ljudi diljem velikih gradova na istočnoj obali SAD-a počinju misteriozno umirati, a predosjećajući da je krivac upravo priroda, Elliot zajedno sa svojom ženom Almom (Zooey Deschanel), prijateljem Julianom i njegovom osmogodišnjom kćerkom odluči krenuti na zapadnu obalu gdje je još sve u redu. No vlak kojim su krenuli stane u nekoj provinciji, Julian se vraća u Princeton kako bi spasio svoju ženu, a mala kćerka odsada dobiva Ersatz-obitelj u liku para u bračnoj krizi. Ubrzo se ispostavlja da su za sve krive kemijske supstance koje su biljke, osjećajući prijetnju od ljudi, počele ispuštati, te da je jedini mogući način preživljavanja odlazak u divljinu bez civilizacije.

Pakao, to su drugi

Premda Shyamalan kao inspiraciju za svoj film navodi Ptice i Invaziju kradljivaca tijela, njegov film u tom pogledu više podsjeća na jedan stari SF klasik, Panic in Year Zero! (Ray Milland, 1962.). Ovdje, umjesto od prirodne katastrofe, četveročlana obitelj bježi od nuklearnog napada na Los Angeles, također pronalazeći sklonište u divljini. Kao i u Panic in Year Zero!, gdje kćer umalo biva silovana, a otac se u obrani obitelji ne suspreže ni od hladnokrvnog ubojstva, tako se i u Događaju ispostavlja da su najveća prijetnja drugi ljudi. Eliott ubrzo uviđa da najveću opasnost donose ljudi u velikim skupinama, te da je najbolje biti u maloj skupini, pa na kraju, kao što smo cijeli film očekivali, ostaje samo njih troje.

U tom smislu poruka filma nije samo ekološka, nego ona stara egzistencijalistička: “Pakao to su drugi”. Štoviše, film točno materijalizira Sartreovu intenciju iz njegove drame Bez izlaza: kod Drugog me ne smeta samo to što ne znam sve njegove namjere ili o čemu razmišlja, ili pak to što on cijelo vrijeme želi znati moje namjere i o čemu ja razmišljam, kod Drugog me prije svega smeta sama njegova egzistencija, njegovo pertinentno postojanje. Jer ono je prijetnja mom postojanju. Naravno, Događaj ne ide toliko daleko da bi to eksplicitno postavio kao temeljnu tezu filma, međutim odnos spram drugih je upravo taj odnos permanentnog opreza. U jednom intervjuu redatelj će reći: “Ono o čemu se doista radi u filmu je stanje svijeta u kojem se danas nalazimo, paranoja zbog stranaca, bližnjih, drugih država, svega, osjećaj da više nikome ne vjerujemo.”

I tu se iznova ponavlja dobro poznati obrazac iz recentnih distopijskih filmova poput 28 dana ili 28 tjedana poslije – krvoločni zombi može biti ne samo tvoj susjed nego i tvoj otac, majka, itd. Dapače, na početku Događaja brižan otac Julian, koji je svoju kćerku ostavio na “čuvanje” Ersatz-obitelji a koji je uz to bio i matematičar i izračunao da je vjerojatnost u kojoj bi Princeton mogao biti pogođen katastrofom 62 posto, u jednom trenu izlazi iz razbijenog džipa, sjeda na pod i taman kad pomislimo da je eto ipak imun na toksine Prirode, u ruke uzima staklo razbijenog auta i počne si smireno i staloženo rezati žile. Opasnost, dakle, može biti i tvoj najbliži. I tu se najbolje očituje stara Sartreova pouka: pakao nije mjesto u kojem te prže do besvijesti, pakao je mjesto u kojem je naizgled sve u redu, u kojem su oko tebe bližnji, ali problem je upravo u tome da te taj red, to prividno savršeno, a zapravo politički korektno stanje ubija.

Kad ljubav postane teret

Uzmimo scenu iz Događaja u kojem se još na početku filma čitava naša eskapistička eskadrila nađe u nekom zabitom gradu u restoranu. Otac Julian odlazi na šank naručiti mlijeko, i prije nego što ode svoju kćerku paranoičnim i prebrižnim glasom uvjerava da će se brzo vratiti, u nakani da će je tako smiriti zbog šoka koji je nedavno pretrpjela vidjevši mrtve ljude. Međutim, upravo taj odnos od same kćerke stvara paranoika i plaši je još više nego što bi ona sama bila uplašena. Stoga s pravom Elliot tjera oca i okreće stvar na šalu, uviđajući da je jedini način da ona doista, barem privremeno, zaboravi na traumu, totalno skretanje pozornosti na neki drugi, posve efemeran, fenomen (poput prstena koji mijenja boju).

Pouka te kratke, ali instruktivne scene, je sljedeća: ponekad upravo briga za drugoga može biti najgora zamisliva stvar. A to potvrđuju i učestala iskustva iz ljubavnih veza: onaj tren kad neka veza puca je gotovo u pravilu tren u kojem jedna osoba počinje pokazivati previše pažnje. Bilo to zbog moguće, opravdane ili neopravdane, prijetnje u obliku Drugoga (ljubavnika, prijatelja, poznanika), bilo to zbog nekih sićušnih detalja koji zapravo nisu vrijedni ni najmanje pozornosti.

I to je paradoks koji je Sartre dobro uočio: drugi postaju Pakao onda kada im je previše stalo. Što se u Događaju opet dobro egzemplificira na primjeru stare gospođe u čijem se utočištu slučajno zateknu Elliot, njegova žena i novopronađena kćer. Kad joj Elliot pokušava objasniti što se doista događa u “vanjskom svijetu” ona bijesno odgovori da je nije briga hoće li svi pomrijeti, jer ni njih (“vanjski svijet”) nije briga za nju. Naravno, u skladu s našim politički korektnim vremenima očekivali bismo da će bakica reći nešto u stilu “jao, ja sam se povukla u osamu, a drugi ipak ginu, znači moja osamljenička pozicija uopće nije moralna” .

Ali, nije li upravo njena suprotna reakcija najbolja dekonstrukcija već zastarjelih (kvazi)kategoričkih imperativa današnjice? Umjesto fraze da ne želimo da se drugima događa ono što ne bismo htjeli da se događa nama (dakle, da drugi ginu od nekakvih iracionalnih toksina Prirode, zbog kojih ni mi ne želimo izgubiti glavu), ta bakica zapravo izražava mnogo iskreniji stav: “neka oni ginu, tako dugo dok to ne utječe na moju egzistenciju”. I to je zapravo “istina” današnjeg licemjernog politički korektnog morala: može “crnčuga” (nigger) biti Afroamerikanac, ali samo tako dugo dok mi ne ukrade auto (jer onda se opet “dokazao” kao crnčuga).

Kad bližnji postane zombi

Ono što Događaj na neki način, zajedno sa svim drugim sličnim filmovima poput 28 dana poslije ili čak Ja sam legenda, poručuje je sljedeće: kad ti se radi o koži više nema dovoljne mjere političke korektnosti – anything goes. Odsad ti je i najbliži susjed neprijatelj, pa bili to i otac ili majka. To najbolje pokazuje scenarij iz 28 tjedana poslije. Na samom početku filma Don (Robert Carlyle) napusti vlastitu suprugu kako bi spasio svoju kožu i prepusti je na milost i nemilost krvavim ljudožderima zaraženima virusom. Kasnije on vodi koliko-toliko uređen život u sigurnosnoj zoni i jednog mu dana dolaze sin i kćerka koji ga, dakako, odmah priupitaju gdje je majka. Umjesto da kaže istinu, on slaže da joj nije mogao pomoći, a djeca jednog dana, unatoč svim kontrolama i preprekama, napuste sigurnosnu zonu, odlaze do svoje nekadašnje kuće i ondje pronalaze iscrpljenu majku. Ispostavlja se da je, premda zaražena, imuna na virus i stoga završava na bolničkom odjelu u sigurnoj zoni. Mučen grižnjom savjesti, Don je, bez nadzora, dolazi posjetiti, kaže da mu je žao, a ona mu zatim – na njegovo iznenađenje – izjavi svoju ljubav. Nakon što se poljube, on poludi, počne kašljati krv i u jednoj iznimno brutalnoj sceni ubija svoju za krevet prikovanu ženu.

I to je prava inverzija filma. Premda smo u trenu kad je pronađena majka/supruga naslućivali da će ona, već zbog poznavanja filmskog žanra, ali i zbog neke “božanske pravde”, sigurno prenijeti virus na svog muža koji ju je tada tako bešćutno ostavio, i premda ona doista kasnije prenosi virus na njega, muž jednom zaražen, umjesto da se smiluje zbog svog nekadašnjeg nemoralnog postupka, učini upravo suprotno. On je krvoločno ubije i sada se radi o jednoj novoj “božanskoj pravdi”, koju potvrđuje kratka flash-back scena u kojoj on, u trenu ubijanja, vidi njen izraz lica koji je imala kad ju je on tada bio napustio. Ta scena ne znači ništa drugo nego “sada te konačno mogu ubiti jer si mi nepravedno nabijala grižnju savjesti” (“premda ja nisam bio kriv, nego sam se samo borio za vlastiti život”). To je logika virusa: unatoč krvnom ili ljubavnom srodstvu svi postaju ljudi-životinje, odnosno živi mrtvaci (living dead), kojima je primarni cilj darvinovsko održanje vrste. Vrhunac toga je trenutak kad zaraženi pomahnitali otac pronađe svog sina i prenese mu virus.

U Događaju se ponavlja slično. Ljudi su naprosto prepušteni samima sebi i bolje im je da se drže u manjim grupama kako ne bi stradali. Štoviše, svaki kontakt s drugim ljudima je a priori opasan. Ironija je da upravo darvinovska teorija dolazi ovdje do svog vrhunca: krajnji stadij evolucije nije ništa drugo doli samouništenje. Jer, ukoliko se neka vrsta razvila do svog maksimuma (a pretpostavimo da čovjek jest), onda je jedino što preostaje sustavno eliminiranje vlastite vrste kao najveće prijetnje daljnjem opstanku te iste vrste. To je ona stara Malthusova sablast, bojazan da bi prevelik razvoj čovječanstva mogao ugroziti sam opstanak čovječanstva.

Sva čudovišta prirode

Događaj je u tom smislu ujedno na tragu distopijskih klasika poput Loganova bijega (Michael Anderson, 1976.) ili Soylent Greena (Richard Fleischer, 1973.) u kojima je upravo prevelika populacija glavni razlog zašto je svijet otišao u krivom smjeru. U Događaju se to najbolje pokazuje na glavnoj “paradigmi” filma: što je manja skupina ljudi, to su manje šanse da će upravo ta skupina ljudi biti žrtva ubitačnih toksina Prirode. Dakle, poučak je da je to neizbrojivo mnoštvo ljudi glavna prijetnja našem opstanku. Stoga bi i krajnji “iskreni” potez filma bio kad bi Elliot na kraju odlučio ostati sam, u svrhu spašavanja vlastite kože i pod cijenu da konačno sruši prastari mit o Ljubavi koja može nadići sva zla ovoga svijeta. Jer nije li vrhunac filma zapravo najklasičniji holivudski klišej? Premda znaju da vani vreba vjetar koji nosi otrovne i destruktivne nagone koji se nikako ne mogu izbjeći, Elliot i Alma se ipak odlučuju izaći iz svojih skrovišta i, Prirodi usprkos, naći se na sredini poljane kako bi ponovo obnovili svoju Ljubav i pokazali da dvoje ljudi može nadjačati bilo kakvu zemaljsku prepreku.

Naravno, jedno hipijevsko tumačenje scene bi reklo da tek Ljubav može osigurati pravi i istinski odnos spram Prirode: ako priroda “skuži” da smo iskreni i da se svi volimo, onda će se ona jednako ponašati i spram nas – i neizmjerno nas voljeti. I da je film snimljen početkom sedamdesetih takav zaplet sigurno ne bi bio neočekivan. No, na kraju, Događaj ipak funkcionira kao pomalo zaboravljeni ekološki klasici poput Južnjačke utjehe (Walter Hill, 1982.) i Oslobađanja (John Boorman, 1972.). Nije čudo da su oba filma nastala nakon hipijevskog pokreta, u doba u kojem su se Amerikanci još suočavali s Vijetnamskim ratom koji je uz ljudske žrtve donio i prva sustavna uništavanja prirode.

 I jedan i drugi film prikazuju čovjekov otuđen odnos spram prirode. Gradski se ljudi više ne snalaze u prirodi, a sva tragedija i oslobađanja i južnjačke utjehe proizlazi upravo iz nepoznavanja “koda prirode”. Npr. ako se u šumi pronađu kakvi kanui, onda ih se ne može naprosto ukrasti kao što su to učinili američki vojnici. I u jednom i u drugom filmu domoroci počinju funkcionirati kao neka vrsta “šumskih osvetnika” i u tom smislu jedan kasniji film, Predator (John McTiernan, 1987.), zapravo objedinjenje oba filma. Tu se doista radi o čudovištu iz šume koje nastoji protjerati sve došljake.

Što ako su hipiji ipak u pravu?

Pomak Događaja je u tome što je čudovište apsolutno nevidljivo. Ono se nazire isključivo u vjetru, koji, u semiološkim terminima, postaje indeks ubitačnih toksina: kad se nazire vjetar, to je dovoljan znak da je katastrofa blizu. No Događaj je na neki način ipak moderna verzija Oslobađanja i Južnjačke utjehe. U oba ta filma gradski ljudi dolaze u neku zabit gdje ih onda, manje-više neopravdano napadaju urođenici (jer u Južnjačkoj utjesi je pucanje ćorcima prema domorocima bila samo neuspjela šala, a u Oslobađanju “došljaci” čak ništa nisu ni napravili da bi zaslužili silovanje). Zašto to oni čine? Što je sljedeće? Kako se ponašati spram njih? I u jednom i u drugom filmu domoroci imaju funkciju onih Drugih, za koje ne znamo ni zašto to čine, niti koji su im motivi. U Južnjačkoj utjesi u jednom trenu vojnici shvaćaju da oni to rade tek iz zabave. Vojnici su postali lovina. I upravo je to užasavajuće, jer iza cijele potjere i smrti njihovih drugova, dakle, ne stoji neki “viši razlog”, neko “dublje značenje”, sve se događa “tek tako”, jer domoroci nemaju pametnijeg posla.

Događaj savršeno nastavlja taj niz, premda je korektan spram postkolonijalističke teorije. Nisu više potrebni domoroci; nekakvi neobuzdani i neartikulirani divljaci koji naprosto slijede vlastite nagone. Umjesto toga, u Događaju sama priroda konačno zadobiva ravnopravni status: nisu više domoroci ti koji stoje kao simbol za Prirodu koja se osvećuje naivnim i napornim “civiliziranim” ljudima, Priroda je sama sposobna uzvratiti udarac. I to je sada ono užasavajuće: kako nekakva takva naizgled pasivna stvar može odjednom postati aktivna? Tijekom zapleta filma jedan je hipijevski lik (ima dugačku kosu, ispijenu facu vjerojatno od iskustava s drogom, sadi biljke itd.) čak objašnjavao kako biljke međusobno stalno komuniciraju, završavajući svoju argumentaciju primjerom nekog polja duhana koje kada ga napadnu insekti može drugom dijelu polja putem signala prenijeti poruku da ti nametnici dolaze, kako bi taj dio polja uspio aktivirati otrove i odaslati toksine. Naravno, danas bilo kakva lamentacija o “komunikaciji” biljaka zvuči kao loša New Age filozofija, ili, s druge strane, kao dobar argument mesožderima da vegetarijance optuže za licemjere da i biljke “pate” (jer i one komuniciraju). Međutim, ako tu “hipijevsku” poruku shvatimo ozbiljno onda je naša svakodnevna pozicija itekako uzdrmana.

Uzmimo biljku koju držimo u sobi. Umjesto da na nju gledamo kao na “objektivnu stvarnost”, kao na predmet koji među ostalima “krasi” naš interijer, ona sada počinje poprimati obrise živog bića. Dapače, ona je realna. I to je smisao scene u kojoj Elliot u umjetnoj kući (model house koja služi za primamljivanje kupaca), kako se poslije pokazuje, priča biljci u sobi, tek kasnije shvaćajući da se zapravo radi o umjetnoj biljci (kao i svemu u toj kući namijenjenoj tek za “pokazivanje”). Nisu li najbolji dokaz što nam danas znači priroda upravo umjetne biljke u našim stanovima? Ovdje čak i među ekološki osviještenim potrošačima imamo istu situaciju: umjesto pravog, istinskog i mirišljavog bora oni najčešće u svojim domovima imaju user friendly borove koji za sobom ne ostavljaju bodljikave nusproizvode, već izgledaju kao pravi, i još su bolji od pravih – zbog njih priroda ne pati, zbog njih se ne sijeku šume.

 Ironija je naravno u tome da se bor uopće uzima kao simbol nečega, bio to kršćanski mitem ili naprosto kompenzacija nestalog odnosa spram Prirode. Bor u tom smislu ima vrijednost čistog znaka: on stoji za nešto drugo. A ako bolje promislimo, jednako je s prirodom općenito. Ona je uvijek nešto drugo, bila to romantična ekskurzija uz šatorovanje i logorsku vatru, bilo to čitanje Thoreaua uz divljenje smjelim potezima jednog avanturista avant la lettre, bilo to naprosto divljenje velebnim vrhovima alpskih planina ili osjećaj skromnosti pred neizmjernim morskim daljinama.

Sublimni objekt Priroda

Ovdje susrećemo klasičnu definiciju sublimnog. Nije slučajno da je Kant u svojoj Kritici moći suđenja upravo prirodu iskoristio kako bi bolje pojasnio taj naizgled samo estetski fenomen. “Opasne, strme, takoreći prijeteće stijene, olujni oblaci, koji se gomilaju, dolazeći s munjama i tutnjavom, vulkani s cijelom svojom razornom silom, orkani s pustošenjima, koja ostavljaju za sobom, beskrajni razbješnjeli ocean, visoki vodopad snažne rijeke i slično čine našu moć u usporedbi s njihovom silom neznatnom sitnicom. No pogled na njih postaje to privlačniji, što je strašniji, samo ako se mi nalazimo u sigurnosti. Mi te stvari rado nazivamo uzvišenima, jer povisuju snagu duše nad njenu običnu prosječnu mjeru i dopuštaju, da mi u sebi otkrijemo moć posve druge vrste, da im odolimo, što nam ulijeva odvažnosti da se ogledamo s prividnom svemoći prirode”.

I to je vjerojatno najbolji opis današnjeg raširenog odnosa spram prirode. Ona je doista sjajna i velebna kada je gledamo iz prikrajka, iz sigurne udaljenosti i udobnosti naše vlastite egzistencijalne sigurnosti, no čim joj se približimo ona, kao u filmovima Tarkovskog na primjer (sjetimo se samo Stalkera), postaje gnusna, nekako prerealistična, čak opasna. Gušter koji se sunča na goloj stijeni doista je uzvišen kada prolazimo pokraj njega i on naprosto ostaje miran poput kipa. Nasuprot tome, gušter koji napravi i najmanju kretnju ili, ne daj bože, puže preko naše kože više nije ni najmanje “uzvišen”: on je samo još jedan dio one sirove, ogavne i ljigave prirode koja je svuda pokraj nas. Neće Kant bez razloga reći da iz tog razloga “uzvišenost nije sadržana ni u jednoj stvari prirode, nego samo u našoj duši, ukoliko mi možemo postati nadmoćni i svjesni prirode u sebi, a na taj način i prirode (ako ona utječe na nas) izvan nas”.

Štoviše, Kant ide čak dalje, tvrdeći da je svaki odnos spram prirode zapravo već unaprijed određen fantazmom: “Čuđenje, koje graniči sa strahom, užas i sveta jeza, koje obuzima gledaoca kod pogleda na gorske mase, koje se dižu nebu pod oblake, na duboke ponore i vode, koje bjesne u njima, na duboko zasjenjene pustinje, koje izazivaju melankolična razmišljanja, itd., kraj sigurnosti, u kojoj sebe zna, nije zbiljski strah, nego samo pokušaj, da se uobraziljom upustimo u to, kako bismo osjetili snagu one iste moći, kako bismo na taj način pobuđeno uzbuđenje duše povezali s njenim mirnim stanjem i kako bismo tako bili nadmoćni nad prirodom u sebi samima, dakle i nad prirodom izvan sebe, ako ona može imati utjecaja na osjećaj našega ugodnog stanja”.

Ono što pokazuje Kant jest da svaki odnos spram prirode zapravo nije ništa drugo nego odnos spram nas samih. Ukoliko se divimo čudima prirode onda je to često zato jer se divimo čudima kakva smo mi sami, s obzirom na tu prirodu. To je ujedno zato jer želimo osjetiti snagu iste te moći, jer se u trenu osjetimo posve nemoćni u usporedbi s prirodnim fenomenima. Dovoljno je sjetiti se na koji način većina ljudi gleda vijesti o prirodnim katastrofama (poplavama, požarima, potresima, itd.). Te nas pojave fasciniraju upravo zato jer smo nemoćni pred njima i – što nije manje važno – jer se nalazimo u sigurnoj udaljenosti pred kućnim televizorom.

Shyamalanov Događaj dobro detektira tu “duhovnu situaciju vremena” i pokazuje što bi se dogodilo kad bi se ta divlja i neobuzdana Priroda spustila s ekrana i došla u našu svakodnevicu, ili kad bi užas i sveta jeza o kojoj govori Kant napokon napustili okrilje lagodne sigurnosti. Na početku bi zavladala krajnja panika (jer kako pasivna priroda odjednom može biti aktivna?), da bi ljudi ubrzo, ostvarujući slavnu Hobbesovu maksimu, postali krajnji neprijatelji i sami sebe doveli do uništenja.